Muzika koju sviramo nije za svakoga

U Zagrebu ste surađivali s redateljem Aleksandrom Popovskim na predstavi “Peer Gynt” u kazalištu “Gavella”. To nije vaša prva suradnja s njim?

– Radili smo zajedno prošle godine u Ljubljani predstavu “Brod za lutke” i siguran sam da ćemo još surađivati. Znamo se već godinama, a naš je izraz vrlo blizak teatru.

Vrlo je teško definirati glazbu koju stvarate jer je u pitanju spoj više žanrova. Kako biste je vi sami opisali?

– To biste trebali pitati muzičke kritičare…

A kada vas pitaju kakvu glazbu svirate?

– Mi odgovaramo – stranu zabavnu! Carinicima uvijek kažemo da je u pitanju jazz jer onda nikada ne traže CD-e.

Koliko je Foltin uspio osvojiti tržište bivše Jugoslavije?

– Pa dosta. Sviramo često u Sloveniji. Možda najviše. Često i u Zagrebu. Svirali smo u Purgeraju, KSET-u, Aquariusu, na jednoj brucošijadi… Dalmaciju još nismo pokrili. To su sve manji koncerti, ali su puni.

Što je odlično s obzirom na činjenicu da vas u medijima u Hrvatskoj gotovo uopće nema. Kako vas tretiraju mediji u Makedoniji?

– Različito. Oni koji su OK, za njih smo underground, a ponekad za neke prolazimo i kao mainstream. Imamo dva-tri hita koji su se probili do šire publike. Jednom nam je jedan prijatelj muzičar rekao da su Foltin na rubu popa, no mi se ne zamaramo definiranjem naše muzike. Muzika koju sviramo nije za svakoga.

I u tekstovima ste vrlo posebni. Niste politični ni društveno angažirani, a opet vas je vrlo teško usporediti s nekim.

– To su lirski tekstovi. Poezija koja se bavi sama sobom, a ne društvom. Ranije su bili svojevrsna fonetska imitacija svjetskih jezika. Zbog toga smo se djelomično osjećali kao građani svijeta.

S obzirom na to da pjevate na raznim jezicima, kako reagira publika širom Europe kada pjevate na njima bliskom jeziku?

– Evo jedne anegdote: kada smo pjevali u jednom studiju, gdje smo fonetski oponašali turski jezik, pozvali su jednog Turčina da ga pitaju jesmo li od svega toga nešto pogodili. Nakon nekog vremena zaključio je da je to bilo nalik arapskom.

Često ste angažirani u kazalištu. Tko je sljedeći iza Popovskog?

– Po treći put surađujemo s Martinom Kočevskim na Brechtu, u teatru u Strumici. Nakon toga u maju ponovno s tim teatrom, na predstavi koja je nastala po tekstu Orhana Pamuka “Zovem se Crvena”, a riječ je koprodukciji Slovenije i Makedonije. Nakon toga u septembru ponovno s Kočevskim, opet Brecht. Ove godine ukupno pet predstava. Nakon toga konačno malo rada na našem albumu odnosno na novim materijalima i nastupima

Svaki vaš album je zasebna cjelina i prilično se razlikuje od prethodnog. Znate li već kako će izgledati sljedeći?

– Naravno. Već imamo ime. Nedavno su nas u jednom intervjuu u Sloveniji pitali što mislimo da pokreće svijet, pa smo odgovorili i ujedno rekli naziv našeg novog albuma – žeđ.