Pasivno-agresivno članstvo

Hrvatska se danas brani u Afganistanu i zato se treba zalagati da imamo što obrazovaniju vojsku. To znači da trebamo još ulagati u nju, odnosno uvesti dodatnu obuku kako bi već danas na Bliskom istoku hrvatski vojnici bili među najobučenijima i kao takvi ravnopravni s američkim, engleskim i njemačkim NATO postrojbama – kaže za “Novosti” Mirko Ljubičić Šveps, pukovnik i predsjednik Zajednice udruga branitelja Zagrebačkog holdinga, inače jedan od glavnih zagovarača ulaska Hrvatske u NATO, koja je 1. travnja obilježila prvu godišnjicu članstva u toj vojnoj organizaciji. Ljubičić, koji je magistrirao na ekonomskoj dimenziji ulaska Hrvatske u NATO, u travnju prošle godine podijelio je građanima tisuće majica s natpisom “NATO” i organizirao gradsku vožnju tzv. NATO tramvajem.

– Članstvom u NATO-u dokazali smo se kao zemlja visokih demokratskih standarda i time smo postali apsolutno sigurni u vojnom i ekonomskom smislu. Po demokratskim standardima nalazimo se ispred Bugarske, Mađarske, Poljske i Rumunjske – pohvalio je Ljubičić napredak Hrvatske.

Postoje i oni koji smatraju da je trebalo raspisati referendum povodom članstva Hrvatske u tom vojnom savezu. Mnogo je i onih koji se protive slanju hrvatskih vojnika u Afganistan.

– Takvi su u manjini, no uvažavam njihovo mišljenje i strah za život hrvatskih vojnika. No, u borbi za demokraciju katkada mora doći i do ljudskih žrtava. Hrvatska je preuzela odgovornost i time je postala vrlo važan faktor u okviru NATO saveza – kaže Ljubičić.

Gordan Bosanac, programski voditelj Centra za mirovne studije, uopće ne misli da je Hrvatska postala važan faktor u okviru NATO-a. Smatra da je prva godišnjica članstva Hrvatske u tom vojnom savezu prošla prilično nevidljivo i nezapaženo.

– Nismo bili proaktivni, ni u jednom trenutku nismo pokušali postaviti pitanje promjene politike NATO-a, dakle ostali smo pasivni i uglavnom smo dijelili odličja inozemnim dužnosnicima koji su pridonijeli da Hrvatska pristupi NATO-u. Aktivno smo prisutni samo putem misija NATO-a u Afganistanu i na Kosovu – kaže Bosanac. Dodaje da velika odgovornost za praćenje rada NATO-a leži upravo na civilnom društvu.

– Smatramo da se Hrvatska, koja je i sama proživjela rat, treba maknuti iz vojnih misija, a ne slati dodatne vojnike u Afganistan. Hrvatska svoje članstvo u NATO-u treba bazirati ponajprije na domaćim razvojnim politikama, poput infrastrukture i gospodarstva, a trebala bi i dalje raditi na uspješnom otkrivanju i rješavanju ratnih zločina – smatra Bosanac. Ipak, ponajviše zbog svjetske krize, dodaje on, zasad nije zaživjela gospodarsko-vojna trgovina u kojoj bi Hrvatska proizvodila za NATO. Isto tako, kriza je natjerala državu da smanji vojni proračun i izdavanja za NATO, koja iznose 1,3 posto BDP-a umjesto očekivanih dva posto. Zbog toga se, dodaje Bosanac, još uvijek ne može govoriti o uspostavi vojnih baza NATO-a u Hrvatskoj.

– Mi zapravo još uvijek ne znamo što nam je raditi u NATO-u, odnosno koja je naša uloga. Razlog leži u činjenici što Hrvatska još uvijek nije napravila reviziju nacionalne strategije iz 2002. godine – zaključuje Gordan Bosanac. D. Grozdanić