NIP-NEP
Hoće li Podravka postati “srpska”? Hoće li Hrvatska, zajedno s arapskim zemljama, postati (još veći) investitor u BiH? Ima li naciju kapital iz evropskih fondova za tzv. strukturne prilagodbe u pojedinim EU i wannabee EU zemljama? Sve su to, postaje to jasno svima kojima ideološka pozicija ne brani mišljenje, pitanja za mazanje očiju stanovništva, u prostoru što ga po inerciji još uvijek zovemo hrvatskom javnošću.
Jer, što je u kapitalu koji kruži Hrvatskom, a hoće i van, još hrvatsko? Možda želja? Izražena riječima koje najbolje sažima naš novi građanin-buržoaski predsjednik Ivo Josipović: “Svaki kapital je dobrodošao ako nije kriminalnog porijekla.” Ono što predsjednik ne priča jest što su to danas u ekonomskom smislu tzv. nacije-države, predsjednik jedne je on, kroz koje kapital struji kao vjetar kroz gazu? Ta gaza je za kapitalističku bebu-pauka poput pjene koju razmiče rukama. A za kukce-radnike je poput čelične mreže pauka-države, u koju su uhvaćeni.
Nova industrijska politika (NIP)
Nacionalne privrede više ne postoje. Nacionalna (zatvorena) tržišta također ne. Ono što još najviše sliči ostatku “zatvorene trgovačke države” jest tržište radne snage. Restriktivnom migrantskom politikom, a još više ideologijom, dobro su uglavili plotove među radnim ljudima, u regiji i izvan nje. Tu se vidi i aktualna “ekonomska funkcija” šovinizma, u kojoj razni narodni vođe mogu i moraju, u suradnji sa nad-narodnima, za eksploataciju preparirati uglavnom “svoje” isto-narodne radnike. Zato ponekad svi i ne mogu biti liberalni, kao predsjednik ili superiorni EU patroni. Koji, dok su ovdje, lako zagovaraju eksploataciju bez obzira na vjeru i naciju. U tom smislu je izjava postkonceptualnog umjetnika Siniše Labrovića svjesno cinična: “Hrvatski kriminal mora ostati u hrvatskim rukama.”
Što je dakle novo, ono što još ne znamo, u toj “ekonomskoj politici” manipuliranja ljudima i prostorom u naših evropski rubnih država? Staro je da smo zahvaćeni krizom kapitalističkog ciklusa. Da je ta kriza porijeklom iz (čak američkog) središta, no da se na rubu, koji se voli sam bičevati radije no priznati da je rub, još teže osjeća. Istina da je kriza samo djelomično uvezena, a da dobrim djelom potiče iz domaćih nelogičnosti, ima smisla koliko i sama arhaična podjela na dom i svijet. Dakle sve manje.
Reći da su ekonomsku krizu izazvali ekonomisti jer su nacrtovali krive i loše ekonomske politike i ekonomike, ne bi bilo sasvim pogrešno. Ali, to ima smisla koliko i za stanje logosa svijeta optuživati (samo) filozofe. Iako su dnevnice u tim strukama uglavnom neusporedive. Ono što je pak zajedničko svim stručnjacima jest da u jednom trenutku, za razliku od objekata svoga bavljenja, mogu izjaviti da je sve ono što su dosad govorili vodeći ljudi struke (ne oni) bilo krivo. I da sada treba poći od potpuno nove paradigme. Novog početka. Koji će, kao i svaki početak, za mase biti težak, a za stručnjake lagan.
Tako ekonomski stručnjaci oko nas katastrofu u koju smo zašli mogu lakonski elaborirati izjavom da je jedan ciklus ekonomskog rasta iscrpljen. Te da su za novi ciklus potrebne potpuno nove ideje! Ugledni ekonomski analitičar Damir Novotny, sveprisutan u medijima (kojem su zločesti portalski surferi već iskopali sudjelovanje u upokojenju nekoliko firmi), zove to novom industrijskom politikom (“Novi list” u prilogu za gospodarstvo i financije “Poslovni”, 6. travanj).
Nova ekonomska politika (NEP)
No, novost i nije tako senzacionalno nova. Osim što novom ciničnom lucidnošću zaoštrava stari neoliberalni odgovor na krizu. Te nas iz postindustrijskog želi vratiti u industrijsko društvo. Ukratko, komentator “otkriva” da je ekonomska politika temeljena na valu javnih investicija i individualne potrošnje iscrpljena. Pa pledira za “nova kvalitetna radna mjesta” koja da sada može osigurati samo novo ulaganje u industriju. Međunarodna industrijska poduzeća kao baza nove industrijske politike, u kojoj će se, vidjet ćemo kako, otvarati “nova”, “kvalitetna”, “održiva” radna mjesta. Nije samo jasno gdje dotični danas vidi takvu industriju (poziva se na EU koloniziranje Srednje Evrope prije pet-šest godina), u Evropi, SAD-u ili Aziji?
No, još je zanimljiviji model partnerstva po kojem bi se to dogodilo. On više nije ovaj stari, državno-privatni, u kojem propalom braku da je sve kriva država (koja je, vidjet ćemo, jedini ozbiljni garant mogućnosti daljnjih špekulacija), već puno više javno-privatni. Naime, tvrdi Novotny, bez direktnog kapitalskog sudjelovanja države ili subvencioniranja investicija, u iznosu od 20 do 25 posto, te bez dostupnosti evropskih strukturnih fondova, o nekom mobiliziranju ozbiljnih ulagača u novu industrijsku politiku više ne može biti govora. A bez nje nema života. Dakle korporativni svijet će nas izrabljivati tako da mu iz “našeg” (CRO), a sutra i “našeg” (EU) državnog proračuna dajemo značajne novčane subvencije, do polovice njegovih investicija, bez da vlasnički i (samo)upravljački sudjelujemo u toj “socijalističkoj” raboti! To će umjesto nas činiti “naše” države i “naše” korporacije, možda uz “naše”, u najboljem slučaju, nove narodne predstavnike (čuvare privrednog dijela proračuna). A na nama je da više radimo.