Povratak na mjesto zločina
U Cooperovom filmu “Crazy Heart” glavni junak, što ga je utjelovio Jeff Bridges pa pokupio svog prvog Oscara, na pitanje odakle mu ideje za pjesme, odgovara: “Iz života, nažalost.” Kada su se 1998. pojavili s prvim albumom “Gangstabilly”, naslovljenim kao da se radi o proizvodu nabrijanih repera sve sa lancima i pištoljima, pa do upravo objavljenog albuma “The Big To-Do”, Drive by Truckers pokazuju kako zvuči punk koji je uspio preživjeti susret s opakim južnjačkim rockom.
Južnjački rock, znate sigurno, to vam je ona strahota od glazbe sastavljene od najmonotonije ritam sekcije na svijetu prelivene štektavim snake gitarama, slade cakama koje su se popele već i strinama iz Georgije na glavu, predvidljiv, dosadan i stilski prevaziđen kao Jadranska magistrala, gdje svaka vožnja njegovim zakucima prijeti survavanjem u more dosade, pa se ti davi ili spašavaj. General Lee i ekipa love posljednjeg pobjeglog crnca ne bi li ga vratili na posljednju plantažu, a publici zbog ove evokacije preslavne prošlosti njihovih pradjedova suze naviru na oči, pest se stišće i leti u zrak s usklikom “ne bu nas nitko j….” (znate već što).
Međutim, život Pattersona Hooda i njegovih sviraca kao da je svim tipskim momentima tipično rustikalnog ambijenta klišeiziranog južnjačkog rocka dodao mozak, a on valjda svemu na svijetu nekako najljepše stoji, pa su njihovi albumi često lucidni usnimci stanja na terenu, minus rasističko iživljavanje slavnih sviračkih prethodnika, čije su se sklonosti mogle svesti na raspetu južnjačku zastavu na bini. Jug je uvijek imao svoje crne ovce. Stanovnici Oxforda bili su zapanjeni slavom koju je uživao William Faulkner. Taj čudak, ta seoska luda, taj drinker, čudili su se novinarima koji su opsjedali ovo mjestašce nakon što je pisac dobio Nobela. Ili Flannery O’Connor, koja je život provela na imanju svojih roditelja. Literatura tih pisaca srodna je putešestvijama koje u svojim pjesmama obrađuju Truckersi. Kao i čudački, izdajnički status. Jer, uzeli su formu, ali na nju su nakalemili svoj sadržaj, svoje uviđaje s poprišta zgoda. Nisu odani, nego nekako odvratno, nedomoljubno točni. Pa su tu: sinovi koji pjevaju o svojim prolupalim umrlim očevima, obitelji usred ekonomske krize, alkoholičari koji ne uspijevaju pronaći izlaz iz labirinta, a i kako bi kad im Arijadna, umjesto klupka konca, pridržava izgleda druge, žilavije stvari.
Prije nekoliko godina sjedim na terasi nekog kafića u Vinjercu, a za stol do mog sjeda stariji muškarac i ironično pita znanca nosa zabijenog u novine: “Ima li unutra popa?” Ovaj veselo odgovori: “Ima dva!” “E, onda ih neću čitati”, otpovrne prvi. Svećenika ima i kod Truckersa, on je danju moralna vertikala a noću gadan perverznjak, sve do jednom, kad ga ubija žena.
Svi kojima je rock završeno poglavlje u životu nemaju što tražiti na albumima Truckersa. Mit kojemu oni daju umjetno disanje odjahao je odavno, kao Talični Tom prema zalasku sunca. Svi koji misle da se radi o institucionaliziranoj pobuni, o zadnjem ubiranju novca, o definitivnoj prodaji mrtvog konja, bit će lišeni jednog zanimljivog tripa u bolju prošlost. Jednog novog puzzla. Truckersi sviraju kao zločinci koji su se vratili na mjesto zločina ne bi li još jednom, ali ovaj put bolje, vidjeli već viđeno. Lijene gitare, užasno spore ali te uvijek nekako stignu, ubojiti rifovi, pronicljivi tekstovi koji ne nude iskupljenje nego se zadovoljavaju krokijima iz malih života u mjestima koja se užasavaju zalaska sunca. A takvih je u nas koliko hoćeš!
Mirko Kovač je svojedobno ustvrdio kako je volio spomenutog Faulknera jer su mu toposi i likovi sličili na istočnu Hercegovinu. Ili istočnu Hrvatsku, svejedno. Breme visokoparnog morala poduprtog crkvom i zločini odjeveni u najskuplja odijela, koje u stopu prati demencija običnog puka. Takav život nadahnjuje Hooda i ekipu. Baš nadahnjuje. Sve se puši. Omot albuma prepoznatljiv i standardno izvrstan.