Do kraja godine 380.000 nezaposlenih

Slučaj tvrtke Tržnice Rijeka, točnije sklapanje navodno štetnog ugovora između Grada Rijeke i Tržnica u devedesetim godinama što je, tvrdi se, rezultiralo gubitkom od 80-ak milijuna kuna iz gradskog proračuna, u prvi je plan izbacilo aktualnog riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela protiv kojega je podignuta i optužnica. Međutim, vrlo brzo u glavnog aktera te priče prometnuo se Obersnelov gradonačelnički prethodnik Slavko Linić, za čijeg mandata je sporni ugovor sklopljen. Linić se tim povodom, ne birajući riječi, obrušio na hrvatski represivni vrh, na ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka i ravnatelja policije Olivera Grbića, te je od obojice zaradio tužbu zbog uvrede i klevete.

Podmetanja esdepeovcima

– Sve me to toliko dirnulo da mi se jednostavno njihove tužbe ne da komentirati. Ostavile su me potpuno ravnodušnim. Ali s druge strane, one pokazuju koje su razlike među nama. Jedan političar kao što je Karamarko sebi dozvoljava da proganja druge političare podmećući im. Mene osobno ne proganja jer me, kao, spasila zastara, ali me optužuje da sam kriminalac. Dakle, on to sebi može dozvoliti, a u isto vrijeme kada mu kažete što on radi – ljude koji rade u tajnim službama nazivamo špijunima što Karamarko kao šef tajne službe valjda jest – sav se zajapuri i krene s proganjanjem. Međutim, to je njegovo pravo, čime pokazuje svoje lice i svoj karakter. I vi novinari znate kakve probleme je radio Karamarko, kakvi dokumenti kolaju i kakve se priče o njemu pričaju, pa vas ne treba čuditi da je za taj prljavi posao on pogodna osoba. Ali, molim vas, nemojmo o njemu. Vidimo se na sudu!

Što vas je potaklo da tako reagirate i obrušite se na Karamarka?

– Ova je država već 20 godina dio demokratskog svijeta, a ako već imamo demokraciju, onda se ministar unutarnjih poslova ne bavi takvim policijskim poslovima jer za to imamo policiju. Ministar unutarnjih poslova ne proganja političke protivnike i ne bavi se lažnim, podmetnutim prijavama. I to su te razlike između ministra Karamarka i nas socijaldemokrata. Ne govorim samo o Tržnicama Rijeka, već i o prijavama protiv dvojice članova Predsjedništva SDP-a Zvonimira Mršića i Tonina Picule. Dakle, podmetati političkim protivnicima nema nikakve veze s demokratskim tekovinama – mislio sam da je takvo vrijeme u Hrvatskoj davno prošlo.

I Vojko Obersnel je, komentirajući vlastitu optužnicu, napomenuo da ste u sporno vrijeme gradonačelnik Rijeke bili upravo vi. Dakle, je li što sporno u ugovoru između Grada Rijeke i Tržnica?

– Nema ničeg spornog. Znam da se mi u Hrvatskoj volimo razbacivati milijunima i možda Karamarku 80 milijuna uistinu ne znači ništa, ali to je enorman iznos. Svatko tko ima imalo pameti zna da bi onaj koji nekome pogoduje da se domogne tolikog novca sebi uzeo barem 50 posto, a to je već mito, korupcija, i onda govorimo o teškim kaznenim djelima za koja ne postoji zastara. Kao što vidite, oni smatraju da ovdje nije riječ ni o mitu ni o korupciji, ali ih ne smeta podmetati toliki iznos.

Ali, zašto sve to rade Obersnelu, a ne vama koji ste ugovor sklopili i izravno ste odgovorni za nj?

– To je ono što nitko ne može razumjeti pa je i zbog toga lako zaključiti da je to podmetnuta  tužba.

Vjerojatni prijevremeni izbori

Možda ste vi, za razliku od Obersnela, prevelik zalogaj za Karamarka ili aktualnu državnu vlast uopće pa će se lakše s Obersnelom uhvatiti ukoštac?

– Ma, ne. Osnovno je da njima uopće nije stalo dokazati kazneno djelo jer će ga Obersnelu najmanje dokazati. Da je riječ o mitu i korupciji, Obersnel bi odmah mogao razvrgnuti ugovor, ali budući da nije, ne može poništiti ugovor koji nije kazneno djelo. Međutim, one kojima istina nije bitna sve to ne zanima, ali će ipak sada i o tome morati razgovarati na sudu.

Jednako ćete komentirati i tužbu Olivera Grbića, vašeg sugrađanina kojega osobno poznajete i do jučer ste s njim bili u korektnim odnosima?

– Rekao bih da je kod Grbića u pitanju nešto drugo jer je ipak osoba koju poznajem, porazgovaram s njim kada se sretnemo. Mislim da je kod njega presudila želja za dokazivanjem, ambicija, možda i pritisak, ali i želja da podmetne. Nas dvojica nikada nismo bili u sukobu, štoviše bili smo jako dobri. Čujte, vjernost stranci podrazumijeva i izvršavanje naloga. Netko će to učiniti, netko neće, ali to je moralni problem gospodina Grbića pa neka se on sutra opterećuje s vlastitom savješću. 

U SDP-u očito svi smatraju kako je riječ o podmetnutim optužbama protiv vodećih ljudi stranke jer, osim što su Obersnel, Picula i Mršić bili ili jesu nositelji izvršne vlasti u lokalnim samoupravama, riječ je redom o ljudima koji sjede u Predsjedništvu SDP-a. Kako objašnjavate tajming koji su, kako kažete, vaši politički protivnici odabrali? Zašto baš sada?

– Ekonomska kriza u Hrvatskoj toliko je jaka da ćemo se do kraja godine suočiti sa 360 do 380 tisuća nezaposlenih u zemlji, s golemim brojem ljudi koji će raditi, a neće dobiti plaće, sa zastojem u naplatama. Do kraja godine dotaknut ćemo samo dno, što znači da je 2011. za vladajući HDZ vrlo loša godina za izbore, posebno za predsjednicu stranke Jadranku Kosor. Prema tome, ako je 2011. za tu stranku gubitnička godina, ona u izbore mora krenuti najkasnije u rujnu ove godine i sve su to ustvari pripreme za izbore. Čujte, u devetom mjesecu gospodarstvom se neće moći hvaliti, pregovori o ulasku u Europsku uniju do tada neće završiti, pa je u toj situaciji najbolje reći: “Eto, premijerka ima uspjeha u borbi s korupcijom!” A da ne bi bilo samo onih koji već jesu pod stvarno ozbiljnim istragama zbog sumnji u počinjeni kriminal, važno je unutra ubaciti i što više SDP-ovaca. I to čelne ljude SDP-a. Kao što vidite, protiv mene nije poduzeto ništa jer nisam na čelu stranke, iako sam najglasniji kada se razgovara o ekonomiji. U redu, okrznuli su i mene, ali, kao, spasila me zastara pa su i time građanima odaslali poruku u stilu – svi su političari smeće i razbojnici koji su se okoristili na račun građana. Linić se uspio spasiti zastarom, a neke smo ipak procesuirali.

Bez turizma se ne može

Na pragu smo još jedne turističke sezone koja je, uzgred, u jednoj mediteranskoj zemlji već odavno trebala početi. S jedne strane, ponovno očekujemo da će nas turizam, barem privremeno, spasiti iz nezavidne situacije, a s druge strane, što zapravo možemo očekivati od turizma koji se, osim časnih izuzetaka, koprca u ispodprosječnosti?

– Svojevremeno smo govorili da je Hrvatska izvanredna turistička zemlja u kojoj bi trebalo postojati što više odredišta s pet zvjezdica, a hotel s pet zvjezdica znači 330 dana rada u godini. Prepoznajemo li Hrvatsku kao zemlju u koju se može dolaziti toliki broj dana? Nažalost ne, Hrvatska je ostala destinacija za 90 do 120 dana ljetovanja. I sada, tko će ulagati u gradnju hotela s pet zvjezdica znajući da zemlja privlači goste do 120 dana u godini i imati na umu da ti samo za povrat kapitala, a ne za zaradu, treba 30 godina? A imaš kredit na pet do sedam godina, rastu kamate i preostaje ti samo prebacivati kredite s jedne banke u drugu. Dakle, što investitori imaju od toga? Ništa! Sve ozbiljne stručne studije jasno pokazuju da je ulaganje u hrvatski turizam nevjerojatno niskoprofitabilno. To na kraju znači da ćemo ostati destinacija za tri, u najboljem slučaju za četiri zvjezdice. Za ovako malu obalu poput naše vrlo je upitno je li to kvaliteta koja će nam donijeti toliko dobra, jer s njom možemo postići preniske cijene, a u okruženju, u mediteranskim zemljama Azije i Afrike, razvijen je turizam kvalitete pet zvjezdica koji je cijenama, čak kada ubrojite troškove prijevoza, konkurentniji od našega. Dakle, cjelokupni efekt našeg turizma je upitan, ali je ipak evidentno da nam pomaže u dijelu pokrića deviznog deficita, da ublažimo devizni minus i održavamo stabilnost tečaja. U konačnici, tih stotinjak dana ipak stvaramo neku novu vrijednost i bez toga Hrvatska ni u snu ne može, ali to nipošto nije rješenje za sve naše probleme, neuspjehe i krize. Država nije stvorila nikakve pretpostavke za značajniji iskorak u turizmu pa smo ostali na moru, zraku i nasmiješenom domaćinu.

Recimo, pričamo o golfu već deset godina i umjesto da smo napravili golf igrališta, donijeli smo zakon koji će omogućiti kriminalcima da grade apartmane na poljoprivrednim zemljištima, odnosno da ne plaćaju građevinsko nego stostruko jeftinije poljoprivredno zemljište i na njemu grade apartmane. I opet ova vlast nije radila na tome da poboljša ponudu hrvatskog turizma, jer je postalo jasno da od sunca, mora i plaža više nemamo dostatnu korist, već je zakonski otvorila vrata razvoju privatnog kriminala. I onda je Ustavni sud ukinuo takav zakon pa ga je Vlada na kraju morala mijenjati po nalogu Ustavnoga suda kako bi zaustavila kriminal.

Postoji li rješenje za krizu?

– Naravno! Potpuna promjena porezne politike, odnosno okretanje oporezivanju bogatih, onih koji žive od kapitala, seljenje poreza s industrije, proizvodnje i usluga na sektor imovine, a ponajprije one koja služi za mešetarenje i bogaćenje, one koja za cilj nema stvaranje nego preprodaju. Njezinim oporezivanjem tjerate vlasnika da je stavi u funkciju ili da je povoljno proda. Vidite, svugdje u svijetu cijene nekretnina su pale, ali kod nas ne jer na njih nitko ne plaća porez. Takva imovina vlasnika ništa ne košta i on nema interesa prodati je sada, nego strpljivo čeka neka bolja vremena i dobru zaradu. Valja riješiti nagomilane dubioze u financijama, i to dijelom ih otpisujući i stavljajući u funkciju proizvodnje, natjerati vjerovnike da to isto učine, promijeniti nesposobne vlasnike, racionalizirati potrošnju u proračunu… 

U Saboru je vođena burna rasprava oko ukidanja manje stope harača radnicima koji dobivaju plaće niže od šest tisuća kuna. Kako vidite efekte tih dvaju poreza?

– Vidite, doslovno prvi potez tek ustoličene nove predsjednice Vlade Jadranke Kosor u ljeto prošle godine bilo je sazivanje izvanredne sjednice i ekspresno uvođenje tih dvaju novih poreza. Ona je odlučila da će građani, kojima će se oduzimati od plaća, rješavati krizu u državi. Građanima nije dovoljno ni 7.500 kuna da prehrane svoje obitelji – svi su oni već dovoljno porezno opterećeni i bilo je nevjerojatno prikačiti im dodatne poreze. Tada smo već znali da cijene energenata idu gore, da su drugim porezima nametnuti veći troškovi, na primjer telekomunikacijama… Kriza je ionako najviše pogodila radnike i umirovljenike i bilo je neshvatljivo udariti im harač, ali ovdje očito još postoji vlast koja smatra da samo radnici i umirovljenici trebaju participirati u krizi. U isto vrijeme Vlada je smanjivala davanja prema zaposlenima u javnom sektoru, uzela im je deset posto, a upitne su bile i božićnice čime je poslana poruka i realnom sektoru da se umanje plaće, što je tamo već ranije bilo učinjeno kako bi uopće preživio. Dakle, poruka ove Vlade je jasna – uvijek idemo na onoga koji živi od svoga rada. Kažu da je taj bio dobar jer smo zahvaljujući njemu isplaćivali mirovine i plaće, a mi odgovaramo da su mirovine i plaće iznosile više od 70 milijuna kuna u tom razdoblju, a prihodi 1,6 milijuna. Zamislite vi taj udar na zdravi razum kada tvrde da su sa 1,6 milijuna spasili plaće i mirovine od 70 milijuna! A jako dobro znamo da ministar Ivan Šuker samo diže kredite. Njegova politika svodi se na – svaki tjedan kredit jedan! On neprekidno zadužuje građane ove zemlje jer nema ekonomski program. Sa zakonom o uvođenju kriznih poreza Vlada je samo zaustavila potrošnju, proizvodnja je stala jer se proizvodi nemaju gdje prodavati. Potrošnja je pala više od 15 posto. S haračem se dobilo 1,6 milijuna kuna, ali se izgubilo na PDV-u, na neplaćenim doprinosima za mirovinsko i zdravstveno. Sada su odjednom svega toga postali svjesni pa su odlučili ukinuti te poreze.