Bombardovanje pospremljeno pod tepih

Srbija je ovog 24. marta izgledala drugačije nego prethodnih desetak godina. Tog se dana obilježava godišnjica početka višenedjeljnog bombardovanja od strane NATO saveza. Ove godine skoro da i nije bilo javnih manifestacija. Tek su sirene za zračnu opasnost, uključene u gradovima tačno u podne, zlokobnim zvukom podsjetile na mučne dane tog sumornog proljeća 1999. godine.

Mediji nisu forsirali temu bombardovanja. Mogla se čuti tek pokoja prigodna izjava političara, a desničarske organizacije su bezuspješno pokušale organizirati javni skup u centru Beogradu, na koji nije došlo ni sto ljudi. Moglo bi se čak kazati da je vlast, onaj njen dio za koji se nikako ne bi moglo reći da je prozapadno i pretjerano antiratno usmjeren, napravila svojevrsni kontrapunkt obilježavanju bombardovanja. Naime, Dragan Marković Palma, nekadašnji potpredsjednik Arkanove stranke, koji sa svoja dva poslanika podržava vladu, a istovremeno je gradonačelnik Jagodine, baš toga dana je promovisao useljavanje žirafe u zoološki vrt, otvoren prije koju godinu. Ta žirafa je inače predmet stalnog političkog podrugivanja Markoviću, jer je njena kupovina bila dio neformalnog koalicionog sporazuma i uslov da Marković podrži vladu.

Forsiranje žirafe

Hepeningu u Markovićevoj režiji, zvanom “doček žirafe iz Čikaga”, i njenom useljavanju u jagodinski kavez prisustovalo je četiri hiljade ljudi, među kojima i potpredsjednik vlade Mlađan Dinkić. Pozdrav žirafi bio je ubjedljivo najmnogoljudniji skup priređen tog dana, što na groteskan način opisuje aktuelno stanje u Srbiji.

No, ovakav uvod nikako ne znači da je Srbija zaboravila bombardovanje i da se potpuno oporavila od trauma iz devedesetih godina u kojima je dominirala opaka iluzija da je državna pitanja i odnose u regionu moguće rješavati silom. Prije će biti da je vlast ovaj put smatrala kako i bez naglašenijeg obilježavanja godišnjice bombardovanja ima viška populizma u javnom prostoru koji baš ona produkuje, pa je to svela na minimalnu mjeru.

Pretjerana galama protiv NATO pakta i EU nikako ne bi bila dobra za spoljnopolitičku poziciju Srbije. Srpsko društvo je, bez sumnje, duboko traumatizovano kampanjom NATO-a iz 1999. godine, a nesposobnost političke i društvene elite da se istinski suoči s uzrocima koji su doveli do toga da Srbija zarati s najvećom silom svijeta produžava taj problem u glavama ljudi i bitno komplikuje uključivanje u moderne civilizacijske tokove. Takav pristup za krajnju posljedicu ima besplodno trošnje vremena i zaostajanje Srbije koje će biti sve teže nadoknaditi.

Namjerno ostavljene ruševine

Već u prvoj i drugoj godini nakon bombardovanja popravljeni su skoro svi infrastrukturni objekti srušeni 1999. No, u centru Beograda, u njegovom najužem jezgru i danas stoje ruševine nekoliko zgrada, među njima generalštaba vojske i sjedišta policije. Ne radi se o nedostatku novca da se te ruševine uklone, jer grad Beograd ima godišnji budžet od milijardu evra, nego to označava nedostatak volje da se rat i mentalno okonča. Te ruševine, čija vizura neugodno potresa, neprekidno podsjećaju na “tomahavke” NATO pakta ispaljene negdje s Jadrana, koji su razarali grad.

U svim istraživanjima javnoga mnijenja u Srbiji, ubjedljivo najomraženija zemlja i dalje su Sjedinjene Države. Kad se rade istraživanja vezana za EU, blizu 70 procenata građana je za integrisanje u EU, a kad je u pitanju NATO savez, oko 80 procenata je protiv članstva u njemu. U udžbenicima istorije za osnovce i srednjoškolce ne objašnjava se kontekst događaja iz devedesetih godina. Konstatuju se samo posljedice.

Naravno, NATO ima neupitnu odgovornost za mnoga stradanja nedužnih ljudi u Srbiji i na Kosovu. Ginuli su civili na Grdeličkom mostu, na niškoj pijaci, u soliterima Novog Pazara, na novosadskom mostu Mladosti, u zgradi Radio-televizije Srbije. U ratnim izvještajima NATO pakta nazivani su kolateralnom štetom. U RTS-u je Miloševićeva ratna mašina namjerno ostavila dežurne da izginu 24. aprila 1999, kako bi režim imao materijala za nastavak propagandnog rata protiv NATO-a.

Aktuelna vlast i većina opozicije nastoje da dodatno satanizuju intervenciju NATO-a pretežno zbog politike odbrane Kosova, koja je postala sama sebi cilj. Zato nije moguće da se utvrdi, pored neupitne odgovornosti NATO-a, politička i krivična odgovornost srpske strane za razaranje Srbije, stradanje civila, vojnika i pripadnika MUP-a. Srpska javnost još nema jasan stav ni o zloupotrebama humanitarnog prava i kršenju ljudskih prava od strane srpskih oružanih formacija na Kosovu počinjenih prije, a naročito tokom intervencije NATO-a, čiji je rezultat velik broj stradalih albanskih civila.

Nema spiska poginulih

Srbija nije nikada do kraja utvrdila spisak poginulih vojnika i pripadnika MUP-a, kao i okolnosti pod kojima su stradali. To je najmanje što se za njih i njihove porodice mora uraditi. Tek kad se podvuče crta i napravi činjenično utemeljen bilans, moguće je objektivno otvoriti raspravu i suočiti se s posljedicama. Ovako, oni kojima ne odgovara suočavanje s istinom, a to su još značajne snage u političkoj eliti, SPC-u, SANU-u i agresivne profašističke desničarske organizacije, imaće mogućnost da ispaljuju svoju kvaziargumentaciju za izolacionizam i mržnju.

Komentarišući udžbenike istorije, dr Dubravka Stojanović, profesorka srpske istorije 20. vijeka, s pravom kaže:

– Mi smo svi toliko zatvoreni u sebe, u svoju verziju istine, da svako od nas dolazi u samoizolaciju u kojoj podaci iz naše istorije postaju najvažniji. Tako gubimo kopču s realnošću koja, kao što to može da se vidi, nedostaje i našim političarima.

Milošević žrtvovao radnike RTS-a

U RTS-u su dežurni namjerno ostavljeni da izginu tog 24. aprila 1999. Žanka Stojanović, majka jednog poginulog tehničara RTS-a koja se već jedanaest godina bori za istinu o tome pod kojim su okolnostima poginuli njen sin i ostali mladi ljudi, kaže da je Miloševića trebalo i ranije zaustaviti kako bi se spriječile patnje i stradanja. Ona za konkretne pogibije u RTS-u ne amnestira NATO, ali teško tereti i tadašnji režim. Žanka Stojanović još nije došla do sudske satisfakcije i još nije uspjela sve odgovorne izvesti pred sud, jer se istina koju je ubjedljivo dokazala kosi s interesima i interpretacijama mnogih moćnih krugova u Srbiji.