Kaj opet o Momi, bre?

Kaj ste (na)pisali, bre? – fantazijski je, za sada, naslov jedne moje projektirane knjige. Kako je riječ o mojoj zbirci kritika, koje sam godinama objavljivao o knjigama srpskih pisaca, ovaj je naslov parafraziran i/ili prilagodba “titla” pod kojim u kasnim večernjim/noćnim satima prvi program RTS (da, srpske televizije!) provocira svoje političko-medijsko okruženje (dvije, male, ali bljeskovite emisijice imenovane su “Šta radite, bre?” i “Šta ste rekli, bre?”).

Kad sam se, neki dan, u Beogradu, dogovarao s književnim kolegom Gojkom Tešićem, urednikom u “Službenom glasniku”, kako bi možda bilo prikladno da za (prvenstveno) srpsku književno-kulturnjačku javnost napokon objedinim ono što sam o njihovoj književnosti pisao godinama (da taj trud ne ode u vjetar), pomislio sam da bi bilo privlačno ako u svoj naslov uvedem i “kaj” i “bre”. Istovremeno nam je, obojici, na um pao presedan Antuna Gustava Matoša koji je jedini od hrvatskih kritičara, uporedo i ravnopravno “pratio” i ocjenjivao književnu proizvodnju i u Hrvatskoj i u Srbiji. Njegova 62 teksta (eseji, prikazi, članci), koja je “O srpskoj književnosti” objavljivao između 1896. i 1913. godine, sakupljena su u VIII. svesku njegovih sabranih djela (JAZU, Liber, Mladost, Zagreb, 1973.), i ostaju kao dragocjeni orijentir i pomagalo zainteresiranoj javnosti s jedne i druge strane. Kako sam se od početka svoga pojavljivanja u javnosti šezdesetih godina prošloga stoljeća deklarirao sljedbenikom A.G.M.-a, bilo mi je prirodno da, poput njega, istojezičnu literaturu odmjeravam istim aršinom (a ne da se, kao mnogi, samo isprazno hvastam svojom odanošću njegovoj sjeni). 

Nakupilo se toga zaista prilično, čak 143 teksta (kritike, eseji, ne računajući polemike), objavljivana između 1959. i 1998. godine. Ne mišljah zasjeniti “rabija”, ali imao sam samo nešto duži vijek i radni staž. Ovo nesnosno samoreklamiranje služi mi kao uvod u podatak, da će se vidjeti kako je u toj knjizi s najviše (pozitivnih) kritika predstavljen (bio) Momčilo (Momo) Kapor, pa da ne mogu (do)pustiti da sjećanje na njegov rad bude iz Hrvatske popraćeno tek zlobnim invektivama, difamacijama i diskvalifikacijama (kako se dogodilo nedavno, povodom njegove smrti).

Tako, ponovno inzistira Damir Pešorda (u “Hrvatskom slovu”, 26. III. o.g.) na “Kaporovoj bliskosti s četništvom”, jer da “ostaje činjenica Kaporova autentičnog pristajanja uz četništvo od onog znamenitog ‘piknika’ u Kanadi” (taj sam piknik razjurio u prošlom broju, na ovome mjestu, pa bi dobro bilo ne ponavljati klevete, od koje je Kapor – sudski oslobođen!), “do strastvenog angažmana u Miloševićevoj ratno-propagandnoj mašineriji i obrani ratnog zločinca Radovana Karadžića”. Ponovno čaršijska rekla-kazala, pa bi istini za volju bilo dobro pročitati (autentične citate!) u čemu se sastojao i kako se ispoljavao Kaporov “strastveni angažman”. No, ako je bio na strani S. Miloševića, onda nikako nije mogao istovremeno biti i za R. Karadžića, jer se ova spomenuta dvojica nisu podnosila. Dobro bi se bilo odlučiti za koji ćemo pogrešni izbor naknadno optuživati M. Kapora (kao da i kod nas, doma u Hrvatskoj, mnogi nisu polizali bljuvotine svojih pogrešnih izbora).

Da ne bi bilo dvojbe, on sam ovako opisuje svoj odnos s današnjim optuženikom u Haagu: “Poznajem ga već decenijima (misli R. Karadžića). Sećam ga se iz perioda kada je bio mlad, dugokosi pesnik, ali u to vreme nismo bili toliko bliski… Kao i u svim poznanstvima – on je za mene bio tek delić slike grada u koji sam povremeno dolazio. Kada je počelo rađanje Republike Srpske i kada sam, da budem malo patetičan, osetio potrebu da budem sa svojim narodom, počeo sam da odlazim u Hercegovinu i na Pale” (“Ispovesti”, 2008., str 368.).

I zato je Momčilo s bilježnicom u ruci bio krenuo prikupljati ratne priče, budući da se nije bio – kao mnogi njegovi dojučerašnji kolege iz Hrvatske – prijavio u dragovoljce pod oružjem. I kad ga, danas, oblajavaju baš u Beogradu – što D. Pešorda uzima zdravo za gotovo, kao dokazni materijal – sve je to i dalje na liniji srpskog razgraničavanja (na one tamo i ove ovdje i one dolje). Kako se u srpsku politiku razumijem još manje nego u hrvatsku, to i nisu moji problemi i bilo mi je stalo samo da (mi) sjećanje na pokojnog prijatelja ne ode iz Hrvatske – ukaljano.

Na kraju, ako se s nekim (npr. M. Jergovićem, D. Pešordom ili portalom Beton info) razlikujem u ocjeni emocija/sentimenta eventualno (ne)izraženih u Kaporovoj “Sarajevskoj trilogiji”, to je neslaganje nerješiva aporija (npr. kao što izjava dobačena između muža i žene “Ma, ja te volim”, može biti protumačena kao i “Ne, ti me zapravo mrziš!”). Tko je više volio ovaj ili onaj grad, na kraju me – baš nije briga. To nije (bio) moj grad!