Vrijeme je da se digne “Glas Istre”

Istarski dnevnik “Glas Istre”, od Drugog svjetskog rata najutjecajnije dnevne novine tog područja, u gotovo su bezizlaznoj situaciji. Loša poslovna politika, neodgovorno raspolaganje financijama, potpisivanje jamstava za sumnjive kredite, pozajmljivanje novca, sve je to “Glas Istre” dovelo do sadašnje nelikvidnosti. Prema tvrdnjama samih radnika, ukupne dubioze danas dosežu 200 milijuna kuna, dok će vlasnik reći da ne prelaze sto milijuna.

Donedavna vlasnička struktura novina izgledala je ovako: većinski upravljački paket imao je  dugogodišnji prvi čovjek novina Željko Žmak, u partnerstvu sa slovenskim poduzetnikom Borisom Kristančićem, a novinama je upravljala i tvrtka “Puljanka” s oko 12 posto udjela, dok je ostatak pripadao malim udjeličarima. Direktor je bio Žmak koji je prije nekoliko godina za svog prvog suradnika postavio labinskog poslovnog čovjeka Đanija Bažona, široj javnosti najpoznatijeg po činjenici da je svojevremeno s bivšim utjecajnim političarem Ivanom Herakom zbog gospodarskog kriminala odležao iza brave.

Otplata tuđih kredita

Žmak je s vremenom teško obolio pa je sve poslove preuzeo Bažon i to je, pokazalo se, u najvećoj mjeri kumovalo današnjoj katastrofalnoj situaciji u kakvoj se, na koncu, našao i sam Bažon, koji je prije mjesec dana počinio samoubojstvo. U svakom slučaju, za njegova se mandata “Glas Istre” pojavljivao kao jamac u nizu kredita koje je ovaj odobravao. Rasplet je, dakako, jasan: nositelji kredita svoje obveze prema bankama ne podmiruju pa to umjesto njih ima učiniti “Glas Istre”. Uz to, u Bažonovo vrijeme firma je pozajmila oko deset milijuna kuna od trgovačkih društava pod kontrolom jedinica lokalne samouprave u kojima je na vlasti IDS, primjerice Vodovoda ili Veletržnice riba. Mnoge je u Istri začudilo da su takve pozajmice davala javna poduzeća koja izravno kontrolira IDS, ponajviše zbog toga što je “Glas Istre” vrlo često kritički pisao i o Ivanu Jakovčiću i o njegovoj stranci.

Željko Žmak odlučio se na manevar na način da prezaduženi “Glas Istre” ne bude više izdavač, već je djelatnosti prebacio na ranije postojeće sestrinske tvrtke – na “Glas Istre novine” koje izdaju novine i na “Glas Istre trgovinu” sa šezdesetak vlastitih prodajnih mjesta. Na kraju balade, i “Novine” i “Trgovinu” prodao je tvrtki “Puljanka”, koja je u “Glasu Istre”, vidjeli smo, već imala 12 posto udjela, i to svaku tvrtku za kunu. Tako je danas izdavač istarskog dnevnika poduzeće “Glas Istre novine”, a novi gazda je Albert Faggian, vlasnik “Puljanke”. Ovakvim rješenjem situacije i Faggianovim preuzimanjem novina najnezadovoljniji su novinari i ostali radnici. Kažu, proteklih godina upravo su njime punili stranice crne kronike, a eto, baš im je  taj čovjek postao gazda.

– Prvo i osnovno jest da nam u “Glasu Istre” gospodin Faggian oduzima doslovno sva stečena prava i ovim ga putem molim da nas, kako on to voli reći, prestane spašavati – kaže Bojan Žižović koji vodi podružnicu Sindikata novinara Hrvatske, prisjećajući se dana kada je prvi put postao svjestan da situacija ne sluti na dobro. Prije mjesec dana, a točno dva dana prije samoubojstva Đanija Bažona, održan je sastanak uprave i sindikata na kojem je rečeno da se sprema smanjenje plaća od deset posto.

– Točno na dan Bažonove sahrane prijedlog smanjenja plaća dobili smo u pisanom obliku, ali je obrazloženje bilo stupidno. Naime, upravljači su tvrdili da tvrtka i dalje posluje pozitivno, ali su se za rezanje plaća odlučili iz preventivnih razloga. Naravno da je sindikat takav prijedlog odbio, ali sve se odjednom počelo događati nevjerojatno brzo – kaže Žižović.  

– Realizirana je transakcija kojom smo dobili novog izdavača i gazdu. Faggian nam je odmah jasno rekao da smo financijski na koljenima, da smo krahirali. Već na sljedećem sastanku, 24. veljače, dao nam je do znanja da kolektivni ugovor, potpisan s dojučerašnjim izdavačem, “Glasom Istre”, i naši ugovori o radu neće biti prebačeni na novu tvrtku, već da ćemo dobiti nove. Tvrdio je da otkaza neće biti, ali bih rekao da ih je već počeo dijeliti, jer nam je odlučio ukinuti sva, baš sva stečena prava potpisana kolektivnim ugovorom, koji je i dalje na snazi. Da se sindikat nije digao, katastrofa bi bila još veća.

Zaprijetili su mu štrajkom i tužbama pa je, na koncu, pristao na njihov uvjet da nitko neće prijeći u novu tvrtku, “Glas Istre novine”, dok im ne zajamči prava iz postojećeg kolektivnog ugovora i Zakona o radu.

– No, bila je to klasična prevara: kolektivni ugovor i ugovore o radu uistinu je prebacio na novog izdavača, ali ih je istoga trenutka i otkazao, te sastavio nove o čemu nas je pismeno izvijestio. Sve je to učinio niti jednom riječju ne obrazlažući takav potez pa je, što se nas u sindikatu i radnika uopće tiče, stari kolektivni ugovor i dalje važeći. Gospodin Faggian bi kao pravnik morao znati da će on, prema odredbama članka 133. Zakona o radu, biti na snazi još jednu godinu – dodaje Žižović.

Faggian: Neka me tuže

Od 117 članova redakcije njih točno 100 poslodavcu je već podnijelo žalbe u kojima traže zaštitu radničkih prava, jer se u novim ugovorima o radu uopće ne spominje važeći kolektivni ugovor. Uz to, novi im je vlasnik jednostrano umanjio osnovicu, a uz to što im je plaću, kako tvrde, već umanjio punih 20 posto, u predloženim novim ugovorima stoji da ih može skresati i dodatnih 40 posto, što bi u konačnici iznosilo čitavih 60 posto manje svaki mjesec.

S druge strane, Albert Faggian ni najmanje se ne uzbuđuje zbog najavljenih tužbi i od svog modela spašavanja “Glasa Istre” ne misli odustati, a da je radikalno dirnuo u stečena radnička prava uopće ne spori.

– Istina je, učinio sam to, ali iz sasvim razumljivih razloga. Novca jednostavno nema i ja radnike mogu platiti onoliko koliko imam. Stari će kolektivni ugovor važiti još tri mjeseca i poslije toga će vladati neka druga pravila, a ako netko smatra da je zakinut, da su mu prava ugrožena, neka me tuži. Svatko na raspolaganju ima zakonske mogućnosti, a kako će sve to na kraju završiti, vidjet ćemo. Znam da je nemoguće izvršavati obaveze prema radnicima novcem kojega nema. Na koncu, na smanjenje plaća bivši se vlasnik morao odlučiti daleko ranije jer je činjenica da urednici i novinari godinama svaki mjesec kućama nose neumjereno velike plaće. Pa to su primanja od 20, 15 ili 12 tisuća kuna, što je u ovakvoj situaciji neprimjereno mnogo – kaže Faggian. Ustvrdio je kako ne misli da je u lošim odnosima sa svojim radnicima, odnosno redakcijom koja je na navode o visini novinarskih plaća žestoko reagirala jer je, kažu, prosječna novinarska plaća u “Glasu Istre” oko pet tisuća kuna.

Faggian kaže da “Glas Istre” godišnje proizvede desetak milijuna kuna gubitka i da taj novac nekako i negdje mora uštedjeti, a najjednostavniji je način upravo smanjenjem plaća.

– A što drugo učiniti? Zar da prestanem plaćati tiskaru i tako zapečatim sudbinu novina? Gdje su onda?! Nisam baš siguran da su zaposlenici svjesni situacije u kojoj se nalazimo, da su dugovanja ogromna – kaže vlasnik. Pojašnjava da je riječ o oko 50 milijuna kuna duga iz redovitog poslovanja i o još 50 do 60 milijuna zaduženja od jamstva za kredite i pozajmice iz Bažonovog mandata.

Jedno od ključnih pitanja, o kojem bi se također moglo raspravljati i na sudu, jest je li se Faggianova “Puljanka” na zakonit način domogla dviju tvrtki, “Glasa Istre novine” i “Glasa Istre trgovine”. Naime, čitava je transakcija realizirana tek potpisima dvojice ključnih aktera, Željka Žmaka koji ih je prodao i kupca Faggiana, bez sastanka skupštine trgovačkog društva “Glas Istre” i eventualnog većinskog izglasavanja udjeličara tog društva. Do društvenog ugovora, akta društva koji regulira takva pitanja, nismo uspjeli doći, kao što ga nikada nije vidio nitko od novinara s kojima smo razgovarali. Ključno je pitanje je li tim dokumentom omogućeno većinskom vlasniku s nešto više od 50 posto udjela da samostalno donosi takvu odluku i je li za to trebalo imati podršku minimalno 75 posto udjeličara. Ako je društveni ugovor i sastavljen tako da je Žmaku omogućio diskrecijsko pravo odlučivanja, postavlja se pitanje koliko je takav ugovor u skladu sa Zakonom o trgovačkim društvima. Željko Žmak, s kojim smo dogovorili razgovor, telefonom nam je poručio kako ipak odustaje od sastanka jer nam “nema što reći”.

Ulazak Cetinskog i Končara

Na pitanje čija je obaveza danas rješavati nagomilane dugove – treba li ih rješavati staro poduzeće “Glas Istre” koje ih je stvorilo ili “Glas Istre novine” i “Glas Istre trgovina” – Albert Faggian nije znao decidirano odgovoriti. Naime, činjenica je da su dvije tvrtke od staroga izdavača naslijedile sve rentabilne poslove – proizvodnju i prodaju novina – ali se ne zna kome su pripale dubioze, od koga će vjerovnici potraživati svoj novac i čija će sredstva i imovinu, ako do toga dođe, plijeniti banke.

Moguće rješenje nazire se s treće strane, jer je prošle godine 33 posto udjela u “Glasu Istre” od malih udjeličara kupila istarska tvrtka “Arting” Mirka Cetinskog, nekada poznatog pjevača, a danas vlasnika nekoliko istarskih radijskih stanica, i supruge mu Vinke, nekoć visokorangirane političarke HDZ-a. No, ključna figura u kupovini trećine “Glasa Isre”, čijim je novcem i realizirana spomenuta transakcija, jest u posljednje vrijeme sveprisutni Danko Končar i njegova tvrtka “Kermas ulaganja”, koja se u priči pojavljuje kao strateški partner obitelji Cetinski. Mali su udjeličari isplaćeni s oko dva milijuna eura pa je “Arting” ušao u vlasničku strukturu “Glasa Istre”. Ali samo de facto, ne i de iure, jer se Mirko Cetinski već mjesecima ne može upisati kao suvlasnik, što mu onemogućava Željko Žmak. Za radnike “Glasa Istre” situacija je jasna: Žmak opstruira upis “Artinga” jer se boji gubitka pozicija članova svoje uže i šire obitelji koje je pozapošljavao na rukovodeće položaje u novinama.

Inače, u pismu namjere, što su ga sročili prije kupovine 33 posto udjela, Cetinski i Končar obećali su velika ulaganja s ciljem razvoja djelatnosti. S kapitalom Danka Končara te tvrdnje djeluju spasonosno, no da bi se sve ostvarilo “Arting” i strateški partner Končar moraju osigurati većinski paket koji će im jamčiti potpunu kontrolu nad novinama. Prevedeno, pokušavaju otkupiti još nešto više od 40 posto udjela čime bi postali vlasnici 75 posto tvrtke. No, hoće li do svega toga doći veliko je pitanje.

I sam Faggian rekao nam je da intenzivno pregovara s predstavnicima “Artinga”, ali da o tijeku pregovora ne smije ništa iznositi. Međutim, neki poznavatelji cjelokupne situacije postavljaju pitanje što to tvrtka “Arting” ustvari kupuje zna li se da se Faggian, odnosno njegovo poduzeće “Puljanka” “Glasa Istre” dokopala kupovinom koju nije odobrila skupština društva i hoće li, danas-sutra, ta transakcija na sudu biti proglašena ništavnom. U takvoj varijanti nada zaposlenih u bolju budućnost bila bi potpuno ugašena.