Spas u reindustrijalizaciji i povećanju izvoza

Iako je prošle godine zbog gospodarske krize došlo do značajnijeg pada uvoza nego izvoza, pri čemu se nabava pojedinih roba koje Hrvatska ne može sama proizvesti čak prepolovila, ukupan uvoz od 112 milijardi kuna premašio je za 57 milijardi kuna izvoz. Značajan dio te svote otpada na nabavu roba koje Hrvatska sama proizvodi i koje je u golemim količinama proizvodila prije nego što je njena industrija tijekom 90-ih bačena na koljena. Iako se ni u posljednjem desetljeću prevladavajuće uvozne ekonomije nije o oporavku industrije previše vodilo računa, stručnjaci s kojima smo razgovarali vide u ogromnom trgovinskom deficitu Hrvatske realnu mogućnost za supstituciju uvoza domaćom proizvodnjom za što je, naglašavaju, potrebna jasna strateška orijentacija države na industriju.

Hrvatska je proizvodnja 2006. godine iznosila tek 85 posto prijeratne razine, a zahvaljujući nastupu krize nije je prestigla ni do danas, no o reindustrijalizaciji zemlje, koja jedina može popraviti vanjskotrgovinsku bilancu i stvoriti na desetke tisuća radnih mjesta, nije se nikada povela ozbiljna javna rasprava, poput one koja se posljednjih mjeseci vodi o rezanju državnog proračuna ili borbi protiv korupcije.

MEĐUNASLOV: Ulagati u farmaceutiku i energetski sektor

Posljednji pokušaj da se formulira strategija industrijskog razvoja zbio se prije tri godine, kada je s takvom idejom izašao tadašnji premijerski kandidat SDP-a Ljubo Jurčić. Zanimljivo je da su tada, dok se nastupajuća ekonomska kriza još nije uočavala, mnogi dočekali Jurčićeve ideje kao retrogradne, a reindustrijalizacija zemlje nije se našla ni u fokusu kampanje za tadašnje parlamentarne izbore, koje je SDP izgubio, a HDZ dobio podijelivši narodu dionice HT-a i nametnuvši diskusiju o oporezivanju kapitalne dobiti.

Danas su pak mnogi ekonomisti retrogradnom ocijenili najavu premijerke Jadranke Kosor o novom investicijskom ciklusu u cestogradnji, koji će kratkoročno zaposliti građevinski sektor, no dodatno će doprinijeti zaduživanju države i pogoršanju vanjskotrgovinske bilance zbog uvoza opreme.

– Ta je Vladina najava dolijevanje ulja na vatru ekonomske krize, jer program nastavka infrastrukturnih radova vodi samo povećanju deficita, a ti sektori danas ne otvaraju radna mjesta i nemaju brz povrat ulaganja. Kao da Vlada ne zna razliku između kratkoročnih mjera i stvaranja dugoročnih strategija. Bilo bi logično da se infrastrukturni radovi financiraju po koncesijskom modelu, a investicije treba apsolutno usmjeriti u privatni sektor i industriju koja nam je propala – kaže ekonomski analitičar Damir Novotny. On drži da posebno u prerađivačkoj industriji postoji potreba za bitnom državnom intervencijom u smislu poticanja ulaganja.

Supstitucija uvoza domaćom proizvodnjom, smatra Novotny, prostor je koji se otvara i domaćim i stranim investitorima, no zbog otvorenosti Hrvatske na globaliziranom tržištu potrebno je postići konkurentnost na europskoj razini.

– Imamo razvijenu farmaceutiku i energetski sektor, i tu treba ulagati. Veliki su prostori u poljoprivredi, drvnoj i prehrambenoj industriji, a danas je potrebo ulagati i u visoke kemijske te visoke informacijske tehnologije, solarne tehnologije i slično – navodi Novotny. Hrvatsku bi građevinu trebalo postupno preusmjeriti u obnovu postojećeg fonda objekata u gradovima, od čega su Česi i Poljaci u Europskoj uniji stvorili novu industrijsku granu, te povećali kvalitetu života i energetsku učinkovitost.

Kada se pogledaju podaci Državnog zavoda za statistiku o robnoj razmjeni i industrijskoj proizvodnji u 2008. godini, dakle dok je privreda još “normalno” funkcionirala, može se uočiti da je ukupna vrijednost domaće industrijske proizvodnje bila 134,1 milijardu kuna, dok je vanjskotrgovinski deficit iznosio 81,1 milijardu kuna, što bi značilo da bi Hrvatska industriju trebala povećati za više od 50 posto ako bi htjela popraviti bilancu. U neke se sektore, poput nabave nafte i prirodnog plina, ne može bitnije intervenirati zbog nedostatka resursa, no značajan deficit bilježi i niz drugih industrija, poput prehrambene, gdje se godišnje uveze oko četiri milijarde kuna robe više nego što se izveze, industrije metala i gotovih proizvoda od metala, gdje deficit razmjene prelazi 12 milijardi kuna, ili farmaceutskih proizvoda, gdje se bilježi minus od 2,5 milijardi kuna. Hrvatska je 2008. uvezla papira za 3,2 milijarde kuna, a izvezla samo za 1,1 milijardu, uvezla je strojeva i uređaja za 13,9 milijardi kuna, a izvezla za 4,8 milijardi, uvozi godišnje električne energije za tri milijarde kuna, a izvozi za manje od pola milijarde. Jednako je ili još gore stanje u stočarstvu i poljoprivredi, gdje primjerice uvoz živih životinja premašuje izvoz devet puta (lani čak 15 puta), voća i povrća sedam puta, hrane za životinje četiri puta, mesa i mesnih prerađevina tri puta, a mlijeka, jaja i žitarica dva puta. Rijetki sektori u kojima prevladava izvoz su duhanska i drvna industrija, dok se približno na razini uvoza još drže proizvodnja pića, rafinerije i električna oprema.

MEĐUNASLOV: Trebali bi nam još jedna Podravka i Pliva, dva Belišća…

Radi ilustracije stanja u pojedinim industrijama, “Novosti” su izračunale da bi za zadovoljenje domaćih potreba prehrambenoj industriji trebala, primjerice, još jedna kompanija veličine Podravke (koja zapošljava 6.400 ljudi), metalskoj bi industriji trebalo još petnaestak Željezara Split (sa 470 radnika), a industriji gotovih metalnih proizvoda još desetak tvrtki poput karlovačkog HS Produkta (oko 900 zaposlenih). U proizvodnji struje nedostaju kapaciteti ravni još tri HE Zakučac, koja je najveća HEP-ova hidroelektrana, u proizvodnji papira još dva Belišća (koje ima 3.000 radnika), u farmaceutici još jedna Pliva (oko 3.000 zaposlenih) ili pet Belupa (oko 900 radnika), u kemijskoj industriji gotovo dvije Petrokemije (2.600 radnika), u industriji gume i plastike tri tvrtke veličine Diokija (oko 600 zaposlenih), a još deseci takvih primjera mogli bi se dati za industrije strojeva, tekstila, odjeće i ostale sektore.

Pojedini poduzetnici, poput Luke Rajića koji je u Popovači odlučio investirati 300 milijuna kuna u farmaceutsku kompaniju sa stotinjak zaposlenih, ili strani investitori poput američkog CMC-a koji investira 70 milijuna dolara u novu čeličanu Valjaonice Sisak, prepoznaju navedene industrijske deficite kao svoju šansu no, nažalost, nijedna dosadašnja vlada nije ih na taj način strateški percipirala. Primjerice, dok je lani Hrvatska iz uvoza nabavila čelika i željeza čak za 4,5 milijardi kuna, u moderniziranoj, ali loše privatiziranoj Željezari Split proizvodnja je bila obustavljena, a 470 radnika živjelo je na državnom minimalcu i štrajkalo glađu.

– U Hrvatskoj je prijeratna proizvodnja metala iznosila 2.660.000 tona, a prošle godine je Željezara Sisak proizvela samo 65.000 tona, dok je Željezara Split proizvela 10.000 tona. Činjenica je da npr. brodske limove ne možemo proizvesti jer su za to potrebne goleme željezare. S druge strane, ni potpuni kapaciteti Željezare Split, koji iznose 190.000 tona betonskog čelika, ne bi zadovoljili domaće potrebe za takvim čelikom, koje iznose preko 300.000 tona. Dakle, tu ima prostora – kaže Ilija Mamuzić, predsjednik Hrvatskog metalurškog društva.

Damir Begović, bivši predsjednik uprave HEP-a (koji danas uvozi oko 20 posto struje) i Valjaonice cijevi Sisak i šibenskog TLM-a, navodi da je Hrvatska, koja troši blizu milijun tona čelika godišnje, s lanjskih 80-ak tisuća tona čelika spala na pretposljednje mjesto u svijetu, dok istovremeno Srbija proizvodi 2,5 milijuna tona, BiH dva milijuna, a Slovenija pola milijuna tona. Begović smatra da američko ulaganje u sisačku čeličanu, koje će produkciju dignuti na 450.000 tona, pokazuje da se ipak isplati ulagati u hrvatsku proizvodnju.

– Što se tiče deficita elektroenergetskog sektora, tu je apsolutno nužno što hitnije investirati. Trebalo bi potaknuti privatna ulaganja u termoelektrane, bilo na plin ili ugljen, dok bi država i HEP morali pronaći model za investiranje u hidroelektrane. Bez značajnog državnog angažmana neće biti ništa od nuklearke, koju bi također trebalo graditi jer potrošnja struje raste godišnje od tri do 3,5 posto, ali još je važnije što pojedine sadašnje blokove valja zamijeniti radi dotrajalosti i modernizirati radi veće efikasnosti novije tehnologije – kaže Begović.

MEĐUNASLOV: Prošlo je vrijeme gradnje autocesta

Ni oporba iz Kukuriku koalicije još uvijek nema gotovu gospodarsku platformu s četverogodišnjim ciljevima, priznaje HNS-ov gospodarski stručnjak Dragan Kovačević, navodeći da ipak postoji vizija razvoja i da je HNS namjerava, u suradnji s Brankom Grčićem iz SDP-a, pretvoriti u platformu.

– Hrvatska sigurno ima industrijske kapacitete koji se sve više tope zbog pogrešne politike dosadašnjih vlada. Pretvorili smo se u zemlju nekontroliranog uvoza u kojoj se tobože ne isplati proizvoditi, što nije točno. Nitko me ne može uvjeriti da jedna Danska može proizvoditi hranu jeftinije od Slavonije. Konkurentnost hrvatske proizvodnje i zdravlje građana trebalo bi zaštititi tako da se spriječi uvoz mesa kojem je rok upotrebe pri kraju ili prošlosezonskih jabuka koje se u hrvatskim lancima prodaju kao jabuke prve kvalitete – kaže Kovačević.

Smatra da je prošlo vrijeme gradnje autocesta i da se Hrvatska mora orijentirati na energetiku, turizam i sve industrijske grane, od prehrambene do metalske, koji donose brži povrat ulaganja.

– Za ta ulaganja i za ulaganja u infrastrukturu trebamo se osloniti na europske fondove i povući onih 3,6 milijardi eura sredstava koliko je predviđeno za Hrvatsku. Za to treba imati viziju razvoja i pripremljene projekte, za što mislim da sadašnja Vlada nema ni znanja ni kadrova – kaže Kovačević.

OKVIR 1:

NASLOV: Strana ulaganja zaobišla industriju

Prema podacima HNB-a, od ukupno 23,6 milijardi eura izravnih stranih ulaganja u Hrvatsku od 1993. do 2008. godine 8,7 milijardi eura otpada na financijski sektor, više od 2,5 milijardi na trgovinu na veliko, 1,3 milijarde na telekomunikacije, 1,2 milijarde na poslovanje nekretninama, u kemijski i naftni sektor uloženo je tri milijarde, a u proizvodnju hrane i pića 600 milijuna eura. U industriju električnih strojeva i aparata uloženo je samo 146 milijuna eura, u industriju gume i plastike 110 milijuna eura, u proizvodnju strojeva i uređaja 84 milijuna eura, a tekstila 80 milijuna eura. Najveće investicije zapravo su bile kupovina već postojećih industrija, poput pivovara, Plive, Ine ili Dukata.

OKVIR 2:

NASLOV: SDP razvija industrijsku strategiju

Dekan Ekonomskog fakulteta u Splitu i gospodarski strateg SDP-a Branko Grčić kaže kako SDP radi na industrijskoj strategiji, te nam je iznio njene osnovne teze.

– Istraživanjem sam došao do zaključka da je preko 55 posto industrijskih proizvoda koje trošimo uvoznog porijekla, a proizvedemo samo 45 posto. Tu situaciju ocjenjujem ogromnim potencijalom za razvoj industrije u smislu supstitucije značajnog dijela uvoza, posebno roba široke potrošnje. Kada se izuzmu energenti koje nemamo, automobili, strojevi i uređaji nove generacije koje ne radimo, postoji još uvijek značajan dio prehrambene, konditorske, metalske, drvne i drugih industrija gdje u većem obimu možemo proizvoditi kod kuće. No za to nam treba drugačija industrijska politika, koja će smanjiti troškove industrijskog sektora i omogućiti našim poduzećima da budu konkurentna na domaćem i izvoznom tržištu. Jedna je stvar kvantitativni dio, gdje je potrebno ostvariti uštede u cijeni rada, u 250 različitih parafiskalnih nameta, u monetarnoj politici i snižavanju kamata, te uštede u energentima, što bi zajedno moglo našu industriju bitno unaprijediti. Druga stvar je kvalitativni dio, s obzirom na činjenicu da 95 posto naših izvoznih proizvoda spada u prvu i drugu od ukupno pet najnižih tehnoloških kategorija, pa je zbog niske dodane vrijednost efekt onoga što uspijemo izvesti relativno mali. Stoga bi drugo usmjerenje industrijske politike trebalo biti poticanje tehnološkog razvoja, odnosno stvaranje tehnološke osnove za razvoj nove hrvatske industrije, što je teže od kvantitativnog dijela mjera, jer se ovdje vežemo na naše znanstvene resurse, transfer tehnologija i tehnološku infrastrukturu, pa je potrebno imati generalno opredjeljenje države da ulaže u industriju. Treća komponenta je daljnje poboljšanje uvjeta za inozemne greenfield investicije u industriju, što je bila praksa svih novih zemlja EU-a, koje su privlačile strani kapital u industriju. Kod nas je većina stranih ulaganja otišla u financijski sektor, kupovinu već izgrađene telekomunikacijske mreže i trgovačke lance, a najmanje u industriju, tako da ima jako puno prostora za nova ulaganja. Treba nam i proaktivniji sustav za konkretnu potporu razvoja malog i srednjeg poduzetništva, te mjere uvođenja standarda kvalitete za uvoznu robu kojima bi se spriječilo da se uvozom jeftine i nekvalitetne inozemne robe ruši cijena dobrih domaćih proizvoda.

OKVIR 3:

NASLOV: Proizvodnja, uvoz i izvoz nekih roba 2008.