Ulazimo u novu fazu komunizma

Pod naslovom “Mračni raspad: mišljenje Jugoslavije” u Klubu Društva arhitekata Zagreba (Trg bana J. Jelačića 3/1), održat će se u petak, 5. marta skup čiji je neposredni povod hrvatsko-srpsko odnosno srpsko-hrvatsko izdanje knjige francuskog filozofa Alaina Badioua “Mračni raspad: O kraju državne istine”. Uvodnu riječ i moderaciju vodit će Ivana Momčilović i Ozren Pupovac. Na skupu će još govoriti Lev Centrih, Primož Krašovec, Dejan Kršić, Slobodan Karamanić i Rastko Močnik.

Tim povodom donosimo tekst Alaina Badioua, objavljen 13. februara u “Le Mondeu”, koji je za “Novosti” preveo Goran Vujasinović.

*  *  *

Već gotovo trideset godina sadašnjost u našoj zemlji je vrijeme dezorijentacije. Mislim na vrijeme koje svojoj omladini, posebno omladini narodnih klasa, ne nudi nikakav princip po kojem bi usmjeravala egzistenciju. U čemu se točno sastoji ta dezorijentacija? Jedna od njenih najistaknutijih operacija sastoji se u tome da se prethodno razdoblje uvijek učini nečitljivim, razdoblje koje je bilo dobro i istinski usmjereno. To djelovanje karakteristično je za sva reakcionarna, kontrarevolucionarna razdoblja, poput ovoga u kojem živimo nakon kraja sedamdesetih. Na primjer, možemo primijetiti da je glavno obilježje termidorske reakcije, nakon zavjere 9. termidora i smaknuća bez suđenja jakobinskih vođa, bilo da se učini nečitljivim prethodno, Robespierreovo razdoblje: reduciranje tog vremena na patologiju nekakvih krvožednih kriminalaca onemogućilo je svako političko razumijevanje. Takav pogled na stvari opstajao je desetljećima i trajan cilj bio mu je da dezorijentira narod, koji se smatralo potencijalno revolucionarnim, kao što se uvijek smatra.

Komunističko razdoblje tvori blok

Učiniti neko razdoblje nečitljivim znači mnogo više nego ga naprosto osuditi. Jedna od posljedica nečitljivosti jest to što je u tom razdoblju nemoguće pronaći principe kojima bi se moglo opravdati njegove slijepe ulice. Ako se objavi da je to razdoblje patološko, iz njega se ne može izvući ništa po čemu bismo se orijentirali, a zaključak, čije nas pogubne posljedice prate i danas, glasi da se moramo pomiriti s dezorijentacijom kao manjim zlom. Pretpostavimo stoga, razmatrajući prethodno, očito zatvoreno razdoblje politike emancipacije, da nam ono mora ostati čitljivo, bez obzira na konačan sud o njemu.

U raspravi o racionalnosti francuske revolucije tijekom Treće republike, Clemenceau je izrekao slavnu formulu: “Francuska revolucija tvori blok.” To je valjana formula jer objavljuje integralnu čitljivost tog procesa, bez obzira na tragične posljedice njegova odvijanja. Danas je jasno da, u odnosu na komunizam, prevladavajući diskurs pretvara prethodno razdoblje u nekakvu mutnu patologiju. Stoga na sebe preuzimam izjavu da komunističko razdoblje, uključujući sve njegove nijanse, i na vlasti i u opoziciji, koje zastupaju istu ideju, također tvori blok.

Dakle, što može biti princip i naziv istinske orijentacije danas? Predlažem da ga, u skladu s politikom emancipacije, nazovemo komunističkom hipotezom. Usput napominjemo da naši kritičari žele odbaciti riječ “komunizam” pod izgovorom da je iskustvo s etatističkim komunizmom, koje je trajalo sedamdeset godina, završilo tragičnom propašću. Kakav vic! Kad je riječ o pitanju svrgavanja prevlasti bogatih i nasljeđivanju moći, koje traje već tisućljećima, njihovi prigovori zasnivaju se na sedamdeset godina posrtanja, nasilja i slijepih ulica! Istinu govoreći, komunistička ideja traje tek beskonačno malen dio vremena potrebnog da bi se ona vrednovala, da bi se ostvarila. U čemu se sastoji ta hipoteza? Mogli bismo je sažeti u tri aksioma.

Prvo, ideja jednakosti. Našim vremenom opet vlada pesimistička ideja da je ljudska priroda predodređena za nejednakost, i da je to baš šteta, naravno, ali to treba oplakati i prihvatiti stvari kakve jesu. Na to gledište komunistička ideja ne odgovara baš zastupanjem jednakosti kao programa – prihvatimo duboko ukorijenjenu jednakost imanentnu ljudskoj prirodi – nego objavom da egalitaristički princip omogućuje da u svakoj kolektivnoj akciji razlikujemo ono što je u skladu s komunističkom hipotezom, i stoga ima stvarnu vrijednost, od onoga što joj proturječi i stoga nas vraća na životinjsko shvaćanje čovječanstva.

Drugo, uvjerenje da nije nužno da postoji država koja provodi prisilu. To je teza o odumiranju države, koja je zajednička anarhistima i komunistima. Postoje društva bez države i racionalno je pretpostaviti da će u budućnosti biti još takvih. No prije svega, moguće je organizirati narodnu političku akciju a da je se ne podvrgne ideji moći, reprezentaciji unutar države, izborima itd. Oslobađajuća spona organizirane akcije može se provoditi izvan države. Postoji mnogo takvih primjera, uključujući i neke novije: neočekivanu moć događaja iz prosinca 1995., koji su nekoliko godina odgodili protunarodne mjere o mirovinama. Militantne akcije radnika bez dokumenata nisu spriječile niz prezira vrijednih zakona, ali omogućile su da ti radnici budu prepoznati kao dio našeg kolektivnog i političkog života.

Rani dani treće faze

I posljednji aksiom: organizacija rada ne implicira podjelu rada, specijalizaciju poslova, a pogotovo ne implicira tlačiteljsko razlikovanje intelektualnog i fizičkog rada. Nužno je i moguće težiti bitnoj polimorfnosti ljudskoga rada. To je materijalna baza za nestanak klasa i društvene hijerarhije. Ta tri principa ne čine program; oni su maksime za orijentaciju, kojima se svatko može služiti kao mjerilom za procjenu onoga što govori i čini, i osobno i kolektivno, u svom odnosu prema komunističkoj hipotezi.

Komunistička hipoteza razvijala se u dvije velike faze, a ja tvrdim da ulazimo u treću fazu njezina postojanja. Komunistička hipoteza uspostavila se u golemim razmjerima između revolucija 1848. i Pariške komune 1871. Tada su prevladavajuće teme bile radnički pokret i ustanak. Uslijedio je dugotrajan interval, gotovo četrdeset godina (od 1871. do 1905.) koji odgovara vrhuncu evropskog imperijalizma i sistematske pljačke brojnih regija planeta. Razdoblje od 1905. do 1976. (kulturna revolucija u Kini) drugo je razdoblje ostvarivanja komunističke hipoteze. Njegova glavna tema je tema partije, koju prati njen glavni (i neupitni) slogan: jedino oružje onih koji nemaju ništa je disciplina. Od 1976. do danas traje drugo razdoblje reakcionarne stabilizacije, razdoblje u kojem još živimo i u kojem svjedočimo raspadu jednopartijskih socijalističkih diktatura stvorenih u drugom razdoblju.

Uvjeren sam da će nužno otpočeti treće povijesno razdoblje komunističke hipoteze, drukčije od prethodna dva, ali začudo sličnije prvom nego drugom razdoblju. Tom razdoblju i onome koje je prevladavalo u 19. stoljeću bit će zajednička činjenica da je u pitanju sâmo postojanje komunističke hipoteze, koju se danas gotovo univerzalno poriče. Ono što zajedno s drugima pokušavam moguće je definirati kao preliminarne poteze usmjerene prema ponovnoj uspostavi komunističke hipoteze i njezinoj primjeni u trećoj epohi.

U ovim ranim danima trećeg razdoblja postojanja komunističke hipoteze potreban nam je privremeni moral za vrijeme dezorijentacije. Tu se radi o minimalnom održavanju konzistentnog lika subjekta, jer se ne možemo osloniti na komunističku hipotezu, koju tek treba iznova uspostaviti u širokim razmjerima. Potrebno je po svaku cijenu pronaći stvarno uporište, “nemoguće” uporište koje ne može biti upisano u zakon situacije. Moramo se osloniti na takvo stvarno uporište i organizirati njegove posljedice.

Hrabrost kao prioritetna vrlina

Živi dokaz da su naša društva očito nehumana je današnji strani radnik bez dokumenata: on je simbol, imanentan našoj situaciji, da postoji samo jedan svijet. Ponašati se prema stranom proleteru kao da dolazi iz drugog svijeta – to je prava zadaća “domovinskog ureda” (ministarstva za nacionalni identitet), koji posjeduje vlastite policijske snage (“graničnu policiju”). Ustvrditi, nasuprot tom državnom aparatu, da svaki radnik bez dokumenata pripada istom svijetu kao i mi, i iz toga izvući praktične, egalitarne i militantne posljedice – to je primjer takvog privremenog morala, lokalne orijentacije koja je u skladu s komunističkom hipotezom, u okolini globalne dezorijentacije kojoj će se moći suprotstaviti samo njezina ponovna uspostava.

Glavna vrlina koja nam je potrebna jest hrabrost. To nije uvijek slučaj: u drugim okolnostima prioritet mogu imati druge vrline. Na primjer, u revolucionarnom ratu u Kini Mao je zastupao strpljivost kao glavnu vrlinu. No danas je to zasigurno hrabrost. Hrabrost je vrlina koja se, bez obzira na zakone svijeta, iskazuje kao podnošenje nemogućega. Tu se radi o oslanjanju na nemoguće uporište bez potrebe da se objasni cjelina situacije: hrabrost, ukoliko se uporište shvaća kao nemoguće, lokalna je vrlina. Ona sudjeluje u lokalnom moralu, a njen horizont je polagano ponovno uspostavljanje komunističke hipoteze.