Država jača odumirući
Govoriti o našem društvu podsjeća na famozne “Slučajeve” kako ih, u tom svom ciklusu kratkih priča, dočarava sovjetski pisac Danil Harms. Npr. u pripovijetci u kojoj govori o riđem čovjeku bez kose, dakle riđem tek uvjetno. Nije on imao ni oči ni uši, ni usta ni nos. Nestali su mu trbuh, ruke, noge, pa leđa, kičma i unutarnji organi. Tako da više nije jasno o kome se radi. Pripovijetka završava pozivom da je onda najbolje da o tom čovjeku više ne govorimo.
Tog naputka drže se i neki mlađi mislioci u nas, naivno ili lukavo misleći, svejedno, da će tako preskočiti otužne lokalne prilike i direktno se ukrcati na svjetski vlak globalnih povijesnih izazova. Povratak potisnutog, neprevodivog ostatka “lokalnih prilika”, osuđuje takve imitatorske pokušaje na irelevantnost, podjednako kod kuće i na strani. A koliko tek kad te naše prilike nisu ispod kritike, već zaslužuju ozbiljnu reteoretizaciju događajuće se prakse.
Rečeno naravno ne znači da se trebamo zatvoriti u neki fantazmagorični kroatocentrični ili srbocentrični svijet, u kojem caruje loša beskonačnost. Što se naravno, naročito u tzv. političkoj sferi, najčešće događa. Ako su prostor i vrijeme transcendentalni uvjeti svakog iskustva, lako je primijetiti da mi stanovnici novokomponirane regije Zapadnog Balkana živimo u vlasti postmodernih prostornih fenomena i metafora. Tako se rat dogodio na području bivše Jugoslavije, a ne možda obrnuto, na bivšem području Jugoslavije. Pada u oči da u aktualnim, u žvaku razvučenim, raspravama o državotvornosti(ma) na ovim prostorima, koje se međusobno, čas veselo čas mučno, prepoznaju i priznaju, nema pravog vremenovanja. Tako da se o nekoj aktualnosti novih država, nakon 20 godina, teško i može govoriti. Iako su njihovi međusobni odnosi, pa i odnosi unutar svake posebno, obilježeni nastupima uvijek novih “apsolutnih početnika”. Pomislimo samo na kapacitete hrvatsko-srpskog dijaloga u Hrvatskoj. Čini se i da se problem “dovršavanja” novostvorenih država ne primiče kraju na od vladajućih željeni način. Prije će biti obrnuto, identitarne tvorevine pretvaraju se u sve provincijalnije i “nevidljivije” postaje na autostradi vladajućih moći, koje možemo zvati EU, SAD, NATO, WTO, WB itd. i sl. Postaje na kojima te sile mijenjaju konje.
No, pogledamo li malo pomnije, vidjet ćemo da u nas ne nestaje samo društvo, onaj riđi čovjek o kojem onda više i ne treba govoriti. Sve to bi još bilo na liniji pravca razvoja neoliberalnog “samoupravljanja”, koje je u nas doktrinarno na djelu. Tog managementa bez self-managementa i governmenta bez self-governmenta. No, odmah se treba zapitati i korak dalje: Jesu li naše postjugoslavenske države ikad i pravo nastale, da bi sad već mogle tako neslavno “odumirati”?
Zavisi što podrazumijevamo pod “dovršenom državom”. Vrtimo li se u identitarnom krugu vidimo da je te države i previše. Tražimo li u njoj izraz neke klasne politike, koja ne bi zabašurivala konfliktnu prirodu našeg kolektivnog života, vidimo da ona nikad nije ni nastala. Je li to bilo prije 20 godina? Postsocijalizam je nastao kao neobičan početak, početak koji se sam doživljava kao jedan korak unatrag. To je početak u kraju i kroz kraj socijalizma i komunizma. No, ova projekcija kraja samo je jedan moment, onaj odnosa spram prošlosti. Što počinje nakon kraja? Što je ono vlastito postsocijalizma, osim negacije socijalizma? Ima li kraja tome početku, koji to nije? Živimo u državi i društvu koji su već iza sebe, ali i već ispred sebe. U nekom nerješivom stanju anticipacije, po cijenu suspenzije sadašnjosti. Čitava naša postojanost u “tranzitologiji” je projicirana u neko buduće vrijeme, u neko obećanje budućnosti, koje je vremenska karikatura dobre kapitalističke utopije. Igramo igru izmještanja u prošlost i budućnost, u kojoj je pretpostavljeni raskid s prošlošću uvijek ono što će tek biti, u vremenskom izmicanju i nesvjesnosti sadašnje situacije. Nespoznatljiva sadašnjost, kao potencijalno svjesna, stisnuta je s dvije strane, od dvije “nesvjesne” dimenzije: ideološkog obećanja budućnosti i jednako ideološkog, navodno i stvarno traumatičnog, susreta s prošlošću. Mi živimo vrijeme postsocijalizma, kako o tome piše Ozren Pupovac, kao prezent perfekt.
U tom rasipanju usred krize jedino što, na ovim prostorima u ovim vremenima, postojano raste jest, kako Balkan empirijski analizira Rastko Močnik, povećanje siromaštva i porast nejednakosti. Pa ipak, dobro je znati da država, jedna ili puno njih, svejedno, sve ogoljenije postaje osnovni instrument primitivne akumulacije kapitala. Postaje dakle država kapitala iz “Komunističkog manifesta”. Za vlade ovoga vremena utrka za profitom postaje jedini sastojak društvene veze, oko kojeg se one brinu. Taj objektivni opskurantizam, koji zamračuje sistemsko nasilje na djelu, prati subjektivni opskurantizam “nedostatka sadašnjosti”. Oni koji su nas ugurali u “historicizam” stoljeća sedmog, sada “nemaju vremena” ni za 20-godišnje repove njihove tzv. realne politike? U svom “kapitalističkom realizmu” misle da će neopaženo izokrenuti Staljinov nauk kako klasna država odumire jačajući i da nećemo primijetiti da sada klasna država jača navodno – odumirući?!