Nobilo: Trifunović u Hrvatskoj nije počinio ratni zločin

Odnos državica nastalih na pepelu SFRJ naspram generala JNA Vladimira Trifunovića paradigma je odnosa naspram ljudskog života. Da je kojim slučajem odlučio, poput majora Milana Tepića koji je skoro digao Bjelovar u zrak, da izgine za “više” ciljeve i tako ode u povijest, zajedno sa varaždinskom kasarnom i 220 golobradih vojnika i 37 oficira te nekoliko desetaka Varaždinaca, postao bi simbolom na obje strane. Sa jedne simbolom ludila i mržnje u Srba, a sa druge simbolom otadžbine. Tepić je tako posthumno dobio odlikovanje narodnog heroja, a čak 21 grad ima ulice koje nose njegovo ime.

U isto vrijeme General Trifunović živi u memljivom sobičku i još uvijek čeka pravdu. Istražujemo koliko je ista zapravo zainteresirana za to, odnosno kakve su šanse da Trifunović konačno dobije priznanje koje je odavno zaslužio jer je spasio 257 života, jer je spriječio dodatno razaranje jednog grada i jer je bio čovjek u neljudsko vrijeme.

Zanimljivo je bilo gledati sučeljavanje dvojice bivših sudija Vojnog suda u Beogradu nakon odluke da se ukine presuda Trifunoviću. Kao da je vrijeme stalo u devedesetim godinama. Sa jedne strane Miloš Šaljić, drugi sudija koji je, nakon Đorđa Dozeta, oslobodio Trifunovića, a sa druge Radomir Gojović, koji ga je 1994, u trećem pokušaju, sa zadovoljstvom osudio na 11 godina zatvora zbog “podrivanja vojne i odbrambene moći”.

Razmatranje novih dokaza

Ista meta, isto odstojanje. Ni jedan ni drugi nisu odstupili od svojih stavova. Šaljić je objasnio da u vrijeme kada je on sudio Trifunoviću jednostavno nije bilo dovoljno dokaza za presudu, da je general u datim uslovima – ostavljen sa dvjestotinjak golobradih vojnika jer su oni iskusniji prethodno povučeni – mogao da uradi samo dvije stvari, ili da preda kasarnu ili da žrtvuje vojnike. “Po meni je ispravno postupio”, zaključio je Šaljić, dodavši da su u tih sat vremena koliko su dobili da napuste kasarnu ipak donekle onesposobili tenkove. Sa druge strane, Gojović je tvrdio da je Trifunović raspolagao sa puno većim brojem vojnika (1.054), koje je “trebalo da pripremi za odbranu, da pruže otpor i da dejstvuju”. “Ne može se dozvoliti da vojni starešina predaje jedinicu u uslovima kakvi su bili 1991. godine. Predao je naoružanje vredno 700 miliona dolara”, rekao je Gojović. A toliko valjda, po njemu, vrijede životi golobradih mladića. Ne zna se da li su oni ili njihovi roditelji zadovoljni cijenom života, jer se ni jednog trenutka nisu oglašavali kako bi generala podržali, ili pokudili što im nije dozvolio da ih Srbija slavi poput majora Milana Tepića.

Trifunovića trenutno more druge brige. Da li će i kako uspjeti da “izdejstvuje” stan koji mu pripada po zasluzi, razliku u penziji i nadoknadu za mučnih 19 godina. U Ministarstvu odbrane Srbije još nisu izračunali koliko mu novca sljeduje, iako se u javnosti spominje suma od 1,2 miliona dinara. Obećano nam je da će nam javiti čim budu imali konkretnije podatke.

Sama činjenica da je general oslobođen svih optužbi u Srbiji donekle bi mogla pogurati rješenje njegovog problema i u Hrvatskoj, gdje je osuđen na 15 godina zbog ratnog zločina. Sam Trifunović nije upoznat sa time dokle je dogurala žalba upućena Županijskom sudu u Varaždinu, a zatim i Vrhovnom sudu RH. Ni njegov odvjetnik u Srbiji Vladimir Đerić nije upoznat sa detaljima, a tek nešto više mogao nam je reći odvjetnik Anto Nobilo, koji se naknadno uključio u taj proces.

– U toku žalbenog postupka Vrhovni sud RH ukinuo je rješenje Županijskog suda u Varaždinu kojim se odbija zahtjev za ponavljanje postupka i vratio cijeli predmet na ponovno odlučivanje. Detaljnije informacije o zakazivanju sjednice suda u Varaždinu nismo dobili. Dakle, šanse i ovdje postoje – kaže Nobilo, koji je ubijeđen da general Trifunović u Hrvatskoj nije počinio ratni zločin.

Vladimir Trifunović, Berislav Popov i Vladimir Davidović su presudom, tada Okružnog suda u Varaždinu, proglašeni krivima zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Trifunović i Popov osuđeni su na 15, a Davidović na deset godina zatvora. Nakon odbijanja žalbe presuda je postala pravomoćna 12. siječnja 1994. Nakon tri bezuspješne žalbe i zahtjeva za obnovu kaznenog postupka pri Županijskom sudu u Varaždinu, novi priloženi dokazi, koji se prije svega odnose na presudu u Srbiji gdje su osuđeni na višegodišnje kazne zatvora “kao izdajnici zbog toga što na ratni zločin nisu pristajali”, Vrhovnom sudu RH bili su dovoljni da žalbu proglasi osnovanom. U svom rješenju od 21. srpnja 2005. Vrhovni sud kaže da će tek nakon razmatranja novih dokaza moći valjano odlučiti “kolika je vjerojatnoća oslobođenja osuđenih ili njihove blaže osude”.

U Županijskom sudu u Varaždinu nam je rečeno da je taj sud 8. srpnja 2009. poslao zamolnicu nadležnom tijelu Republike Srbije za uručenje zadnjeg rješenja suda, koje im do današnjeg dana nije dostavljeno.

A što sa Mesićem?

Stidljiva inicijativa nevladinog sektora iz Srbije polako se preljeva u Hrvatsku. Predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP) Zoran Pusić smatra da ima prostora da se suđenje ponovi, a ako se to desi, GOLJP će pratiti to suđenje.

– Daleko od toga da gajim apsolutno povjerenje u naše pravosuđe. To ovisi od suda do suda, od suca do suca, ali sustavno se godinama bavimo monitoringom sudskih procesa, kritikama pravosuđa i ostrašćenih osjećaja koji se formuliraju kao domoljubni. Upravo to nam daje za pravo da budemo dobro obaviješteni optimisti – kaže Pusić. On ističe da je kod Trifunovića pobijedila briga za “ljude koji su mu bili povjereni i za koje se osjećao odgovornim”.

– I osobno sam proživljavao nešto slično i imao sam simpatije za njegov potez za koji je bila potrebna prava hrabrost. To je bilo donošenje samostalne odluke koja je bila protiv zvanične politike. On je znao šta riskira i znao je da to radi kako bi spasio živote nedužnih ljudi. To je pravo herojsko djelo jer je našao unutrašnje snage i založio se za ljudske vrijednosti, nije slijepo slušao naređenja. Za to je trebalo pravog ljudskog integriteta i fizičke hrabrosti. To da su ga optužili i sudili u žestoka vremena, gdje je institucije pravosuđa pristranost zahvatila možda i više nego druge institucije, samo govori njemu u prilog – kaže Pusić.

I šećer za kraj. Trifunović je optužen za ratni zločin i u Sloveniji. Optužen, ali ne i osuđen jer, kako nam je rekao Branko Palatin, predsjednik Okružnog suda iz Murske Sobote, glavna rasprava nikada nije zakazana. General se tereti za smrt dvojice Slovenaca i rušenje više objekata u lipnju 1991. jer su jedinice Varaždinskog korpusa bile angažirane na reguliranju prijelaza granice, i to u vrijeme kada je vojskom zvanično rukovodio Stjepan Mesić kao posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ, zbog čega Trifunović zna reći da je Mesić po komandnoj odgovornosti jednako kriv kao i on.