Čitav Dopsin bio je logor

U Dopsinu je bio logor, a na ulazu u selo stajala je rampa. Koga hoće puste, koga neće neće. Svakoga dana prozivka, izjutra i predveče, u jednoj kući koju su uzeli za štab – počinje svoje svedočenje o događajima iz 1991. godine Mihajlo Bošnjak, 77-godišnjak iz Dopsina, sela nedaleko Osijeka koje je do rata bilo pretežno naseljeno srpskim stanovništvom.

Nije teško pogoditi zašto se ovaj rođeni Dopsinac, čiji se preci nalaze u knjigama među podacima o 40 starosedelačkih porodica iz 1240. i neke godine, preselio u Bobotu, gde u trošnoj kući, nakon smrti supruge, živi sa 46-godišnjim sinom.

– Svi meštani su kopali rovove u ataru tri kilometra od sela. Ja sam bio među onima koji su tovarili klade u šumi, a kojima su posle pokrivali rovove i zatrpavali ih zemljom. Sećam se, Tadić Veljko, 82 godine star, kopa rov, a oni stoje iza njega i drže oružje na gotovs. To je radila 101. zagrebačka brigada. Ona nije imala s kime ratovati jer tamo niko nije napadao, nego je patila narod i pljačkala. Odvezli su vagone kukuruza i žita, tone bravaca… Posle zagrebačke u selo je došla orahovačka brigada. Ona je narodu donela slobodu. Neki Jozo, ne sećam se prezimena, prema nama se ponašao ljudski, ukinuo je svakodnevne prozivke, ali je ubrzo smenjen. A onda su došli oni što ih Šeks zove “petom kolonom”, pa su haračili selom, otimali traktore, automobile, uzimali sve što su hteli iz kuća. Jednostavno dođu i odnesu –  priča naš sagovornik.

Ubijalo se zbog nove “lade”

– Mene su tukli, struju mi pod noge puštali, iživljavali se… Dođe njih pet-šest mladića, izmlate me i uzmu šta im se svidi, od hrane i rakije do stvari – seća se Bošnjak, koji je u to vreme bio sam u kući.

Nakon što se dogodilo prvo ubistvo u selu, a to je prema njegovim rečima bilo 8. septembra 1991, odlučio je da svog sina, tada 26-godišnjaka, pošalje u Beograd.

– Ubili su čoveka kao psa na cesti, poznatog trgovca Bogoljuba Bogojevića, koji je vozio “tamića”. Kasnije, u decembru, kad je bio pokolj u Paulin Dvoru, počelo je masovno bežanje, onda mi je i žena otišla u Apatin – kaže svedok, napominjući kako se sve to događalo uprkos tome što je delegaciju sela primio tadašnji osječki gradonačelnik Zlatko Kramarić. Njemu su meštani kazali da nemaju nikakve namere praviti barikade i da žele ostati u selu.

Naš sagovornik seća se i kad je odveden Milovan Radosavljević, koji je kasnije pronađen mrtav u kanalu. Bio je iz bogate kuće i imao je novu “ladu” koja je nekome zapela za oko.

Trpeći svakodnevne torture, Mihajlo Bošnjak ostao je u selu do aprila 1992. godine.

– Odnekud je došla civilna policija i ja od njih zatražim zaštitu. Policija tobože istera iz avlije ove što su me maltretirali, a oni mi zaprete kako ću noćas platiti. Te noći sam se srećom sakrio, jer su stvarno došli. To je bilo sve pijano… Ujutro sam ranim vozom otišao za Osijek, a onda preko Mađarske za Srbiju.

U njegovu kuću se ubrzo uselio izbeglica iz Bosne i Hercegovine koji je, kaže naš sagovornik, posekao sto stabala raznog voća, jabuka, krušaka, najviše šljiva. Kuća je potpuno devastirana, a ni od pokretne imovine nije ostalo ništa. 

Mihajlo Bošnjak bavio se poljoprivredom pa je imao traktor, dva pluga, sejačicu za kukuruz, rasipač gnojiva i druge mašine. Nakon mirne reintegracije tužio je državu tražeći naknadu za izgubljenu imovinu, ali uzalud. Mislio je makar traktor da kupi. Advokat s kojim se dogovorio o zastupanju na procenat obavestio ga je da je u njegovom slučaju nastupila zastara, ali se ipak čudi kako nije dobio nikakvo rešenje o tome. Kad je nakon silnih peripetija uspeo ući na svoj posed koji je bio opustošen, odlučio je da ga proda.

– Zapravo, pokloniti sam morao vrednu imovinu. Za svoju kuću dobio sam pet hiljada evra, a ovaj brlog u kome sam smešten platio sam sedam hiljada i još sam ga morao popravljati, da se ne sruši – kaže. Budzašto je prodao i devet jutara zemlje da bi u Boboti uspeo kupiti tek “jutro i frtalj”.

Stoji iza svake svoje reči

Mihajlo Bošnjak prima svega 900 kuna poljoprivredne penzije. Njegov sin povremeno radi u selu i tako žive od danas do sutra. Od jedne Boboćanke dobili su kauč i krevet, dok im je sudoper i nekoliko kuhinjskih elemenata poklonio jedan Pačetinac. Od dva kreveta koje je zatekao u svojoj kući u Dopsinu uspeo je sastaviti jedan. Osim starog kredenca, stola i nekoliko stolica, drugih stvari i nema. I tako živi već deset godina. Boli ga, kaže, što je sve izgubio, a od države nije dobio ništa. Tužan je i što ga je zaobišao jedan od traktora koji su pre nekoliko godina stigli iz Vojvodine, a delili su ih predstavnici srpske zajednice. Sve što je dobio bilo je nekoliko metara drva, kad je načelnik opštine bio Stevo Pantić.

– Evo, danas sam sadio luk, pa sam glavu od muke gotovo zabio u zemlju. Sin se zabrinuo jer ako krepam, ostaćemo i bez tih 900 kuna penzije – kaže na kraju ovaj starac. Bez obzira na godine, noge ga još služe pa se svako malo uputi u dva kilometra udaljen centar sela, a jednom sedmično i do osnovne škole po besplatan primerak “Novosti”, čiji je verni čitalac i za koje je poželeo ispričati svoju priču. Na kraju, prezimenjak vaše novinarke reče:

– Slobodno slikajte, stojim iza svake reči koju sam rekao. Gore ne mogu proći nego što sam prošao!

Radosavljević otišao nahraniti stoku i nikad se nije vratio

O događajima u Dopsinu i ubistvima koja spominje Mihajlo Bošnjak raspitivali smo se u  osječkom Centru za mir, nenasilje i ljudska prava. U evidenciji te nevladine organizacije nema nikakvih podataka o zločinima protiv civilnog stanovništva u tom mestu, a nisu im poznata ni imena Bogoljuba Bogojevića i Milovana Radosavljevića kao žrtava.

Međutim, ubistvo Bogoljuba Bogojevića iz Dopsina spomenuo je u avgustu 2003. godine Josip Uglik iz Josipovca kod Osijeka, i to prilikom davanja iskaza glavnom državnom tužiocu Mladenu Bajiću u vezi ubistva srpskih civila u Paulin Dvoru. Transkript Bajićevog razgovora sa Uglikom od jula 2006. dostupan je javnosti na internetskoj stranici Branimira Glavaša. Uglik je u svom iskazu za Bogojevića rekao da je radio kao nakupac sa stokom i da ga je ubio Đ. U. iz Vladislavaca koji se početkom rata vratio iz Nemačke. Prema Uglikovim rečima, Bogojević je ubijen na kontrolnom punktu prilikom ulaska u Vladislavce, u prisustvu Đ. K. i Nikole Ivankovića, osuđenog za zločin u Paulin Dvoru. Razlog su, kazao je u iskazu, bili neki neraščišćeni računi i dug od 30 hiljada maraka, ali nije znao ko je kome bio dužan. Uglik je takođe rekao da je to bilo prvo ubistvo na tom području.

Ime drugog ubijenog Dopsinca, Milovana Radosavljevića, pronašli smo na popisu koji je objavio časopis “Suza” Udruženja porodica nestalih lica iz Krajine, u rubrici Izveštaj o smrti. Kako su nam kazali u Udruženju, podatke u kojima se navodi da je ubijen Milovan (Ljubomirov) Radosavljević, rođen 1939. godine, preuzeli su od Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, a članovi porodice ubijenog javili su se i Udruženju. Radosavljević je imao još četvoricu braće i dve sestre. Jedna od njih je Milica Makarević iz Čepina, 76-godišnjakinja koja nam je u telefonskom razgovoru ispričala da je njen brat Milovan kobnog dana otišao kod sestre Ljubice u Dopsin da nahrani stoku, budući da ona nije bila kod kuće. Odatle je odveden, a dan kasnije pronađen je ubijen u kanalu. Bilo je to u januaru 1992. godine. U policiji tada ništa nisu uspeli saznati. Tek posle godinu dana, kada su njegov nestanak prijavili Međunarodnom Crvenom krstu, odakle su upućeni na policiju, primio ih je, kaže Milica Makarević, izvesni Špoljarić, kojem se ne seća imena, a koji im je pokazao fotografije mrtvog čoveka u kanalu u plavom mantilu i radnim rukavicama. Na tim su slikama prepoznali svog brata. Potom ih je primio i istražni sudija Mladen (ne zna prezime) koji je bio na uviđaju, a onda ih uputio na centralno osječko groblje gde je pod određenim rednim brojem navodno bio pokopan Radosavljević. Rodbina je tada zatražila ekshumaciju, ali je, kaže Milica Makarević, njihov zahtev odbijen uz obrazloženje da “još nije vreme”. Izgubili su svaku nadu da će posmrtni ostaci njihovog brata ikad biti pronađeni, a kamoli da će neko zbog tog ubistva odgovarati.