Prihvatimo Prištinu i Sarajevo, isporučimo Mladića

(Surađivao: Jovan Milević)

Što je to druga Srbija, raspravlja se godinama. U vrijeme režima Slobodana Miloševića taj je pojam obuhvaćao oporbu u cjelini, ne samo političke stranke, već i viđene antiratne pojedince i nevladine organizacije. Druga Srbija je tada obuhvaćala – rječnikom vlasti – izdajnike i strane plaćenike, jalnuške diletante i slične.

Godine 2000. padom Miloševića i ustanovljavanjem Vlade Zorana Đinđića, tek je kratkotrajno druga Srbija prihvaćena kao saveznik vlasti, pa je tako bilo moguće da, na primjer, Žarko Korać postane jedan od potpredsjednika Vlade, da Nataša Mićić iz Građanskog saveza Srbije postane predsjednica srbijanskog parlamenta, njen stranački kolega Goran Svilanović ministar vanjskih poslova tadašnje SR Jugoslavije, a dugogodišnja predsjednica te dotad izvanparlamentarne stranke Vesna Pešić ambasadorica svoje države, dok su mnogi iz nevladinih organizacija nerijetko bili pozvani u savjetodavne misije u mnogim problemima s kojima se suočavala nova vlast.

Relativni mir za vrijeme Đinđića

Tek tri godine trajao je relativni mir između druge Srbije i vlasti. Oni koji su bili svrstavani ili su se sami svrstavali u drugu Srbiju bili su najljući kritičari i premijera Đinđića i njegove Vlade, i mnogi su tek nakon njegova ubojstva 2003. godine priznali da su nerijetko bili previše kritični i da nisu u obzir uzimali realne okolnosti, činjenicu da Đinđić i njegova Vlada nisu na svojoj strani imali gotovo nikakve poluge vlasti, ni vojsku ni policiju…

S Vojislavom Koštunicom na vlasti nije bilo dilema: druga Srbija ponovo je bila neprijateljska i izdajnička, a tako je uglavnom i danas. U novinama i časopisima i dalje se čitaju tekstovi koji kritičare vlasti i one koji se ne slažu s mnogim stvarima koje karakteriziraju društvo vrijeđaju i tvrde da oni – kako bi se to reklo na hrvatski način – “mrze sve što je srpsko”.

U najkraćem, današnja druga Srbija i dalje se detektira u pojedincima poput Vladimira Gligorova, povjesničarke Dubravke Stojanović, novinara Petra Lukovića i još nekima, pa u nevladinim organizacijama poput Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić, Žena u crnom Staše Zajović, Inicijative mladih za ljudska prava, Centra za kulturnu dekontaminaciju Borke Pavićević, Beogradskog centra za ljudska prava Vojina Dimitrijevića, Komiteta pravnika za ljudska prava Biljane Kovačević Vučo, Helsinškog odbora Srbije Sonje Biserko i ostalima koji su dugo na javnoj sceni i koji su prepoznatljivi široj javnosti (teško da se u tabloidima i desnoj javnosti nekoga više mrzi od Nataše Kandić, Sonje Biserko i Biljane Kovačević Vučo). Pored toga, tu su i Peščanik, kultna emisija koja se svakoga petka emitira na Radiju B92, e-novine i cijeli niz pojedinaca koji pišu ili govore za te medije, a i u ostalim medijima se nađe poneko tko nije po ukusu “pravih domoljuba” iz tzv. prve Srbije.

Ni parlament nije bez druge Srbije u koju se, osim već spomenutih Žarka Koraća i Vesne Pešić, danas zastupnika u parlamentu, ubraja i Liberalno-demokratska partija Čedomira Jovanovića, na čijoj su listi Korać i Vesna Pešić i ušli u parlament.

Gubi li se borbenost?

Među svim tim ljudima koje većina vidi kao drugu Srbiju razlika ima prilično i ponekad se čak može govoriti o međusobnim netrpeljivostima, ali ono što te grupacije sasvim jasno određuje suprotnima vladajućoj politici jest odnos prema prošlosti, odnos prema Kosovu (jedino se s te strane može čuti da s Kosovom treba barem surađivati, ako ne i priznati tu najmlađu državu u Evropi), odnos prema Bosni i Hercegovini i njenom entitetu Republici Srpskoj i Miloradu Dodiku, kao i jasna riješenost da se s ratnim zločincima mora obračunati. Jedino u drugoj Srbiji nije fraza da Ratka Mladića valja uhapsiti i izručiti Haškom tribunalu, kao što jedino druga Srbija uporno podsjeća za što je on optužen i kolika je sramota za Srbiju što je i dalje na slobodi.

Tu je i odnos prema manjinama, koji još uvijek u Srbiji nije najbolji, prema svima drugačijima i drugima (na primjer onima koji sreću nalaze u istospolnoj ljubavi), prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja se – to je gotovo jednoglasno – previše umiješala u svakodnevni život ustavno sekularne Srbije.

Oni koje prva Srbija uporno stavlja u koš one druge ni sami nisu suglasni što bi taj naziv trebao definirati; međutim, činjenica je da u istupima i nastojanjima cijele te grupe mislećih ljudi, koji ponekad djeluju kao da su izgubili borbenost da bi potom ponovo viknuli protiv nečega ili za nešto, leži bolja i pravednija budućnost. I rješenje problema s kojima se Srbija mora suočiti.

Stoga smo našim sugovornicima postavili sljedeća pitanja:

1. Kako bi trebalo riješiti pitanje Kosova?

2. Kako bi trebalo regulirati odnose sa službenim Sarajevom, a kako s Republikom Srpskom?

3. Kakav je odnos vlasti prema pomirenju i ratnim zločinima počinjenim u ratovima u bivšoj Jugoslaviji?

Nataša Kandić, Fond za humanitarno pravo

Za prijateljske odnose sa Kosovom

1. Kada bi ova država vodila računa o Srbima, o onima koji su tamo, o tome da bi se neki, u nekim drugim okolnostima i u nekom drugom okruženju, odavde iz Srbije vratili na Kosovo. Znači, da imamo vlast koja vodi računa o svojim građanima, ta vlast bi učinila sve da ima najbolje odnose sa kosovskim institucijama, podrazumevajući i da prizna tu državu i da sa njom razvija najbolje i najprijateljskije odnose. To bi onda bilo u interesu Srba koji su tamo i u interesu Srba koji bi se pod nekim uslovima i vratili tamo.

2. Mislim da bi odnose sa Bosnom i Hercegovinom trebalo razvijati na nivou države, da Srbija ne treba ni sa kim da ima specijalne veze, nego specijalne veze treba da se odnose na Bosnu i Hercegovinu, zato što tog pokolja ne bi bilo da nije bilo umešanosti Srbije. Prema tome, mislim da je Deklaracija o Srebrenici jedan od tih koraka koji ima veze sa dobrim putem prema Bosni, i sve što se ubuduće bude radilo treba da bude rađeno na relaciji Srbija-Bosna i Hercegovina. To može da doprinese zaista boljim i stabilnijim odnosima Srbije i BiH.

3. Prvo, generalno svuda ima nekih suđenja za ratne zločine, to je dobro i dobitak u odnosu na primenu zakona i u odnosu na moguću situaciju da nema tih suđenja. Međutim, kada su u pitanju suđenja u Srbiji, ona apsolutno nemaju nikakvu političku podršku. Ona se odvijaju zato što vlast ima neku obavezu i to će da traje dok se ne završi saradnja sa Haškim tribunalom. U Srbiji stvarno ne postoji svest političara da ta suđenja za ratne zločine jesu važna Srbiji zbog odnosa prema prošlosti i za izgradnju demokratskog društva. Imamo vlast koja je potpuno okupirana sticanjem bogatstva, znači bogaćenjem, kao da ne postoji apsolutno ništa što predstavlja neku viziju budućnosti. Ima ono što se radi pod pritiskom – to je Deklaracija o Srebrenici, hapšenja haških optuženika, ali nema interesa da suđenja za ratne zločine zbilja budu politička tema. O njima se ne govori ni u okviru institucija ni u medijima, i mislim da će ubrzo biti potpuno jasno da ta suđenja nisu ni važna. Što se tiče pomirenja, ono se ovde shvata na plitak, politički način, ne shvata se kao socijalni proces koji se mora graditi korak po korak, a da svaki korak mora biti ozbiljan. Jedan korak je Deklaracija o Srebrenici. Još jedan mali, ali važan korak je to što je rečeno i što je važno da se sudi za zločin u Dobrovoljačkoj ulici.

Andrej Nosov, Inicijativa mladih za ljudska prava

Za čvrste odnose sa Sarajevom

1. Svakako da je za svakog političara na vlasti teško da izađe pred javnost Srbije i kaže da je Kosovo nezavisno. Mislim da bi politika trebala da bude politika realnosti, a to je da je činjenica da Kosovo ima svoje granice, da je činjenica da bi ušli na Kosovo, vi morate da pokažete neku ličnu kartu, da je činjenica da vlasti u Prištini već jedanaestu godinu funkcionišu bez ikakvog uticaja Srbije. Pored toga što vlasti imaju takvu retoriku, veliki deo izvoza Srbije ide ka Kosovu. Na Kosovu se, da tako kažem, jede srpska hrana, postoje različite druge stvari koje se iz Srbije izvoze na Kosovo. To se sve dešava, ali veoma često sa velikim problemima, što znači da Srbija sama sebi nanosi štetu ovakvom politikom.

2. To da Srbija želi da se bavi Srbima u susednim republikama može da bude legitimno pravo, ali imajući u vidu da se nije raspala Srbija, nego Jugoslavija i da je Srbija bila deo te Jugoslavije. Mislim da bi Beogradu značilo da ima čvrste odnose sa Sarajevom i da ne bude podrška nekim ekstremističkim pogledima iz Banjaluke. To ne znači da i Banjaluka ne treba da sarađuju sa Beogradom, ali je logično da Ministarstvo inostranih poslova u Sarajevu treba da bude prvo na listi. Hoću da kažem da je jako važno da Srbija ima direktnu komunikaciju sa Sarajevom u otvorenim pitanjima koja se tiču pre svega prošlosti, ali i da se uspostavi normalizacija između Sarajeva i Beograda.

3. Nijedna vlada u regionu ne želi da govori o prošlosti. Srbija ima samo tu nesrećniju okolnost da je učestvovala u tri rata. To znači da je veoma često Srbija neko ko retorički podržava suočavanje sa prošlošću, ali da se u praktičnom smislu malo šta rešava. Kao kada je predsednik Srbije uputio izvinjenje Hrvatskoj, pa nakon toga, u sledećoj rečenici, rekao: “A sada to očekujem i od vas.” Dakle, stalno smo u toj nekoj poziciji uvređenog deteta koje će da se izvini za nešto što je uradilo drugom detetu. Za svaku pohvalu je napredak, jer vi imate suđenja za ratne zločine, pa neke hrabre pojedince u institucijama itd. S druge strane, čini mi se da vlasti u Hrvatskoj takođe imaju problema sa deklarativnim i konkretnim. Imajući u vidu broj zločina i broj žrtava na prostoru bivše Jugoslavije, sve vlasti u regionu, uključujući i Sarajevo, Zagreb, Beograd, Prištinu i Podgoricu dužne su da vode veći broj postupaka za ratne zločine i da doprinose stvaranju relaksiranijih odnosa na Balkanu.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora u Srbiji

Protiv izjednačavanja odgovornosti

1. Što pre Srbija prizna Kosovo imaće mnogo veće beneficije u regionu i u Evropi, a osim toga to je jedno opterećenje koje se ovde lažno predstavlja kao problem, zato što se na to gleda kao na neku vrstu razmene za podelu Bosne i to je, rekla bih, jedna vezana priča. U tom smislu je za Srbiju bolje da što pre prizna Kosovo i da omogući Srbima da se tamo neometano integrišu i da im čak pomogne u toj integraciji u kosovske institucije. Mislim da je gubljenje vremena u traženju nekog kompromisa sa Albancima. Tu treba imati u vidu da je to jedan dinamičan narod, možda najdinamičniji narod u regionu i da je neophodno uspostavljati konstruktivne odnose sa njima. Oni su partneri i biće partneri svim susedima. Do sada nijedan sused nije ušao u prave odnose sa albanskom populacijom.

2. Srbija treba što pre da prizna Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine i da Republiku Srpsku gura u tom pravcu, jer se petnaest godina od Dejtonskog sporazuma živelo u uverenju da je Republika Srpska na putu da postane deo srpskih zemalja, sa očekivanjima koja više nisu realna, jer su granice na Balkanu definisane. Tu još uvek ima nekih dilema, ali su one ostatak svega što smo prošli u proteklih 20 godina. Ali, mislim da Srbija, naša politička elita i elita uopšte, moraju da postanu svesne realnosti u regionu i svetu.

3. To je pre svega vezano za pitanje pomirenja, istine i kategorizacije onoga što se na ovim prostorima dešavalo devedesetih godina. Mislim da Srbija i celokupna elita, ne samo vlast, na neki način idu na izjednačavanje odgovornosti: svi su vršili zločine, svi treba da osude svoje zločine. Mislim da je to uljuljkivanje. U poslednje vreme čak se ide tako daleko da se svima pripisuje da su počeli rat. Evo vidimo kako se Karadžić brani na Haškom tribunalu tvrdnjama koje su već ušle u sve knjige, koje izdaje i “Službeni glasnik”, o tome da su mudžahedini počeli rat, da su Srbi tamo vodili pravedni i oslobodilački rat. Mislim da je, pre svega, neophodno napraviti bilans rata koji će biti preporuka za normalizaciju odnosa u regionu.