Vujići ne žale zbog povratka na đedovinu

Najbolji primjer optimističke povratničke situacije je mlada porodica Vujić-Vukobratović s Korduna. Veno Vujić i Dušanka Vukobratović imaju ispod trideset godina, a oko njih troje dječice: Luka, Marija i najmlađa Lola. Žive u vikendici, u Knežević Kosi nadomak Vojnića.

– Djeca mi žive zdrav život. Daleko su od gradske vreve i stresa. Jedu zdravu hranu koju sami proizvodimo, bez suvišnih pesticida i herbicida. Piju zdravu izvorsku vodu. Ne bih mijenjao ovo što sada imam za gradske uslove ma gdje oni bili – priča glava porodice Veno. Ovaj građevinski tehničar bez stalnog zaposlenja porodicu izdržava povremenim popravcima hladnjaka, zanatom izučenim od oca koji je do rata, u kući u Novoj Gradišci, imao nadaleko čuven servis aparata “Gorenje”.

– Povremeno sam odlazio na rad u inostranstvo. Trebao sam ići u Ukrajinu gdje se dobro zaradi, čak do sto eura dnevno. Ali Dušanka bi se mučila sama s troje djece. A kvalitetan odgoj djece i njihovo izvođenje na pravi put nemaju cijene s kojom bi se mogli mjeriti, makar se radilo i o tih famoznih sto eura dnevno – priča Veno trezveno.

Svestrani talenti

Premda u skučenim životnim uslovima, starija djeca, Luka i Marija, odlični su učenici i perspektivni sportaši. Luka trenira nogomet u obližnjem Vojniću gdje igra lijevog beka, iako je, kako kaže, izraziti dešnjak. Valjda time lakše zavarava suparnike napadače. Marija je posebna priča. Rijetko je viđen talent za gimnastiku, prepoznata i u karlovačkom gimnastičkom klubu “Sokol” u koji je roditelji odvode svaku večer na dvosatne treninge. Prebacili su je u naprednu grupu koja služi za pripremu budućih vrhunskih gimnastičarki. Od Knežević Kose do Karlovca je dvadesetak kilometara. Ali ni to roditeljima nije teško, iako predstavlja ozbiljno opterećenje za ionako prenapregnuti kućni budžet.

Veno je rođen u Novoj Gradišci, a Dušanka je Ličanka. Spojila ih je izbjeglička sudbina na Goču u Srbiji.

– Upoznali smo se u parku gdje sam svirao gitaru. Ubrzo smo otkrili da Duda fantastično pjeva uz gitaru pa je tako nastala i naša ljubav. Spojila nas umjetnost, a ne birtija – priča Veno.

Ljubav prema Kordunu preuzeo je od pokojnog djeda, arhitekta Miloša Vujića, koga je posao davno odveo u Novu Gradišku. Godine 1991. završili su u izbjegličkoj koloni, a krajnja destinacija bili su im Goč i Mataruška Banja u okolini Kraljeva. Dušanku također život nije mazio jer je zajedno s četvoro braće i sestara početkom rata ostala bez oca.

Veno je svestrana ličnost.

– Slikanje me je oduvijek zanimalo, a na Goču sam od akademskih slikara naučio dosta toga. Išao sam i u slikarske škole u brojnim manastirima – kaže Veno. Na zidovima su izložena njegova djela.
Vratili su se 1999. godine.

– Žurio sam s povratkom jer je sin Luka bio na putu i želio sam da se rodi u Hrvatskoj, a ne u Srbiji, kako bih imao lakšu proceduru oko državljanstva – objašnjava Veno.

Što se tiče nekog sretnijeg rješenja oko krova nad glavom, kako onda tako i danas. Odbijen im je zahtjev za obnovu uz obrazloženje da vikend kuće nisu u programu obnove i da moraju čekati osam godina dok je takav zakon na snazi. Podnijeli su i zahtjev za stambeno zbrinjavanje.

Šeta ih birokracija

– Šetaju nas godinama od Zagreba preko Karlovca do Vojnića i tako u krug – kaže Veno. Godinama očekuju građevinski materijal kako bi vikendicu priveli svrsi.

– Ma nudili su nam kuću u Međeđaku, otkupljenu od APN-a, udaljenu pet kilometara od ceste – priča Dušanka dok u krilu drži najmlađu trogodišnju Lolu.

– Kako bi nam djeca iz Međeđaka išla u školu? Ipak nam je ovdje bolje jer je naše, a strpljivi smo za čekanje – tvrdi Dušanka.

I ona je bez zaposlenja. Radila je jedno vrijeme na kiosku u Vojniću i onda shvatila da teško zarađenih dvije hiljade kuna nije vrijedno da djeca odrastaju bez majke, pošto je rad u trgovini rad od bezmalo 24 sata.

Jedino u čemu Veno i Dušanka nemaju isto mišljenje je politika. Veno je potpuno apolitičan.

– Ma kada vidim kako se naši ljudi u Vojniću, i ne samo u Vojniću već i na višim nivoima, bore za pozicije, a ne brinu o običnim ljudima, smuči mi se svaka pomisao na politiku – kaže Veno. S druge strane, Dušanka je istaknuta aktivistkinja vojnićkog ogranka SDSS-a i članica ovdašnjih stranačkih foruma.

– Ne žalim ni jedne jedine sekunde što smo se vratili na đedovinu. Opet kažem, sve zbog djece, ali smo na neki način i nastavili tradiciju ljubavi prema ovoj zemlji, koju je pokojni đed prenio na mene – zaključuje Veno Vujić.

“Fir fektor” im donio deset hiljada eura 

U njihovoj štali su tri punokrvna pastuha.

– Kada mi je teško timarim konje, jašem po ovim našim dolinama i na taj način tjeram od sebe loše misli koje bi me vrlo brzo povukle u ambis beznađa i apatije – kaže Veno. Nedavno je dobio još jedno grlo, poklon vojnićkog doktora, Zagorca porijeklom.

– Prepoznao je doktor u meni valjda energičan duh koji se bitno razlikuje od ostalih ljudi. Kaže tako dr Posavac da bi radije meni poklonio konja jer ću brinuti o njemu, nego da ga nekom proda za hiljadu eura. I bi tako.

Učestvovao je Veno i čak bio pobjednik grupe u RTL-ovoj emisiji “Fir fektor”. Godine 2006. bio je izabran među 36 takmičara od preko 3.800 prispjelih na audiciju RTL televizije. Dva puta je letio za Buenos Aires. Bio je pobjednik svoje grupe, između šest takmičara, i osvojio deset hiljada eura. Uložio ih je u uređenje kuće. U završnom takmičenju, za devet sekundi mu je izmakla glavna nagrada – skupocjeni automobil.