Svježina druge mladosti

U nekom filmu Kris Kristofferson pravi upore. Prilično teška vježba koja se radi na razboju. Većina napuhanaca iz fitnesa s hinjenom nostalgijom govori o slavnim danima kada su je mogli odraditi, ali eto, ne rade je više jer su na T-portalu čitali da je štetna. Naime, oštećuje ponos svakoga s napregnutim mišićima čiji volumen nije u stanju od zemlje odlijepiti stražnjicu svoga ponosnog vlasnika. A što je čovjek koji nema ponosa? Skoro pa ništa.

Kristofferson je tada imao pedesetak i koju te izgledao kao tip s kojim se nije šaliti: opako, sitnih blještavih očiju koje su se zabadale u kameru, nategnute, izrovane kože lica. Stalno se osmjehivao osmijehom kakav nećete pronaći na Balkanu, isto kao onaj Heraklitov logos, ma kako ga dugo tražili, jer tako dubok zirodent ima. Nije stvar samo u tome da je njegov osmijeh izgledao inteligentno, mirno, sabrano, nego, ljudi moji, tih sedamdesetak zubi u njegovim ustima, i taj kez do umnjaka. A lice je posebna priča. Kristofferson izgleda kao da na licu nema ljudsku nego zmijsku kožu od koje se prave specijalne kaubojske čizme navlakuše, u kojima se bez preobuvanja može goniti stoku s istočne na zapadnu obalu. Sve u svemu, Kristofferson se doimlje prefrigano, kao vrsta koja nestaje, kao netko tko je svašta preturio preko glave i asimilirao iskustva – izgleda kao ptica dodo.

Najbolja rečenica iz “Ralja” pogađa suštinu dojma što ga divlja pojava ovog čovjeka može ostaviti na ne posve isfabricirane duše: “Nema više dobrih ljudi ispod šezdesete.” A njemu je sedamdesetčetvrta na grbi, “Closer to the Bone” je dvadeset peti album u četrdesetogodišnjoj karijeri, prvi se zvao jednostavno “Kristofferson”, a drugi još jednostavnije “Me and Bobby McGee”, po pjesmi koju je napisao za Janis Joplin i što ju je ova u međuvremenu, na dobrim starim krilima posmrtne slave, već lansirala nebu pod oblake, sve do vrhova top lista. Na “Closer to the Bone” Kristofferson možda ne radi upore, ne dokazuje se, njih je u ovom ključu emocionalne ispovijedi u kojem je snimio ovaj album možda radio na jednom davnijem, koji se zvao “To the Bone” (1981), pa je tamo svojoj bivšoj ženi (Riti Coolige) umjesto intimističkog “Love Don’t Live Here Anymore” uopćio poruku u “Nobody Loves Anybody Anymore”.

“Prestar sam za ova sranja”, rekao je jedan filmski junak, a Kristofferson, koji je mnogo puta bio i filmski junak, na “Closer to the Bone” odbija generalizirati pa pjeva o mrtvom prijatelju Johnnyju Cashu, čovjeku koji je bio velik kao glazba Charlesa Mingusa, znači debelo veći od života, o Sinead O’Connor, o neprocijenjivoj vrijednosti ljubavi, o samoći, izgubljenosti, o momentima u kojima sve blijedi i nestaje na urušavajućim neuronskim stazama, o trenucima kad se nema gdje otići. Glazbeno jako jednostavan, album je snimljen s istom ekipom s kojom je snimio prethodni “This Old Road” (2006). Producent i basist je Don Was (radio s Cohenom, Dylanom, Stonesima), gitaru svira Stephen Bruton, klavijature Ramy Jaffee, a bubnjeve miluje Jim Keltner. Pjesme su strukturirane gotovo kao dječje pjesmice, svedene doista na kostur, posve stišane, samo što se ovdje ne radi o infantilnosti starosti, nego prije o zadobivanju nove svježine poznate nam iz bajki o tome kako starost može biti druga mladost. Kristoffersonov album podgrijava ovaj mit do temperature na kojoj ga je moguće kusati. Dio te temperature potiče od elemenata njegove ličnosti, onih opakih elemenata, spomenutih na početku teksta: kad pjeva za Sinead O’Connor govori kako je možda luda, možda nije, ali da su takvi svakako bili Picasso i svi sveci.

Album koji dobro radi u zoru, uz prvu kavu, njegova “mudrost” dobro vas priprema za početak dana. Tobože novog.