Porumboiu, inventivan i svjež

Corneliu Porumboiu proslavio se debitantskim cjelovečernjim filmom “12:08 istočno od Bukurešta”, satirom na “revolucionarne zasluge” prilikom rušenja Ceausescua. Ta solidna izvedba dobro poznatih ideja, s previše utabanim simbolički postuliranim svršetkom, donijela je svom autoru Zlatnu kameru u Cannesu za najbolji prvijenac i mnoštvo izvrsnih kritika, međutim zahtjevnije filmofile nije oduševila. Solidnost bez naznaka invencije baš i nije preporuka za velika očekivanja, no Porumboiu je svojim drugim ostvarenjem, ponovno “šifrirana” naslova – “Policijski, pridjev” – itekako oduševio, i to baš inventivnošću.

Pobjednik prestižnog canneskog programa Izvjestan pogled, taj se film najbolje može opisati kao dekonstrukcija policijsko-detektivskog krimića ultrarealističkom metodom i esejiziranjem.

U samom filmskom vrhu

Porumboiu izrazito dugim kadrovima, sa statičnom kamerom i minimumom zbivanja, nerijetko čak i bez doslovnog fizičkog pomaka u kadru, prati mladog policijskog inspektora i njegovu istragu benignog slučaja školskog uživanja hašiša. Usporedo svjedočimo njegovom odbijanju šefovih sugestija da uhapsi mladića dilera, jer smatra da bi bilo nemoralno poslati dečka u višegodišnji zatvor zbog rigidnog zakona (očito sličnog hrvatskom) koji drakonski sankcionira raspačavanje lakih droga. Treća, vrlo uvjetno rečeno, linija “priče” jest inspektorova kućna komunikacija sa suprugom koja sadrži raspravu o značenju tekstova pjevanih pjesama što sviraju na radiju. Ta jezično-značenjska problematika vrhunac će dosegnuti u završnici, kad šef mladog inspektora, kako bi slomio njegova čvrsta moralna stajališta, inicira elaboriranu raspravu o savjesti i moralu, uz intenzivnu konzultaciju knjižnog rječnika. Uglavnom, “Policijski, pridjev”, slijedeći tzv. raspravljačku tradiciju umjetničke naracije te povezujući je sa žanrom policijsko-detektivskog krimića i poetikom ultrarealizma, osvaja nova područja za umjetnost filma; dakako, ne nova u apsolutnom smislu (gledajući ga na pamet vam mogu pasti Antonionijev “Blow up” i Hitchcockov “Frenzy”, no samo kao načelne asocijacije, kao i neki eksperimentalni slikopisi), međutim unutar suvremenih profesionalnih svjetskih kinematografija, unutar najšire shvaćenog mainstreama (koji isključuje tek alternativne produkcijske i prikazivačke modele), “Policijski, pridjev” doista je iznimno originalan rad. On u tako shvaćenom mainstremu s maestralnom svježinom koristi posve marginaliziranu ili čak zaboravljenu umjetničku praksu, baš kao svojedobno Tarantino u “Paklenom šundu”. S tom razlikom da je Tarantino polagao na jednu vrst igre, a Porumboiu na drugu (mada bi se neke paralele mogle povući), a i Porumboiuov film bolji je od (vrlo dobrog) Tarantinovog.

I dok je “Policijski, pridjev” jedan od najboljih filmova koje smo imali prilike vidjeli posljednjih godina, “Priče iz zlatnog doba”, nastale pod okriljem drugog glasovitog imena nove rumunjske kinematografije Cristiana Mungiua, tvorca dojmljivog ali ipak prerazvikanog canneskog pobjednika “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”, nisu toliko impresivne. Mungiu je uz Olega Mutua, koproducenta i snimatelja tog svog slavnog ostvarenja, producirao i samostalno napisao svih pet priča omnibusa iz završnih petnaest godina rumunjskog socijalizma, koje su pored njega režirali manje znani Hanno Höfer, Razvan Marculescu, Constantin Popescu i Ioana Maria Uricaru. Neke od priča intonirane su dominantno humorno, druge dramski, a u oba slučaja apsurd društvenih odnosa i situacija koje iz njih proizlaze provodna su nit.

Slika socijalizma po mjeri Zapada

Sve su priče scenaristički solidno razrađene i sigurno režirane, s odgovarajućom atmosferom i glumačkom kompetentnošću, no problem je u tome što je njihov poetički ključ i predobro poznat, osobito na ekssocijalističkim prostorima. A smeta u svemu još jedna stvar – rumunjski socijalizam bio je vjerojatno najsiromašniji od svih istočnoevropskih socijalizama, a upravo taj, ekstremno siromašni socijalizam danas se predstavlja kao slika socijalizma en general. Na neki način riječ je o podmetanju za koje rumunjski sineasti nisu krivi ako vjerno svjedoče prošlu zbilju svoje zemlje, no opet su na stanovit način suodgovorni, spremno se priklanjajući vladajućoj kapitalističkoj matrici i njezinim očekivanjima u prikazima socijalističke svakodnevnice.

Barem smo u Jugoslaviji živjeli u materijalno neusporedivo bogatijem i politički liberalnijem socijalizmu da bismo samo tako mogli progutati podrazumijevajuću bijedu i posvemašnju apsurdnost tog društvenog sustava, što kao implicitno opće stanje plasiraju “Priče iz zlatnog doba”, i što podjednako lako u svojoj neobaviještenosti i naivnosti, odnosno zbog predrasuda mogu prihvatiti kao jedinu istinu o socijalizmu i opća populacija kapitalističkih zemalja i mladi naraštaji ekssocijalističkih zemalja, čak i onaj bivše Jugoslavije.