Kolumbija vjeruje u socijalizam
Da li su jugoslavenski građanski ratovi bili najgori u novijoj povijesti? Da li je naše nasilje bilo najbrutalnije? Da li su patnje žrtava u balkanskim okršajima bile najveće? Nisu. Kolumbija je, na primjer, zemlja koja konstantno živi u građanskom ratu i u kojoj su nasilje, nestanci ljudi i politička napetost gusto isprepleteni s takozvanim mirnodopskim načinom života.
U Kolumbiji sam boravio ovih dana na poziv organizatora 12. Međunarodnog kazališnog festivala u Bogoti, da održim seminar pod nazivom “Društveni angažman u teatru: slučaj Balkan”. S obzirom na to da je između stotinu kazališnih trupa iz cijelog svijeta – jer to je najveći kazališni festival na zemaljskoj kugli – bilo i teatara iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, pozvao sam za početak redatelje i glumce tih kazališta da govore mladim polaznicima seminara o svojim iskustvima. Radi oslikavanja političkog konteksta pustio sam polaznicima i dokumentarni film “Sjećaš li se Sarajeva?”, snimljen amaterskom kamerom, koji pokazuje život građana Sarajeva u vremenu rata, kada nisu imali struje, vode i grijanja, ali je granata, krvi i snajpera bilo u izobilju. Redatelj Dino Mustafić ispričao je svoju priču kako je radeći u gradu pod opsadom komad Jeana Paula Sartrea “Zid” trebao drvenih dasaka, a jedini je sponzor predstave bilo – gradsko pogrebno poduzeće.
Kolumbijska knjiga sjećanja
Glumac Slobodan Beštić iz Beograda govorio je kako je pred kordonom specijalne policije, na demonstracijama protiv Miloševićevog režima, pri temperaturi od minus dva stupnja u plesnom trikou izvodio scenu iz predstave “Macbeth”, a nešto mlađi Goran Jevtić pričao je o tranzicijskom kriminalu i duhovnoj pustoši koja je nastala nakon toga.
Polaznici seminara, koji su od ex-jugoslavenske situacije udaljeni 15 hiljada kilometara, odmah su ukapirali okus i miris tog nasilja. Nije bilo onih infantilnih pitanja koja obično upućuju Evropljani, tipa kako je to bilo moguće, već su mladi Kolumbijci izrazili misao kako je na Balkanu “isto kao i kod nas”. Naime, nasilje i politički obračuni traju u Kolumbiji, u neprekinutom nizu, posljednjih sto godina, a od sredine prošlog stoljeća do danas akteri su uglavnom isti: s jedne strane konzervativni vlastodršci koje podržava američka administracija, a s druge gomila obespravljenih i siromašnih koje politički predstavlja lijevo orijentirana, moćna i beskompromisna gerila. Kolumbija je zemlja s najviše minskih polja na svijetu, a stotine tisuća mrtvih u posljednjih 70 godina, politički atentati i nestanci stotina ljudi, koji se događaju i dan-danas, teško opterećuju memoriju svakog Kolumbijca.
Interesantno je da kolumbijski polaznici ovog seminara o društvenom aktivizmu u kazalištu nisu toliko pitali o pojavi nacionalizma u Jugoslaviji koliko o onome što danas na našim prostorima više nitko ne pita – zašto je propao socijalizam? Naime, ideja socijalizma u Kolumbiji, za razliku od bivše Jugoslavije, vrlo je živa i temelji se na golom iskustvu obespravljenih u sudaru s brdom novca koje bjelosvjetski kapitalizam upumpava u tu zemlju. Na univerzitetu gdje je održan seminar, marksističke studentske grupe svako malo organiziraju demonstracije i blokadu nastave, a onda ulijeću vojska i policija iza kojih u pravilu trava ne raste.
U drugom dijelu seminara polaznici, među kojima je bilo studenata, mladih glumaca i redatelja, imali su priliku da u seriji improvizacija kreiraju malu predstavu koja bi oslikala njihov estetski nerv, u kombinaciji s društvenim problemima koji ih tište. Ideja je bilo raznih: od korumpiranih političara i manipulacije informacijama u medijima do atentata i nasilja.
Posljednjeg dana seminara polaznici su izveli predstavu pod nazivom “Kolumbijska knjiga sjećanja”, u kojoj je ispričana rašomonska priča o sudbinama otetih i nestalih ljudi: službena verzija razlikovala se od one koji su pričali svjedoci, a ova opet od one koji su servirali mediji, željni skandala.
Nastanak kazališne magije
Bio sam ponosan što sam u svemu tome sudjelovao kao mali navigator imaginacije drugih. Predstava je zaista oslikavala doživljaj Kolumbije danas očima mladih i putem bolnih slika predstavljala trenutak nastanka kazališne magije. To se u teatru može jedino ako su ljudi u stanju povezati iskustvo iz želuca i vlastitu maštu. Na praznoj i kao led hladnoj pozornici gledao sam žene kako pred nevidljivim istražiteljima moraju davati iznuđena priznanja, dok se iznad njihovih glava lijeno klati baterijska lampa.
Najveće iskustvo seminara bilo je prisustvo mladih ljudi koji savršeno dobro vide užasne probleme oko sebe i dobro razumiju patnje drugih. Najviše od svega, u zemlji u kojoj su vojska i policija na ulicama najvidljivija društvena grupa, vidio sam zainteresirane ljude koji su o svemu tome spremni govoriti i koji se ne boje. Za onemoćali Balkan, gdje se ljudi srame i svoje prošlosti i svoje sadašnjosti, taj mali seminar u dalekoj Bogoti predstavljao je veliko i ljekovito iskustvo nade.