Blues berača šparoga

Rano je jutro, a pred ulazom u zgradu veleposlanstva Savezne Republike Njemačke natiskalo se tridesetak ljudi. Prizor neodoljivo podsjeća na nepregledne redove za crni kruh koji su obilježili ratne devedesete godine. Najviše je građana na pragu četrdesetih, no ima nešto mlađih žena i muškaraca, studentske dobi. U rukama drže nekakve papire ispod kojih proviruju putovnice.

Uobičajena je to slika posljednjih dana: globalna kriza, rastuća nezaposlenost i besparica natjerali su mnoge da od veleposlanstva zatraže radnu vizu koja im omogućuje zaposlenje u Njemačkoj, jedinoj državi s kojom Hrvatska ima međudržavni sporazum za posredovanje pri zapošljavanju. Iskusni kao i novopečeni sezonci gastarbajteri, trbuhom za kruhom odlaze na neke od njemačkih plantaža, na kojima beru jagode i šparoge.

Šalter cvaj, bite

Nedovoljno informirani o načinu zapošljavanja u Njemačkoj, ali dovoljno inspirirani viđenim, priključujemo se grupi, odlučni da izbliza upoznamo svijet gastarbajtera.

Zatražit ćemo radnu vizu, želimo u Njemačku, poput generacija “gostujućih radnika” s ovih prostora o kojima su raspredane legende, što smo ih se naslušali odrastajući u sumrak socijalizma. No, bune nas papiri koje građani nose uza se, pa o njima pitamo gospođu koja stoji sa strane, i čini se, nema namjeru pridružiti se grupi. Objašnjavamo joj da smo duže vrijeme nezaposleni i da smo načuli da nam veleposlanstvo može pomoći da se zaposlimo u Njemačkoj.

– Papiri? To su zahtjevi za izdavanje viza za sezonske radnike koje morate popuniti i predati na šalteru u veleposlanstvu. Ja već imam svoje poslodavce u Njemačkoj. Vidite što će vam reći unutra, pa ako bude kakvih problema, možda vam mogu nešto srediti. Javite se kasnije, bit ću vani – kaže gospođa.
Zadovoljno trljamo ruke – bit će posla u Germaniji. No, nemamo vremena, jer već smo iza vrata veleposlanstva, gdje nas portir temeljito pretresa. Nakon toga nam uručuje zahtjev za vizu i upućuje nas u čekaonicu. Priključujemo se na kraj reda u kojem je već dvadesetak ljudi.

U maloj izdvojenoj sobici nekolicina građana ubrzano popunjava zahtjeve za izdavanje vize, dok ovi iz čekaonice popunjene zahtjeve zajedno s biometrijskim fotografijama i putovnicama prilažu službenicama na jedan od tri šaltera.

– Šalter cvaj – upućuje službenica zbunjenog mladića na slobodni šalter broj dva.
Nenametljivo prisluškujemo razgovor između tri sredovječne gospođe koje, čini se, imaju dugogodišnje iskustvo rada u Njemačkoj. Spominju Frankfurt i berbu jagoda. Diskretno prilazimo i sa zanimanjem se raspitujemo o kakvom je poslu riječ.

Radi se deset do 12 sati dnevno

– Za odlazak u Njemačku morate imati njemačkog poslodavca, a ukoliko ga nemate, morate se obratiti Zavodu za zapošljavanje koji će vam izdati ugovor za posao – objašnjava gospođa Ljiljana, inače domaćica, rodom iz Slavonskog Broda, koja već punih dvadeset godina sezonski radi u Njemačkoj.

Zadovoljna je, kaže, poslom na plantaži jagoda, a kao iskusna gastarbajterica u Njemačkoj radi gotovo do srpnja. Plaća joj iznosi pet eura po satu, no neki radnici primaju i manje, ovisno na kojoj plantaži rade.

– Radim na poljoprivrednom dobru pokraj gradića Darmstadta. Proteklih godina grad nisam imala vremena upoznati, jer radim sedam dana u tjednu, prosječno deset do 12 sati dnevno. Zaradim oko deset tisuća kuna mjesečno – priča Ljiljana, koja u trenutku izlaska ovoga teksta već vrijedno radi na plantaži. Dodaje da je gazda, koji je nekoć studirao u Zagrebu, radnicima osigurao hranu i smještaj u bungalovima. Na plantaži radi zajedno s oko 200 drugih radnika, uglavnom Hrvata, Bosanaca, ali i Nijemaca.

– Domaći su vam radnici plaćeni čak 15 eura po satu. No, oni izdrže svega tjedan ili dva – ruši Ljiljana mit o njemačkoj disciplini.

Njezine su kolegice nešto manje zadovoljne, ali dodaju da im je bolje bilo što raditi nego sjediti besposleno u kući. Posljednje tri godine u Njemačkoj beru šparoge, za što dobivaju oko 4,5 eura po satu. Posao su pronašle preko Zavoda.

– Radimo od jutra do sutra, a najteže je što pri branju šparoga morate cijeli dan provesti u pogrbljenu položaju. No, ne žalim se, ne izlazim nigdje, tako da zaradim čistih 25 tisuća kuna na mjesec – kaže jedna od njih. Nevoljko dodaje da je prije nekoliko godina dobila otkaz u jednoj domaćoj privatnoj tvrtki, otkad muku muči s pronalaskom bilo kakvog posla u domovini. Za desetak dana i ona će put Njemačke, čim dobije vizu na koju se čeka dva do tri dana.

Bez ugovora o radu nema vize

Pitamo je plaća li gazda obavljeni posao na vrijeme i postoji li neka radna norma koju mora ispuniti.

– Nema norme, ali na kraju dana posao se mora vidjeti. Plaća stiže na vrijeme jer vlasnicima se ne isplati prevariti radnika. Ukoliko bi radnike prevarili, nitko im više ne bi došao raditi – uvjerava nas.

Među budućim gastarbajterima je i mlada apsolventica glazbe. Povučena je i ne priča mnogo. Kaže da prvi put odlazi u Njemačku. Putem interneta kontaktirala je neki njemački orkestar koji ju je pozvao da im se pridruži. Ide okušati sreću jer nema što izgubiti.

Primjećujemo i mladića koji kaže da je i on prvi put došao po radnu vizu. Ima neki ugovoreni posao na građevini. Napokon, nakon sata čekanja, stižemo do šaltera i službenici kažemo da želimo u Njemačku, no ne znamo što nam je činiti.

– Nemate poslodavca u Njemačkoj? Onda ništa, bez ugovora o radu nema vize. Molim, sljedeći – ekspresno nas je otpravila.

Prividno pokunjeni izlazimo iz veleposlanstva, a gospođa s početka priče, s poslovnim vezama, netragom je nestala. No, nije sve izgubljeno. Krećemo u Zavod za zapošljavanje u nadi da će nas još uvijek čekati prazno gastarbajtersko mjesto u avionu za Frankfurt.

Žene nemaju drugog izbora

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, tijekom 2009. u Njemačkoj se zaposlilo ukupno 4.686 građana Hrvatske, što je za 123 radnika manje nego u 2008. Od lanjskog broja čak 3.065 radnika zaposlilo se u poljoprivredi, dok ostatak od 1.360 sezonaca čine tzv. gostujući radnici, odnosno oni koji u inozemstvu usavršavaju jezik, te radnici u ugostiteljstvu i zabavnim djelatnostima. Najviše sezonskih radnika u Njemačkoj dolazi iz Brodsko-posavske, Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije, a čak 60,2 posto radnika činile su žene.