Dimitrije, sine Mitre

Njezina priča podsjetila me na priču Ane Dimitrijević iz sela Graca (kod Demir Kapije), koja je sa svojim četveronožnim prijateljem, bez pasoša, viza, papira i geografskih karata, krenula sinu Dimitriju koji živi u Njemačkoj. To selo Gradac poznato je po poštenju i proizvodnji ljutih paprika, a poslije se pročulo i po zlosretnoj Ani, koja se otisnula u svijet za svojom djecom, Dimitrijem, Milanom i Spasenijom, koji su se vođeni onom “trbuhom za kruhom” završili u Njemačkoj.

Za Anu nisu postojali vlakovi i autobusi, ta dobra starica nikad u životu nije sjela u vlak, i ne zna da je ovo vrijeme brže od zvuka – ona kroz njega juri brzinom od deset do 15 kilometara na dan. “Ja stići moram”, hrabrila je samu sebe, a njezine duboke bore i sijeda kosa izgledali su kao znaci osobitog dostojanstva.

− Moj sin Mitar, eh, da znate kakav je to mladić bio! Prvi u selu, prvi u svemu. A tek Spasenija, znate višnju kad dozrijeva – uzdisala je nesretna Ana.

Povremeno su dolazila pisma, puna čvornatih i nepotrebnih slova i grešaka, s markama, poštanskim žigovima, i svim tragovima daljine i putovanja, s porukama važnim, lijepim i zanimljivim. Kasnije su se pisma prorijedila, jer ne kaže se uzalud, da sretni i zadovoljni ljudi ne pišu nikako ili veoma rijetko.

Kad joj je dosadilo živjeti od čekanja, odlučila se krenuti put Njemačke, kamo su otišla njena djeca. Uzalud su je susjedi odvraćali, uzalud govorili da je Njemačka daleko iza sedam rijeka, iza sedam gora, iza sedam mora, i da ni pješice, ni na magarcu, nikad tamo neće stići.

− Nema te daljine koju ja ne mogu prijeći. Doći ću makar samo da ih vidim, da srce ogrijem, a poslije kako bude – govorila je.

Spavala je pod vedrim nebom, najčešće na livadama kraj puta, na kojima se i magare napasalo i odmaralo. Dijelila je s njim skromne obroke, njezina glavna briga bila je da magare nekako izdrži, a ona mora. Usput je pitala ljude: koliko još ima do te Njemačke, kad će već jednom (Njemačka) stići? Jedan putar rekao je da samo treba stići do Beograda, i odmah iza njega, Njemačka je tu. Kad god bi ugledala neko naselje, povjerovala bi da je to Beograd, a kad bi se uvjerila da nije, govorila je kako je svijet suviše velik za ljude-pješake.

Jedan seljak skinuo je fenjer sa svojih kola i dao ga Ani kad je čuo kamo i zašto ide, pa joj tako više ne mogu prigovoriti, da se ne drži prometnih propisa, i da magare nije osvijetljeno.

U Beograd je stigla jedne ponoći i dugo stajala na ulazu u grad. Susreli su je neki policajci i kad su čuli njezinu priču, gotovo nisu povjerovali:

− Ne možeš, majko, tako u grad. Zabranjeno je s magarcem!

− Neću u grad, idem djeci, evo adrese, drugovi organi – pokazala je Ana pismo od Mitra. – Ja bih samo da prođem, ako ne može s magarcem, a ja ću sama. Evo vam ga, pa činite s njim što god hoćete.

Tako su se i organi reda našli na muci, kud će s magarcem? Odlučili su zažmiriti na jedno oko, pokazali su smjer i Ana se obrela u parku kraj autobusne stanice. Tu je ostala nekoliko dana, pa je magare živjelo kao bubreg u loju. Ljudi su mu donosili kruha, šećera, kolača, znate već naše ljude. Putnici koji su čekali autobuse i vlakove okupljali su se oko magarca i slušali Aninu priču, a ona ih je pitala koliko još ima do Mitra i do Njemačke.

Ana Dimitrijević ništa nije znala o granicama i pasošima (kako su se onda zvali), koji nije ni izvadila. Bila je uvjerena da će je svatko pustiti, da je dovoljno da pokaže pismo i adresu od sina i sve će rampe biti otvorene, svi putevi prolazni. Učinilo mi se da su u njezinom licu bili ucrtani svi putevi svijeta, sve pomisli i potrebe, sve mogućnosti, sve što je drži i diše, sve je u njezinim borama našlo oblik i ime.

Gospođa Ana nije stigla do Dimitrija i do Njemačke. Poslušala je savjet jednog “organa”, prodala magare za mali novac, sjela u vlak, sa žuljevima na nogama i izmučena, i vratila se kući, u Gradac.