Gospon gnjida

“Vi ste i povjesničar umjetnosti. Moram vas upitati: što čovjek toga zvanja radi na nogometnim terenima!?”

Tako Milorad Bibić, novinar “Slobodne Dalmacije”, pita Alojzija Šuprahu, “diplomiranog povjesničara umjetnosti i profesora povijesti”, koji obnaša dužnost člana Povjerenstva za suđenje Prve i Druge Hrvatske nogometne lige. A Alojzije Šupraha, uz konstataciju da ga je “puno ljudi to pitalo”, novinaru Bibiću odgovara: “Među hrvatskim nogometnim sucima bilo je, ima i bit će fakultetski obrazovanih ljudi, uglednih i priznatih liječnika, profesora, inženjera… Svi su u jednome isti: ovisnici su o zviždaljci i suđenju!”

Preko dvije novinske stranice novinar Bibić i povjesničar umjetnosti Šupraha ćaskaju o nogometu i dijeljenju nogometne pravde, nadmeću se oko toga jesu li suci lopovi ili nisu, jesu li namjestili ovu ili onu utakmicu, pomalo se čak i svađaju, a onda opet jedan drugome udvaraju, iznose oštroumna zapažanja i ideje, vode konstruktivan javni dijalog, ukratko, kao dvoje stručnjaka koji su živo zainteresirani za boljitak opće nogometne situacije. Zajedno su se još i slikali na izbrijanom travnjaku, uz nogometne lopte, sudačke zastavice i slične rekvizite, ne bi li se publici prikazali u što jasnijem izdanju. S nemalim sam uzbuđenjem – kao i većina čitatelja, pretpostavljam – upijao dinamično štivo, jer sve je to tako silno zanimljivo i lucidno, pomalo čak zavideći novinaru Bibiću što kao djelatnik iste struke nisam u prilici zateći se na njegovu mjestu.

Pripadnik puzajuće vrste

A i sada, nekoliko sati kasnije, profesionalno uzbuđenje ne jenjava. Zamišljam se u ulozi modificiranog novinara Bibića koji povjesničaru umjetnosti Šuprahi postavlja modificirano pitanje: “Poznati ste i kao ordinarna gnjida. Moram vas upitati: što takva uš radi na nogometnim terenima!?” A Alojzije Šupraha, uz konstataciju da ga je “puno ljudi to pitalo”, meni kao modificiranom novinaru Bibiću odgovara: “Među hrvatskim nogometnim sucima bilo je, ima i bit će fakultetski obrazovanih ljudi, uglednih i priznatih liječnika, profesora, inženjera, gnjida… Svi su u jednome isti: ovisnici su o zviždaljci i suđenju!”

No, neumjesno je petljati se u tekst novinara Bibića, ipak je to jedna zaokružena autorska cjelina. Bolje je pomučiti se sa svojim, makar će isti poslužiti tek kao štaka, nadomjestak koji je unaprijed osuđen da bude bijedna verzija originala. Uostalom, da bi se načinio kompetentan intervju sa stvorenjem kao što je povjesničar umjetnosti Šupraha valja raspolagati odgovarajućom naobrazbom i nogometnim znanjem, što meni bolno nedostaje. A i slikanje se čini dosta stresnom procedurom, jer bi sugovornik, ako ga ne držiš na oku, mogao s onih svojih desetak nožica odmiliti negdje u travu i zagubiti se, pa imaš dodatni problem za vratom. Što ako ga nikada ne pronađeš da obavi autorizaciju?

To da je povjesničar umjetnosti Alojzije Šupraha pripadnik puzajuće vrste, izvan je svake sumnje. Prije više godina pisao sam o njemu kao o žoharu, ali sam u međuvremenu značajno promijenio stav, te mi sada nekako više odgovara da ga prikazujem kao uš, mada ni žohar nije bio sasvim promašen. Sutra će možda biti nešto treće, tko zna, vražja je imaginacija kada su u pitanju niske pobude. A one su u mome slučaju bez sumnje takve: pokorno priznajem da mi malo što pričinjava toliki užitak kao javno vrijeđanje uhoda i šefova tajne policije.

Zapravo se i radi o poremećaju uzrokovanom prepletanjem privatnog i javnog. Minimum društvenih obzira nalagao bi tim gmizavim bićima da se izuzmu iz javne sfere – po načelu: jednom tajna policija, uvijek tajna policija, odnosno jednom udbaš, vječno udbaš – ali kada se već drznu da od tajnih očiju i ušiju režima postanu javno eksponirani subjekti, da se “autaju”, kako to veli današnja mladež, i to u nekom posve desetom izdanju, eto prilike da se u javnost otpuste i tajne misli njihovih promatrača, koje ionako bivaju zatomljene zbog nerazumljivih konvencija: nazvati gnjidu gnjidom neprilično je koliko i reći dobar dan. Ne postoji način da uhodu izvrijeđaš toliko da bi se spustio na njegovu razinu.

U drugoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća Alojzije Šupraha bio je načelnik Splitskog centra Službe za zaštitu ustavnoga poretka, pa je s te važne državne funkcije organizirao uhođenje i prisluškivanje mojih kolega i mene. Povjesničar umjetnosti nas je oficijelno zavodio kao “predmete operativne obrade”, naše biografije i svakodnevni život katalogizirao kroz “službene zabilješke”, “stenogramske zapise” i “dnevna izviješća”, a nije manjkalo ni drugih kreativnih napora Službe: uličnih napada i zastrašivanja, slanja prijetećih pisama, kopiranja liječničkih kartona, difamacija u medijima, spaljivanja novina na središnjem gradskom trgu (to su obavila dva povratnika iz Australije, za honorar koji im je SZUP isplatio u kešu), montiranja prislušnih “buba” u prostorije redakcije tijekom noćne provale što ju je izvela nekolicina “narkomana”…  

Nova činovnička dužnost

Kada su ga, nakon smjene vlasti 2000. godine, frknuli iz SZUP-a – i to ne zbog političkog kriminala, nego zbog financijskih malverzacija – postavio se kao sudac koji je morao poštovati zadana pravila igre, pa je za “Novi list” skromno izjavio da su “prisluškivanje i nadziranje novinara ‘Ferala’ zatražili šefovi iz Zagreba, dopisom koji je imao sve potrebne potpise i pečate”. Iz retroaktivne perspektive bio je izrazito blagonaklon: “Tu stvarno nije bilo smisla organizirati praćenje – sve tajne koje su agenti saznali mogle su se pročitati u sljedećem broju tjednika.”

HDZ ga je zbrinuo novom činovničkom dužnošću u gradskom poglavarstvu, a zadržao je i komforni trosobni stan iz kojeg je prethodno iselio obitelj nekog oficira bivše JNA.

Poslije “demokratskih promjena” pozvali su me iz MUP-a da, ako to želim, dođem pogledati vlastiti dosje, uz napomenu da si osiguram dovoljno vremena, jer je količina kutija sa “službenim zabilješkama” i zapisima privatnih razgovora tolika da zauzimaju lijepu četvrtinu sobe. Marljiv je bio gospon gnjida, pomislio sam, svaki je dinar krvavo zaradio. Uvid u građu sam odbio, zbog nejasnog osjećaja kako bih mu, prekapajući po tom opskurnom skladištu indiskrecija, vjerojatno omogućio da dovrši svoj posao.

Danas, više od desetljeća kasnije, tajni agent s rukovodnim ovlastima ukazuje se kao subjekt javnoga govora; onaj koji je prisluškivao i neovlašteno virio u tuđe spavaće sobe sada se daje snimati u diktafon i fotografirati za novine dok skakuće po stadionskom travnjaku; sada je to špiclov u zadnjoj fazi tranzicije, javna a ne tajna ličnost, član Povjerenstva za suđenje Prve i Druge Hrvatske nogometne lige, i može se reći da uspješno privodi kraju tegoban proces socijalne prilagodbe.

Poznavatelji vele da je za kvalitetnog špijuna važnije biti obdaren motivom i odgovarajućim nagonima nego profesionalnim znanjem. Pravi uhoda usvaja zanat čitavom svojom biologijom, koristeći kao prednost točku evolucijskog razvoja na kojoj se zaustavio. Kako je diplomirani povjesničar umjetnosti završio na mjestu šefa tajne policije? Nemam pojma, uvaženi čitatelju, trebalo je ranije zamoliti novinara Bibića da to Alojzija Šuprahu pita, jer njemu samom to nije palo na pamet, njega je više zanimalo što radi povjesničar umjetnosti na nogometnim terenima, pošto je nastupilo doba rekreacije i spektakla. Ispalo je konceptualno zanimljivo: kao da s ratnim zločincem razgovaraš o apstraktnome slikarstvu – jer dotični u slobodno vrijeme voli štrcati farbama po platnu – i pritom se čudiš jer je samouki umjetnik po struci inženjer šumarstva.

Novinar Bibić nije pomislio da bi nekome tko je značajan dio profesionalne karijere posvetio prisluškivanju i uhođenju novinara – kopajući po njihovim utrobama, listajući njihove zdravstvene kartone, provodeći nad njima živopisne mjere režimskog terora – vrijedilo barem uskratiti novinarski diktafon i, u znak elementarne cehovske solidarnosti, sabotirati takvu društvenu adaptaciju koja podrazumijeva preobrazbu uši u mjerodavnu javnu osobu.

Markirati, kvalificirati, katalogizirati

A s druge je strane moguće da novinar Bibić ima posve drugu strategiju i razmišlja ovako: ako zbog nelegalnog prisluškivanja stotinu i dvadeset hrvatskih novinara tokom devedesetih godina nitko do danas nije odgovarao – pa ni Ivan Jarnjak, koji je u svojstvu ministra policije potpisivao naloge za “operativnu obradu”, a sada egzistira kao regularna uš u gornjem domu partijske hijerarhije – odgovarat će barem Alojzije Šupraha, i to na moja nogometna pitanja!

Kada bolje razmislim, takva se taktika novinara Bibića uopće ne čini naivnom. Zamjenom tajnoga djelovanja javnim istupanjem (o bilo čemu!) širi se manevarski prostor, barem u pogledu mogućnosti minimalnog uzvrata, to jest verificiranja minuloga tajnog rada na javno prihvatljiv način. Valja primijeniti tekovine same Službe: markirati, kvalificirati, katalogizirati, a netko će to već jednom arhivirati. Treba pažljivo pratiti medije i kada god se neka špiclovska gnjida odluči na javno eksponiranje, sročiti nekoliko ornamentalnih kartica tek da bi se reklo: Dobar dan, gnjido! How do you do? Kako žena i djeca? Što je s ljubavnicom?

Potaknut vrijednom inicijativom novinara Bibića, odlučio sam ustrajno njegovati takvu praksu, zbog čiste zabave i silovanja kolektivne memorije. Stojim u pripravnosti, kupujem sportske žurnale, budno pratim fiskulturne rubrike i čekam bilo kakvu izjavu kao zapeta puška, s obilnom zalihom pridjeva u redeniku. Čuvaj me se, građanine Šupraha. Pratim te!