Razgolićeni grad

Nije potrebno puno dokazivati da živimo u svakodnevnici koja nas bombardira uglavnom strahotama: ratovima, boleštinama, kataklizmama, neimaštinom, kriminalom i strahom hoćemo li sve to preživjeti. Kratko rečeno, neprestano kukamo i u depresiji smo. Predstava simptomatičnog naziva “Reces i ja”, kazališne družine “Kufer” u teatru “Exit”, u režiji Olje Lozice, pokušava promatrati obične ljude – naše susjede – s ruba te mračne socijalne sjene, pod kojom nam se čini da neprestano živimo.

Jedna gimnazijalka i njezina razvedena majka, dvoje mladih na pola puta do droge težeg kalibra, dvoje staraca i policajka iz kvarta. I to je uglavnom to. Oni žive jedni iznad ili pored drugih, susreću se i poznaju i ono što gledamo njihove su ukrštene sudbine u socijalnoj melodrami u kojoj akteri, svi odreda, izvlače kraći kraj. Za početak, velika vrijednost ove predstave jest to što dramski predložak (autorica Olja Lozica), napisan u jednom dahu, predstavlja moderan, inteligentan i senzibilan pogled na traumatično vrijeme današnje iz očiju generacije na pragu pune zrelosti.

Klasa mladih i talentiranih glumaca

Stoga “Reces i ja” nije tipičan dramski komad, nego nakupina živih malih priča, neurotični kolaž urbane intonacije koji nam pokazuje razgolićeni grad i njegove junake, s njihovim svijetlim i tamnim stranama. U nekoj rock and roll atmosferi brzog i zaglušujućeg života, crnog humora ima gotovo u svakoj sceni, prožetoj neupadljivom sjetom i melankolijom junaka koji se nekako snalaze, ali bez trunke patetike i suvišnog moraliziranja. Ova predstava razumije i navija za svoje junake, ali drži oči širom otvorene, detektirajući kako psihološke nijanse junaka tako i društveni kontekst u kojem žive. Pritom je važno da “Reces i ja” ne želi poentirati na priči o socijalnoj drami, gubitnicima i pucanju živaca. Eksplicitnog elaboriranja društvene krize u njoj ima vrlo malo, jer redateljicu puno više zanimaju oni ljudski potencijali koji su u stanju preživjeti traumatično životno iskustvo. Ono što ova predstava pita jest koliko vrijedi tišina u buci koju neprestano čujemo, otkada ujutro otvorimo oči i kakva je mogućnost da se ljudi zaista sretnu kada su stalno pod pritiskom, jer “život je velika zajebancija”, kako kaže jedan od junaka. Predstava pokazuje potpuno jasno u kakvoj državi, društvu i svijetu živimo ali – i to je više nego preporuča – ona se ne želi zakopati u pesimizmu i ne nudi gledaocu knedlu u grlu. Puna modrica, ona želi dati šansu svojim junacima upravo u mjeri u kojoj su to oni sami sebi spremni dati. Zato i naslov “Reces i ja”, razlomljen u tri dijela, nije slučajan. Pojam “reces” izvorno označava otpusnu molitvu na kraju bogoslužja u kršćanskoj tradiciji: u predstavi ne izostaju međuljudske napetosti i nasilje, ali tu “grubost s ljudskim licem” moguće je razumjeti – kolikog to bilo teško – samo ako smo u stanju oprostiti i krenuti dalje, a ne neprestano nekoga čekati iza ugla. Ili, kako se pita Olja Lozica: “Može li riječ usamljenost danas uopće konkurirati riječi recesija?”

Presudnu energiju predstavi daju njezini protagonisti: Igor Kovač, Ivana Krizmanić, Nika Mišković, Zoran Pribičević i Aleksandra Stojaković, klasa vrlo mladih i talentiranih glumaca, kojoj nije bio potreban poseban dramski patos da bi punokrvno i potentno odigrala životne situacije koje su joj vrlo dobro poznate. Gledajući predstavu imamo dojam da gledamo tamnu verziju serije “Prijatelji” – i to je njezina dobra osobina – ali to je zato što su mladi glumci igrali iz svog prirodnog fizisa i iskrenog nerva, a nisu bili natjerani na drvene kretnje i neprirodan jezik. Uz redateljicu Olju Lozicu ostatak ekipe čine Ivana Škrabalo i Juraj Glasinović koji potpisuju scenografiju, Vjeran Simeoni koji je izabrao glazbu, Andrea Kustović koja je kreirala kostime i Tomislav Baotić i Mislav Vinković koji su dizajnirali svjetlo.

Vibracija dobrog kazališta

Predstave ne bi bilo da nije suradnje “Exita” i “Kufera”, dva teatra koji, svaki zasebno, rade na zajedničkoj stvari. I jednom i drugom je presudno važno glumačko kazalište u kojem, u spoju važne teme i razigranih glumaca, nastaje predstava od značaja. Kazališna grupa “Kufer” je društveni angažman i istraživački rad s glumcima upisala u neku vrstu svoje misije: osnovana je 2001. kao “odgovor na ustaljenu kazališnu žabokrečinu u gradu Zagrebu, u kojoj nijedan mladi kazalištarac nema pravo na potpuno slobodan izričaj, kao ni na grešku”, kako piše u njihovom programu. Kroz “Kufer” je do sada prošlo stotinjak mladih glumaca u 15 predstava, pravila se i radionica “kazališta potlačenih”, a s predstavom “Jutro” (prema komadu Sarah Kane i u režiji Marija Kovača) pobrali su i međunarodne nagrade, nastupali u Italiji, Njemačkoj, Argentini, Finskoj…

Ako sam dobro brojao, glumci su nakon završetka predstave “Reces i ja” sedam puta izlazili na poklon, a oduševljena publika bila je na nogama. To je ono što se prepoznaje kao vibracija dobrog kazališta.