Djeca u Istočnoj Slavoniji upoznala su samo nacionalnu podjelu

Psihologinja Zdenka Pantić već deceniju i pol radi u Međunarodnom rehabilitacijskom centru za žrtve mučenja i torture u Zagrebu. U svom poslu naslušala se i nagledala ljudi kod kojih su jugoslavenski ratovi ostavili teške psihološke posljedice. Mnogima od njih, naročito izbjeglicama, pomogla je da prevladaju ratnu traumu. Međutim, mnoga pitanja ostaju: kako započeti novi život, u novoj sredini i s nepoznatim ljudima? Kako se prilagoditi i kako ostati vjeran svojim korijenima? Pokazalo se da su najosjetljivija kategorija djeca.

Kakve su konzekvence života djece koja su okružena međuetničkim sukobima?

– Posebno me zanimalo kako se razvijao osjećaj identiteta te djece, kako ona sebe vide u sredini u kojoj žive. Ako su to djeca iz mješovitih brakova, pitanje je kako ona doživljavaju svoj nacionalni identitet, jer u vrijeme kada su se formirala nacionalna pripadnost je određivala njihovu sudbinu. Kako je tekao njihov društveni život? Koliko su ona poslije svega sposobna za prijateljske, bliske i intimne veze? Srela sam jedan broj mladih ljudi koji su u vrijeme rata imali desetak godina. Ta su djeca živjela u situaciji u kojoj su vjerovala da nešto iz vlastite obiteljske okoline trebaju zatajiti: gdje im žive djed i baka, što im rade roditelji, koje su nacionalnosti i političkog uvjerenja. To su previše teške zadaće za djecu. To je rezultiralo ili socijalnom izolacijom ili razvojem socijalnih vještina koje su im omogućile komunikaciju do koje im je primarno stalo, ali im nije omogućilo iskrenost i otvorenost. Zato su takva djeca pokazivala depresivne reakcije, povlačenje ili su se odricala dijelova sebe.

Šok nacionalnog određenja

Kako su u takvim situacijama prolazila djeca srpske nacionalnosti u Hrvatskoj?

– U takvoj je situaciji i za obitelji i za djecu jako teško da najednom postanu netko drugi. Za mnoge od tih ljudi morati odrediti se predstavljalo je ogroman šok. Ljudi različito doživljavaju svoj identitet i nemaju svi jasan nacionalni osjećaj ili im to nije primarna odrednica. Međutim, naš identitet je određen i načinom kako nas drugi vide. Na taj način čitave nacionalne zajednice u ratnim uvjetima upadaju u velike probleme. U situaciji predrasuda i mržnje važno je da obitelj pruži zaštitu djeci, da ona mogu izaći na kraj s tim osjećajem da jesu netko drugi, koliko god to opasno bilo. Ako je obitelj imala vezu sa svojim korijenima i porijeklom, onda je to čak psihološki za njih bolje, jer iako mogu biti marginalizirani, oni su u jasnijoj poziciji. Ljudi koji u takvim vremenima nemaju jasnu nacionalnu odrednicu prisiljeni su nešto izabrati ili su prepoznati kao drugačiji, a oni sami nemaju na to jasan odgovor. To je prostor za traumu.

Kako to konkretno izgleda kada djeca zahvaćena ratnim nedaćama potraže pomoć u vašem centru?

– Jednom je kod mene došao dječak, Bošnjak, koji je nakon ozbiljne ratne traume stigao u Zagreb. Dugo se ovdje tukao s djecom jer su mu se rugala, ali nakon niza terapijskih sastanaka to je iskustvo bilo iza njega. To je primjer dobrog ishoda u kojem nije bilo loše fiksacije koja bi negativno utjecala na razvoj tog mladog čovjeka. Drugi primjer je jedna djevojka iz BiH, Hrvatica, koja je došla živjeti u Zagreb. Bez obzira na to što je iz iste nacije kojoj pripada i većinska sredina, ona se uz velike napore morala prilagođavati. Nisu samo krupni kriteriji razlog za odbacivanje, to može biti jezik, kultura i sredina iz koje se dolazi. Na primjer, djeca iz Istočne Slavonije imala su u Zagrebu problema zbog svog karakterističnog govora. Kod te djevojke iz BiH primijetila sam jednu izvještačenost i gubitak autentičnosti, kao i nelagodu u razgovoru o svom porijeklu. U ratnim vremenima ljudi koji bježe od jedne traume upadaju u drugu, koju pokušavaju riješiti tako da pod svaku cijenu postanu neupadljivi. Oni mijenjaju svoj govor i zanemaruju svoje porijeklo da bi se stopili s okolinom. Međutim, ne možete se dobro stopiti s okolinom ako prerežete vezu sa svojim korijenima – porijeklom, kulturom, tradicijom i ritualima jer nas oni određuju i oni nam daju snagu. Samo priznavanjem tih korijena može se u novoj sredini dogoditi prava integracija. Odreći se jednog dijela sebe može biti praktično, funkcionalno i važno za preživjeti u nekoj sredini na neko vrijeme, ali to nije zdravo za razvoj osobe. Ta praznina ostaje i ne da se ničim umjetnim ispuniti.

Važnost obitelji

Kakva je funkcija obitelji u takvim krajnje ozbiljnim situacijama?

– Jednom mi je došao jedan dječak koji mi je s velikom brigom povjerio da je otac njegovog prijatelja Srbin, jer je shvatio da u tim vremenima njegov prijatelj zbog toga može imati problema. Međutim, taj dječak nije znao da je netko i u njegovoj obitelji Srbin.

Obitelj mora dati odgovor djetetu koje ne zna kako iz takve situacije izaći. Ako takvog odgovora nema, ako dijete osjeti nesigurnost u obitelji, onda se ono povlači, skriva i kasnije slabi njegova sposobnost za povjerenje i bliskost s drugima. Unutar obitelji mora biti jasno tko smo i što smo i kako ćemo se ponašati u određenoj situaciji. Ako već postoji tajna tko smo, onda u obitelji mora biti jasno za koga je to tajna a za koga nije. Ratovi proizvode crno-bijele situacije, ali baš zato djeci treba reći da nismo svi isti, da bi se ona manje bojala i manje sramila.

Kako su prolazila djeca iz mješovitih brakova, odnosno djeca podijeljene lojalnosti?

– Nijedna se situacija ne može generalizirati, ali ovdje je sigurno da u takvoj djeci postoji određena borba. Jednu takvu grupu pratila sam tri godine. Neki su iz takve situacije izašli osnaženi, jasno se izjašnjavajući oko svog identiteta, neki su se praktično izjašnjavali u korist “poželjnijeg” roditelja, treći su se mučili oko identiteta, osjećajući grižnju savjesti da su “izdali” nekog od roditelja. Četvrti su krenuli s jednim određenjem, a onda su za nekoliko godina shvatili da im to nije važno.

Radili ste i s djecom u Istočnoj Slavoniji.

– Karakteristika Istočne Slavonije su podijeljeni etnički razredi u školi pod istim krovom. Vodili smo neke radionice s tom djecom koja su nam rekla da na njima prvi put sjede zajedno sa svojim vršnjacima druge nacionalnosti, iako odrastaju u istom gradu ili čak u istom kvartu. Tragično je što su djeca u Istočnoj Slavoniji u svom životu upoznala samo nacionalnu podjelu. Distanca među tom djecom danas je veća nego među njihovim roditeljima, koji su u ratu možda bili na različitim stranama, ali ipak imaju neko iskustvo mirnog suživota od prije rata. Moramo misliti na to što će biti s takvim mladim ljudima u budućnosti.