Mislim na drugove ubijene pred mojim očima

Nije mi ugodno kad dolazim na komemoracije u Jasenovac jer mojih poznanika i prijatelja više nema – započinje svoju priču Derviš Sarač, jedan od bivših logoraša Jasenovca i Stare Gradiške.

– Od svih koji smo svake godine dolazili ostalo nas je samo dvoje-troje, ostali su umrli. Svaki put kad dođem mislim na one koji su me spasili, ali sebe nisu mogli. Recimo na Nikolu Pejnovića, člana logoraškog rukovodstva u Jasenovcu, koji je obješen.

Na pitanje zbog čega je dospio u Jasenovac, Derviš kaže da je od 1942. surađivao s pokretom otpora u Banjaluci, prikupljajući oružje i pomoć. Uhapsili su ga potkraj 1943. i otada se povlačio po zatvorima. Otac mu je bio dobrostojeći ugostitelj pa je uspijevao potplatiti ustaše. Neko je vrijeme bio u zatvoru vojnog suda, a onda su ga prebacili u Staru Gradišku. Tamo su ga dočekali njegovi Banjalučani, stari logoraši koji su ga poznavali još od prije rata i koji su mu pomagali.

Derviš se sjeća i logornika Romea Vlaha koji mu je spasio život jer ga je iz građevinske grupe, koja je ubrzo potom bila likvidirana, u zadnji čas prebacio u šnajderaj, iako je bio učenik srednje tehničke škole.

– Krojači su bili donekle zaštićeni, a u februaru 1945. grupa od otprilike 460 logoraša otjerana je u logor u Njemačku. Iako je bilo prozvano nas 800, ‘ajmo reći Hrvata, ustaše nisu gledali koga ubijaju i zato nas je krenulo mnogo manje od predviđenog broja. Svi koji smo bili u Njemačkoj preživjeli smo rat i vratili se.

Sarač kaže da se o Jasenovcu najčešće pričaju laži i poluistine. Od oslobođenja radio je u odboru za logor Jasenovac i ostale logore te je prikupio gomilu dokumenata. Ni on, kao ni mnogi drugi, nije zadovoljan sadašnjim postavom muzeja.

– I danas smatram da bi trebali obnoviti skelu i granik te označiti lokacije proboja logoraša. Za to sam da se napravi velika maketa Jasenovca, uz pripadajuću dokumentaciju, da se prikaže ustaška zakletva s Biblijom, bombom, križem i kamom, a u nastavku slike zloglasnih ustaških koljača kojih je bilo barem 50. Da se zna tko nas je klao, a onda i alat kojim su nas ubijali: sjekira, malj, kama, što sve stoji u depou muzeja.

Derviš je 1999. godine bio svjedok na suđenju upravniku Jasenovca Dinku Šakiću.

– Šakić je došao u Gradišku kod svoje djevojke i tražio 50 logoraša za Jasenovac. Kako smo svi bili mršavi, jedva ih je izabrao 49. Nedostajao mu je zadnji pa sam se javio kao dobrovoljac. Kad je čuo da sam iz Banjaluke, potapšao me po ramenu i rekao da mi u Jasenovcu neće biti loše.

Bio je i svjedok provaljivanja i likvidacije članova partijske organizacije.

– Nikola Pejnović obješen je ni četiri metra od mene, a Šakić je lično strijeljao dr. Milu Boškovića, što sam također vidio. Zbog toga sam i svjedočio, pored svih pritisaka i prijetnji. Jest da je Šakić bio osuđen samo na 20 godina zatvora, ali u njegovim godinama i to je bilo dovoljno – kaže bivši logoraš Derviš Sarač.