Indigo djeca na državnoj maturi

Naziv indigo djeca tokom sedamdesetih godina skovala je Nancy Ann Tappe koja je, baveći se parapsihološkim istraživanjima, uočila da se sve veći broj djece rađa s aurom izrazite indigo boje. Taj njezin uvid kasnije su popularizirali i javnosti prezentirali Lee Carroll i Jan Tober u svojoj knjizi o indigo djeci.

Prema njima, takozvana indigo djeca dolaze na ovaj svijet s jasno određenom misijom preoblikovanja trenutačnog kriznog stanja. Njihov se koncept uklopio u uobičajene new age ideje o novom zlatnom dobu i uzdizanju svjesnosti čovječanstva. Za razliku od prijašnjih predviđanja, u kojima ključnu ulogu pri iniciranju globalnih promjena inicira neki istaknuti pojedinac, sada je središnje mjesto dodijeljeno čitavoj jednoj generaciji.

Ideja se pokazala vrlo atraktivnom i ubrzo se proširila svijetom. Velik broj roditelja je svoju djecu želio vidjeti kao indigo djecu i na taj način i sebi priskrbiti aktivnu ulogu pri promicanju pozitivnih vrijednosti. Zato je u kratkom roku skovan i termin indigo odrasli, a nakon toga je osnovan velik broj raznoraznih udruga za takve ljude.

U knjigama se indigo djeca opisuju kao vrlo neovisna i s neobično jakom voljom. U kontaktima s odraslima ona ne priznaju nikakve autoritete i pritom traže objašnjenje za sve postupke. Indigo djecu odlikuje jaka intuicija i posjedovanje znanja koja nisu uobičajena za njihovu dob. Već od ranog djetinjstva ta posebna djeca okreću se duhovnosti, čak i ako im njihovi roditelji ne daju nikakav primjer za to. Često znaju pričati o izvantjelesnim iskustvima, a ponekad se sjećaju i svojih prošlih života. Indigo djeca gotovo uvijek jasno znaju razlog zbog kojeg su došla na ovaj svijet. Pričaju o svojoj ulozi u svjetskim promjenama i proročki iznose opise budućnosti.

U ispitivanjima koja su rađena u Americi pokazalo se da indigo djeca imaju vrlo visok kvocijent inteligencije. Upravo zbog toga ne pristaju na šablonizirane interpretacije stvarnosti i bune se protiv svih neutemeljenih autoriteta. Tom djecom je iz tog razloga vrlo teško upravljati, što izaziva poprilične probleme prilikom školovanja. U Americi je zato otvoren niz škola koje se programima prilagođavaju potrebama te neobične djece. Svejedno koji naziv prilijepili tim posebnim klincima, činjenica je da se u novim generacijama rađa sve veći broj djece koja zahtijevaju individualni tretman prilikom školovanja. Od sedamdesetih godina do sada izredalo se čak nekoliko generacija s velikim brojem pojedinaca koji imaju indigo auru. Taj se trend može očekivati i u Hrvatskoj u kojoj bi unutar mlade populacije trebalo biti sve više mladih s natprosječnim kvalitetama.

S druge strane, aura našeg školstva je sve samo ne indigo boje. Zastarjeli programi, veliki razredi, loše opremljene škole zasigurno nisu garancija za uspješno uključivanje onih koji su posebni. Dapače, gledajući projekt državne mature može se učiniti kako naša država čini sve što može kako bi eliminirala sve one koji izlaze izvan okvira prosječnosti. Naime, umjesto da inzistiraju na individualnom pristupu svakom učeniku, omogućavajući učenicima da prema željama i potrebama sami kreiraju sadržaj svoje mature, školske vlasti su nametnule jednoobrazne modele koji će donijeti više štete nego koristi. Umjesto da se kod mladih generacija potencira razvijanje svjesnosti, kreativnosti i originalnosti, takvim projektom državne mature postiže se baš suprotno. Rezultati takve prakse bit će sve veći broj frustriranih mladih ljudi koji neće moći ostvariti svoje ambicije. Pritom će najgore prolaziti upravo oni najtalentiraniji, za razliku od mediokriteta kojima će pripasti sva slava.