Menadžerska devolucija

Ako postoji dobar primjer za dokaz apsurdnosti mita o objektivnom novinarstvu, koje da proizlazi iz bezinteresnog odnosa spram predmeta novinarskog sviđanja, onda je to ekonomsko novinarstvo. S koje god strane da krenemo, uvijek je to i neko de te fabula narratur. Jest, danas se može živjeti bez filozofijskih spekulativnih kredita i investicija. No, pokušajte ne imati OIB i kreditnu karticu, ako već nemate i prijavljenu firmu u kojoj (samo)eksploatirate sebe, ženu/muža i prijatelja. Koji su se od vas, gle nezahvalnog vraga, baš počeli otuđivati. Iako je sve tako dobro zamišljeno da svi zajedno pređete u vladajuću klasu.

Pogledamo li dakle u Klaića što piše uz latinsku izreku da se “o tebi basna priča”, naći ćemo da je to rečenica kojom nekoga upozoravamo da se o njemu radi, kad isti “grijeh kaže a grešnika neće”. Naime, htjeli bismo reći koju o menadžerima, oko nas i u nama. Jer, kao što kaže krilatica poštenih nacionalističkih prvoboraca, još od 1971., “svi smo mi (i menadžerski) odgovorni”.

Socijalistički menadžeri

Ako je povod još uvijek potreban, neka to bude nastavak antikorupcijske akcije “Bankomat” u kojoj je, izvještavaju mediji, policija otkrila nove slučajeve nezakonitog kreditiranja. Pa je trojicu bivših čelnika Hrvatske poštanske banke (HPB), Josipa Protegu, Marija Kirinića i Ivana Sladonju, koji su već u pritvoru, dodatno osumnjičila da su, mimo propisanih pravila i procedure, jednoj zagrebačkoj tvrtki odobrili tri zajma veća od 77 milijuna kuna. Osumnjičeni su dakle prijavljeni zbog nezakonitog kreditiranja, zlouporabe položaja i ovlasti, a neimenovani novoosumnjičenik u istom slučaju za poticanja na zloporabe i pranje novca. Zgodno je znati da je HPB u vlasništvu Hrvatskog mirovinskog fonda, Hrvatskog fonda za privatizaciju (to su te institucije za “strukturne reforme” staromodnog socijalizma i približavanje standardima EU-a) i Hrvatskih pošta. Da, osumnjičeni su si, kažu sad novine, za svoj rad u upravi banke isplaćivali i nesrazmjerno visoke menadžerske bonuse. A osumnjičena su i šestorica poduzetnika i njihove tvrtke, primaoci njihovih “lukrativnih” usluga.

Narod je zatvor u Remetincu prozvao “menadžerskom akademijom”. No, sumnjamo da se tamo događaju neki, makar i crni, tamnički univerziteti. Prije će biti kao u onom vicu o Ani Karenjinoj: “Jesi čitao Kapital?” “Da, čit’o…”

Pa, kako se moglo dogoditi da je “menadžerska revolucija”, tako dobro pripremana već u socijalističkom finalnom razdoblju, sad kad nam je najpotrebnija, kad u lijepom poslovnom odijelu a ne k’o musavi radnici trebamo ući u europsku obitelj, omanula? Možda nam pomogne stav da o nekom problemu puno govori i njegova geneza, način na koji je on proizveden.

Pa, vratimo se istim prijeđenim putem nekoliko koraka unatrag. Prije, dok je još postojala naša industrijska proizvodnja, umjesto današnjih poslovnih ljudi i korporativnih menadžera bez svojih tvornica, postojali su socijalistički menadžeri. U socijalističkim tvornicama i poduzećima, koji isto nisu bili njihovi. Naime, u razvijenom socijalizmu poduzeća nisu imala vlasnike, već su potpadala pod nevlasničko – vlasničko u odumiranju – društveno vlasništvo. I još gore: to društveno vlasništvo pripadalo je radnim ljudima (i građanima). Dakle radnicima, a ne možda buržoaziji (čak ni crvenoj). Menadžeri, kao posrednički sloj između rada i kapitala, mogli su se (s razlogom!) osjećati frustrirano. Jer, u zemlji je radnička klasa nesumnjivo postojala, što ne znači i da je vladala, no ne i buržoazija. Dapače, s razvojem proizvodnih snaga i samoupravnih odnosa moglo se pokazati da su, s vremenom, ne samo strogi državni plan, već i menadžeri, radnicima nepotrebni! Da oni sami ili u savezništvu s menadžmentom koji je lojalan radnicima mogu pokretati i održavati proizvodnju. A koliko tek više, u umreženom društvu, postoje materijalni, ali ne i društveni uvjeti za samoupravljanje danas!

Potkupljeni menadžeri

Da se to ne dogodi, nekadašnji menadžeri odlučili su ne samo odreći se pridjeva socijalistički, već i doslovno postati “nedostajućom” karikom u lancu – buržoazijom. Kad je frakcija nekad socijalističkih poslovnjaka (priče o pretvorbenim “vlasničkim” uspjesima nekvalificiranih radnika nisu dominantne, ali dobro služe klasnom resentimanu vladajućih) postala novim vlasnicima, morala je odmah dijeliti svoju, ratnom mukom stečenu vlast. Najprije uglavnom s tzv. hrvatskom dijasporom. A potom s većim korporativnim igračima, u suradnji s njihovim ozbiljnije korupcijskim, ne samo državnim, organizacijama (Daimler-Benz u suradnji sa 22 države).

Svoju proizvodnju sve smo više gubili, svoju buržoaziju, ustvari rentijere i posrednike u “evropskim integracijama”, sve više smo stjecali. Sad si ona, taj “stari menadžment”, može priuštiti svoje potkupljene menadžere, “novi menadžment”, spreman iznimno riskirati i gazdin zatvor. A sve u slijepoj žudnji da si i on kupi ulaznicu za buržoasku klasu. Prvi put bila je tragedija, drugi put farsa.

P.S. Tekst je napisan prije no što je u akciji “Menadžer” (!) uhapšen i bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec. Ta činjenica samo dodatno aktualizira tekst. Dalje analize trebale bi možda ponovno promisliti podjele, ne samo između “starog” i “novog” menadžmenta, već i tehnokracije i birokracije kao dvije frakcije u (unutar)klasnoj borbi buržoazije. Hapšenje Polančeca govori da dio tehnokracije ipak hoće/mora biti birokratima. Još je dalek put do političke kritike birokracije.