Pravo na krivnju

Nije sve dobro što se dobro svrši. Šestoro beogradskih anarhosindikalista odnosno njihovih simpatizera oslobođeno je optužbe za nešto što nisu počinili, akt međunarodnog terorizma. I to je dobro. Loše je međutim što smo pritom povjerovali da su oni stvarno nevini. Dakle, pravda je pobijedila, ali samo u sudnici. U stvarnosti učinjena je nepravda. Uskratili smo im pravo na krivnju. Mi, javnost koja im je u ime pravde priskočila u pomoć.

Nije slučajno Hegel u “Fenomenologije duha” istaknuo da je samo kamen nevin. “Čak ni dijete”, dodatno je naglasio, kako ne bi bilo nikakva nesporazuma – nema činjenja bez krivnje, nevino je samo čisto nečinjenje, apsolutna pasivnost, čega je metafora spomenuti kamen. Istina, beogradski anarhosindikalisti nisu počinitelji zločina pravno kodiranog pojmom međunarodnog terorizma, ali nisu bili ni pasivni – “nevini” – promatrači svijeta i društva u kojem žive. A još manje su djeca, kako nas je pokušala uvjeriti strategija njihove javne obrane: Da je tu riječ o mladim ljudima, gotovo djeci, da su neki od njih jedva punoljetni, devetnaest da im je godina tek, a mladi ljudi, znamo to oduvijek, osjetljivi su na nepravdu, pa se olako i naivno pobune protiv iste, kao onomad ljevičarski šezdesetosmaši, you know, “mlado ludo, ne zna što radi”.

Strategija infantilizacije

Problem sa strategijom infantilizacije nije samo u tomu što sasvim odrasle, punoljetne ljude degradira kao subjekte javnog mišljenja i djelovanja, omalovažava njihove političke stavove i obezvrjeđuje njihov aktivistički angažman. Diskurzivni učinak ove strategije još je pogubniji po javnost samu. Doista, zapitajmo se, čiji je to pogled koji u beogradskim anarhosindikalistima vidi nevinu djecu, koja se ne mogu pozvati na odgovornost za svoja (ne)djela? Pogled subjekta koji nam poručuje da je borba protiv društvene nepravde djetinjasta iluzija, nešto poput dječje bolesti koja će odrastanjem nestati; da je dakle društvena nepravda nešto s čime se rađamo, živimo i umiremo, nepromjenjiva konstanta naše stvarnosti, normalnost na koju se navikava; ali također, da je uvid u tu istinu izraz zrelosti, objektivnosti, mudrosti, javne kompetentnosti. Ukratko, pogled oportunizma kao optimalnog modela društvenog ponašanja. Ako ga prihvatimo kao pogled liberalno demokratske javnosti, onda ta javnost nije samo dovela u pitanje normativna načela na kojima počiva, nego je postala parazitom, štoviše, suučesnikom loše stvarnosti.

Ali pozor: problem nije u takozvanom ljudskom materijalu, u ovom ili onom lošem, oportunističkom karakteru koji je uzurpirao mjesto subjekta liberalno demokratske javnosti. Advokat Srđa Popović, branitelj okrivljenika u beogradskom procesu, možda je najveći uzor građanske hrabrosti u borbi za ljudska prava na području bivše Jugoslavije, karakter kojemu se može pripisati sve samo ne oportunizam. Pa ipak, i on je “nasjeo” strategiji infantilizacije svojih branjenika. Problem je, dakako, u onom nadosobnom, ideologiji. Ideal ljudskih prava koji je svojedobno pokretao politiku otpora totalitarizmu iscrpio je svoj emancipacijski potencijal. Bolje rečeno, povijesne pretpostavke koje su politici ljudskih prava svojedobno garantirale moralni prestiž i mobilizacijsku snagu, činile je opće razumljivom, poželjnom i perspektivnom, urušile su se. To se u prvom redu odnosi na ideološke mehanizme univerzalizacije ljudskih prava, ideju društvenog totaliteta u okviru suverene nacionalne (socijalne) države, kao i njezinu nadnacionalnu ekstenziju, ideju jednog svima zajedničkog svijeta. Zvuči jezovito, ali to nije razlog da se ne kaže: nema više ljudi kao društvenih bića, ni svijeta kao jedinstvenog horizonta njihove povijesne realizacije. Njihovo mjesto zaposjeli su svakovrsni identiteti u permanentnoj borbi za međusobno priznanje (u utopiji multikulturalne tolerancije), odnosno do međusobnog uništenja (u stvarnosti jedne Bosne i Hercegovine), uključujući tu i globalni “sukob civilizacija”. U svijetu dakle u kojem su identiteti pojeli ljude, politika ljudskih prava ostala je bez adresata, a time i bez svoje performativne moći.

Jedna od formi njezine dekadencije ogleda se u posvemašnjoj dominaciji takozvane juridičke svijesti, ideologije koja antagonističku, dakle političku istinu povijesne stvarnosti reducira na jednostavni odnos počinitelja i nevinih žrtava, strukturiran prema pravnom obrascu. Ona percipira stvarnost ne iz političke, nego iz forenzičke perspektive kao da je ova leš koji pruža korisne informacije za sudski postupak. Upravo iz te posthistorijske i postpolitičke perspektive beogradski anarhosindikalisti ukazuju nam u svojoj djetinjoj nevinosti koja vapi za zaštitom starijih – liberalno demokratske javnosti koja ih je oslobodila državnog zatvora samo zato da bi ih kao nezrele, neodgovorne balavce stavila pod svoje tutorstvo, dakle oduzela im riječ. Kako se naposljetku pokazalo, izvući šestorku iz zatvora i nije bilo tako teško. Daleko teže je obraniti ih od njihovih branitelja. Zato im najprije treba dokazati krivnju.

Stara škola kapitalizma

Veći dio javnosti još ne zna da su prošle godine članovi anarhosindikalističkog pokreta, ne samo iz Beograda, sudjelovali kao glumci u jednom filmu, u dokudrami Želimira Žilnika “Stara škola kapitalizma”, u kojoj su igrali sami sebe. Među njima, i oni kasnije optuženi za međunarodni terorizam. U jednoj sceni filma režiser i jedan od najpoznatijih disidenata bivše Jugoslavije Lazar Stojanović, u ulozi povratnika iz Amerika, bogataša koji iskupljujući se za nebrigu prema svojem sinu daje novac njegovim prijateljima, anarhosindikalistima, učini klasični lapsus. On im kaže: “Vi ne mora meni da kažete što vi imate nameru da uništite s tim novcem.” Naravno, htio je reći – učinite. Taj lapsus odmah je isprovocirao jasan odgovor: “Naša revolucionarna politika je politika destrukcije. Mi želimo da uništimo staro, onu politiku koja je izjednačavala komunizam s nacizmom.”

U filmu u kojem, još jednom, glume sami sebe, oni otvoreno zagovaraju oružanu revoluciju i terorizam. Odglumili su oružanu otmicu. Na primjedbu, izrečenu u filmu, da će ista u javnosti biti prikazana kao kriminalni akt, Ratibor Trivunac, jedan od optuženih za međunarodni terorizam, odgovara: “Pa šta, normalno, uvek će revolucionarne akcije biti predstavljene kao kriminalni akt u očima buržoazije i buržoaskih medija, to nije ništa novo. Svaki pokušaj da se ljudi brane će biti prikazan kao kriminalni akt. Sedamdeset posto ljudi u Francuskoj podržava otimanje šefova koji otpuštaju radnike u globalnoj krizi.” U dokumentarnom dijelu filma vidimo Trivunca kako za posjeta potpredsjednika Sjedinjenih Država Joea Bidena pali američku zastavu, zbog čega je, ne u filmu nego u stvarnost, bio osuđen na deset dana zatvora. U jednoj sceni, također dokumentarnoj, vidimo ga kako izlazi iz zatvora u Padinskoj skeli, iz kojeg je nedavno ponovo pušten.

U tomu je dakle krivnja. U eksplicitnoj artikulaciji potrebe i volje za – lijevim – političkim nasiljem.

Naravno, liberalno demokratska javnost ponovno će zaštitnički inzistirati na nevinosti: Ali to je samo film, umjetnička fikcija, uzeti taj stav zaozbiljno značilo bi dovesti u pitanje slobodu umjetnosti, pogaziti autonomiju kulturne sfere, ponovo oživjeti totalitarizam, itd. Drugim riječima, nasilje postoji samo u umjetničkoj fantaziji, u stvarnosti ga nema, u stvarnosti je, kako se izrazio Srđa Popović, “omladina odlučila da napravi malo vatrometa”. Ali upravo u toj logici je ideološka zamka. Jer istina je upravo suprotna.

Žilnikova “Stara škola kapitalizma” razotkriva stvarnost kakva ona jest: svima već dobro poznatu mračnu stranu naše postkomunističke tranzicije, istinu kriminalne – i nasilne – privatizacije, realnu bespomoćnost izdanih, odbačenih, poniženih i pauperiziranih radnih masa, realni učinak aktualnog desnog nasilja, njegov modus operandi, tj. neoliberalni outsourcing državnog nasilja, njegovu reartikulaciju u sferi privatne inicijative, terora desnog civilnog društva. Što se pak lijevog političkog nasilja tiče, Žilnikov film ga uopće ne zaziva. Naprotiv, on dokumentira njegovu realnu nemogućnost – u klasičnom kodu solidarizacije napredne inteligencije s radničkom klasom. Film prikazuje školu kapitalizma na čijim ispitima je lijevo političko nasilje palo: radnici kojima anarhisti priskaču u pomoć na kraju ih izdaju. Upravo je Trivunac jedina žrtva nasilja u tom filmu. Na kraju ga ubijaju samoorganizirani poduzetnici, dok radnici šutke pristaju zaboraviti taj zločin.

U Žilnikovom filmu suočeni smo s istinom stvarnosti koju je u njenim najvažnijim segmentima oblikovalo ničim ograničeno desno nasilje. U posljednjih dvadeset godina desni je teror uspostavio i legitimirao sve vladajuće elite na bivšejugoslavenskom prostoru, definirao kako njihove međusobne odnose, odnosno njihov položaj u kontekstu globalne hegemonije, tako i lokalne odnose dominacije, posebice u sferi proizvodnje odnosno vlasništva nad svekolikim nekad nacional(izira)nim dobrima, uključujući sve proizvodne kapacitete i prirodna bogatstva. U tom istom razdoblju i prostoru lijevo političko nasilje može se pohvaliti tek jednim slučajem samosakaćenja, jednim odsječenim radničkim prstom, prije u tradiciji performance arta, nego komunističkog totalitarizma ili terorističkih akcija RAF-a odnosno talijanskih Crvenih brigada.

Izlazak iz Pandorine kutije

Krivnja je anarhosindikalista u tomu što su javno provalili ovaj stravičan nesrazmjer i tako razotkrili ideološki učinak jednog od glavnih normativnih načela na kojem se temelji liberalno demokratska javnost, načela posttotalitarne ekvidistance spram oba vida političkog terora, lijevog i desnog. Ovdje u pogledu dobrohotne, tolerantne, brižne javnosti, a ne u Žilnikovu filmu, je mjesto fikcije koja podupire i perpetuira lošu stvarnost, legitimira i normalizira terorom uspostavljene odnose dominacije.

Naposljetku, strategija infantilizacije anarhosindikalista, na kojoj je liberalno demokratska javnost izgradila njihovu obranu od države, nije u suprotnosti nego upravo u harmoniji sa stavom državnog tužitelja. Obje strane se naime slažu da imaju posla s djecom. Jer samo tako se može objasniti overeaction države. Njezino nasilje, monstruozna optužba za međunarodni terorizam, ima naravno preventivni karakter. To je nasilje jednog Krona koji, u strahu da će mu oni doći glave, proždire svoju djecu. To je teror društva koje je upropastilo budućnost svojoj djeci, koje ih je – ni za šaku škuda – prodalo u dužničko ropstvo, koje ih je kao novovjekovni danak u krvi ispratilo u plaćeničke falange globalnih gazda, da umiru i ubijaju za njihove interese i dovijeka čeprkaju po mrvicama ispod njihovih stolova. To je teror iz straha, teror onih koji znaju da su krivi.

Da zaključimo: beogradska šestorka nije otvorila nikakvu Pandorinu kutiju. Naprotiv, ona nas je podsjetili da je ta kutija zla i nasilja čvrsto zapečaćena – zajedno s nama u njoj. Naivan je svatko tko vjeruje da se iz nje može izaći, a da se ona pritom ne razbije.