Šarmeraj na zemlji

Tko pasionirano prati domaće masovne medije, a to nije naročito zdravo, imat će dojam da se kompletna hrvatska vanjska politika sastoji od zavodničkih sposobnosti predsjednice Vlade Jadranke Kosor. Broj moćnih muškaraca inozemnog porijekla koje je gospođa u ovo kratko vrijeme uspjela “šarmirati” sada je već doista respektabilan. A i novinske stranice koje inače vrve protokolarno-frazerskom dosadom postale su pitke i zabavne, poput herc-romana s decentnim ali jasnim erotskim nabojem.

Citat prvi: “Atmosfera na razgovoru hrvatske premijerke Jadranke Kosor i ruskog šefa Vlade Vladimira Putina bila je izuzetna i opuštena, a već dugo, rekli su ruski dužnosnici, nisu vidjeli svog premijera tako dobro raspoloženog tijekom nekih međudržavnih razgovora. Putin je tako, poput Pahora, također ‘pao’. Očito je hrvatska premijerka, osim dobrog posla, šarmirala još jednog europskog državnika, pa će se Putin s njom susresti još dva puta ove godine.”

Citat drugi: “Iako se o prijateljskim susretima premijerke Kosor i slovenskog joj kolege Boruta Pahora već pisalo, čini se da je Kosor ovaj put uspjela šarmirati i srbijanskog predsjednika Tadića. Naime, trojac je nakon davanja izjava imao još jednu priliku za fotografiranje, a kad su fotografi odradili snimanje, Tadić je zatražio i da ga slikaju nasamo s premijerkom Kosor, bez Pahora. Također, tijekom davanja izjava, Tadić je htio pustiti da Kosor govori prije njega, no ona je to odbila poručivši: ‘Dama se dobro osjeća i mogu ja i zadnja govoriti.'”

Od sluškinje do gazdarice

Gornji citati (iz jednoga dnevnog lista i s jednoga portala) izabrani su nasumično, jer izvještaji o značajnim međunarodnim uspjesima, uz široki izbor pikanterija, svugdje imaju istu dramaturgiju: fatalna hrvatska premijerka ruši strane političke mužjake kao čunjeve, koji onda pred njom plaze, sline, dašću i dijele političke ustupke. Publika je naprosto oduševljena i traži još. Obuzima je takmičarski duh i onaj divni osjećaj nacionalnog ponosa s kakvim su se pratili nastupi Janice Kostelić u slalomu.

Prvu ženu na vlasti otkad je samostalne Hrvatske, masovni su mediji sposobni opisivati i promovirati uglavnom u elementima njezine stvarne ili zamišljene ženskosti. Vanjskopolitička očekivanja postaju sve uzbudljivija: Koga će naša ženska na sljedećem bilateralnom susretu oboriti s nogu? Koja će nova muška žrtva pretrpjeti udar testosterona i pokleknuti pred njenim čarima?

Ako je suditi po medijskoj euforiji, stječe se dojam da Hrvatska, sita ignorancije i nedostatka pažnje, ali ipak svjesna vlastitih manjkavosti, u Jadranku Kosor ulaže onu vrstu nade kakva prati studenticu koja u atraktivnoj mini suknji odlazi na ispit. “Položila je!” javljaju sretni izvjestitelji. Profesor ostaje dugo sjediti u kabinetu, sa zaluđenim pogledom i isplaženim jezikom. Moguće je da provincijalna želja za priznanjem nameće specifičnu strategiju: izabrati političkoga vođu kojeg ćemo moći uspješno podvoditi.

Jedna pametno smišljena turneja gospođe Kosor možda bi Hrvatsku pretvorila u međunarodnu velesilu, jer bi raspamećeni državnici “padali” jedan za drugim, širom otvarali vrata elitnih integracija, preusmjerili investicije, nudili beskamatne kredite, poklanjali teritorij, kao što će Boris Tadić, kako procjenjuju hrvatski novinski analitičari, uskoro povući tužbu za genocid kako bi se “dama dobro osjećala”.

Stvar je još sočnija utoliko što se čini da lokalni mačistički spektakl glavnoj junakinji nimalo ne smeta. Naprotiv, nastup Jadranke Kosor takav je kao da i sama njeguje muške fantazije o sebi kao ženi, pa ističe svojstva, atribute i poruke koje su prilagođene hormonski definiranoj kulturi, doživljavajući se nekom vrstom nacionalno odgovorne sponzoruše: tepa samoj sebi da je “dama”, svakodnevno mijenja skupe kapute kao muške čarape, podsjeća da će vladati “čvrstom ženskom rukom”, udvara se kavalirima sladunjavim metaforama o Crvenkapici, korpici ili krumpir-salati, arsenalom strogo namjenskih broševa daje do znanja da je njen simbolički jezik važniji od onoga što govori, jer kada govori uglavnom prosipa ispraznosti i potrošene klišeje.

Zanimljiva je i njezina sposobnost hitrog adaptiranja u ulogu koja joj je prstom sudbine poklonjena, brzopotezna preobrazba iz bogobojazne sobarice (koja je, uz škrtu kostimografiju, skrušeno služila Tuđmanu i Sanaderu) u raskošnu i poduzetnu zavodnicu, ali uvijek uz jasan respekt prema tipično muškome doživljaju ženskosti, koje se kreće u dijapazonu od pokornosti do koketerije. (Uzgred, praktični priručnik pod naslovom “Od sluškinje do gazdarice u svega par mjeseci” od gospođe Kosor bi sasvim sigurno stvorio spisateljsku zvijezdu, a projekt bi mogao ići u zajedničkom izdanju “Glorije” i Hrvatskog politološkog društva.)

Ne radi se, dakle, tek o tome da se visoka politika prilagođava kriterijima političkih tabloida (a tabloid je žanrovski najčistiji proizvod mačizma), nego još više vrijedi obratno: politički tabloidi servilno se prostiru pred zahtjevima službene politike. Šireći legendu o tome kako svojim šarmom obara čovječanstvo s nogu, oni ne samo što se udvaraju Jadranki Kosor, nego je podupiru na način koji njoj najviše odgovara. A odgovara joj zbog više nego očitog razloga: njezina je politika lišena bilo kakvog smislenog sadržaja i jedino zavodljive vanjske manifestacije mogu kompenzirati tu beskrajnu unutrašnju prazninu.

A đe su jamstva?

Elem, koliko je Jadranka Kosor zaista neodoljiva, toliko je otprilike vjerodostojna hrvatska politika i njena medijska prezentacija. Tu valja podsjetiti da je sličnim mitotvorstvom štampa opsluživala i gospođina prethodnika, Ivu Sanadera, kojeg su pratile parole da je “persona po mjeri svijeta”, neponovljivi udvarač, Stoibereliminator, nacionalni žigolo najviše klase, osposobljen da se sporazumijeva na više jezika i europsku političku elitu zavrti oko malog prsta. Poznat je slučaj uglednoga društvenog kroničara koji se doslovno raspao od Sanaderova nastupa na jednom međunarodnom skupu i bio toliko impresioniran njegovom figurom, izgledom i šarmom da je izvijestio kako se, možda prvi put u svome životu, “osjeća ponosnim zato što je Hrvat”, a zatim još tjednima ejakulirao laude dragome vođi.

Uloga šarma u hrvatskoj demokratskoj emancipaciji uvijek je skopčana s istim šibicarskim pitanjem: Koga smo ovaj put uspjeli kvalitetno blefirati? Kriterij je u igri kada je u toku operacija prodaje muda za bubrege, a ova praktički ne prestaje, jer se tzv. službena hrvatska politika, naročito ona vanjska, uglavnom sastoji od predanog pakiranja praznine. Kada nemamo ništa drugo, ostaje nam šarm. Kada nemamo ni šarma, ostaje nam medijska fikcija o njemu.

Ima neke pravde u tome što je koncept omanuo baš u tvrđavi tradicionalnog balkanskog mačizma, Crnoj Gori. Premijerka Jadranka Kosor pomno je odabrala garderobu, broš i osmijeh, prije putovanja svladala tečaj trbušnoga plesa, pojavila se u svojem najizazovnijem izdanju i tamošnjeg klipana na vlasti suočila s obilnom količinom šarma i ženskih draži, na što je ovaj hladno upitao: A đe su jamstva?