Selo oglodano do kosti

Svi znamo kada je i kako počelo. Balvani, seoske straže, nervozni prsti na obaraču i prve žrtve. Službena povijest u kamen je uklesala da su za početak rata krivi Srbi u Hrvatskoj koji su, ničim izazvani, potegnuli oružje što ga je, provodeći plan o velikoj Srbiji, u njihove ruke gurnulo srbizirano vodstvo Jugoslavenske narodne armije.

Ovaj se tekst ne namjerava suprotstavljati toj tezi, iako ona zaslužuje analizu, jer je svakome tko je u to vrijeme živio na ovim prostorima jasno da su Srbi u Hrvatskoj instrumentalizirani od strane Slobodana Miloševića i da su reagirali na kolektivnu nacionalističku histeriju hrvatskog političkog vodstva, koje je uspostavljalo državu i željelo u nekoliko mjeseci naplatiti sve svoje, desetljećima gomilane, komplekse niže vrijednosti. Srbi su tretirani kao građani drugog reda, ukinuta je konstitutivnost srpskog naroda u Hrvatskoj, počela su šikaniranja, otkazi i prijetnje. Zapaljen je fitilj što su pojedinci među Srbima jedva dočekali, i kola su nepovratno krenula nizbrdo.

Zadar diktira ponašanje cijeloj regiji

Uslijedio je rat, koji su pobunjenici izgubili jer drugačije nije moglo biti. Ali ono što je uslijedilo malo je tko mogao predvidjeti. Još se i moglo znati da će ih vožd, koji se u njih godinama zaklinjao, na kraju ostaviti na cjedilu, što je ratni zločinac Milošević sa zadovoljstvom i napravio. Moglo se predvidjeti i to da će osveta biti velika, ali razmjere formalne i neformalne osvete, osvete koja još uvijek traje i koja ne prestaje, nije predvidio nitko. Barem ne javno.

Nitko, čak ni najveći pesimisti među analitičarima, borcima za ljudska prava i samim žrtvama, nije mogao zamisliti da će se specifični oblici etničkog čišćenja nastaviti do dana današnjeg, 19 godina nakon početka i 15 od kraja rata. Najbolji primjeri za te ozbiljne optužbe su događaji u zadarskom zaleđu i gradu Zadru, koji diktira ponašanje cijeloj regiji i službenicima u čijim je rukama sudbina povratnika. Problema je toliko da je zapravo pomalo nepristojna lakoća kojom ih nabrajamo, jer iza svaka rečenice stoje živi ljudi, čitave obespravljene obitelji, djeca koja ne znaju za osmijeh, njihovi roditelji u kojima je ubijena nada i roditelji njihovih roditelja koji su ostali bez dostojanstva treće životne dobi.

U selu Jagodnji Gornjoj dočekao nas je predsjednik tamošnjeg SDSS-a i vijećnik u Općini Polača, Branislav Zečević. Divan proljetni dan, subota uoči Vaskrsa. Problemi u totalnoj opreci s ugođajem i dočekom u kući u kojoj Zečević inače živi sam. Djeca su u Zagrebu, Branislav je rastavljen i jedino mu društvo prave problemi s kojima se svakodnevno bori. Nije mu dosadno, iako bi čovjek, kada pogleda sve njegove dužnosti, još pomislio kako je privilegiran i izdvojen iz kolone “prezrenih na svijetu”, kakvima se osjeća većina njegovih sunarodnjaka. Međutim, stvarnost je neumoljiva – samo stotinjak metara od kuće u kojoj smo sjedili, nasred puta koji vodi u polje, koje su Zečevići stotinama godina u miru obrađivali, stoji prepreka. Nisu baš balvani, ali je granje, nabacano na seoski puteljak taman toliko da ga jedva možete prekoračiti, a ulazak bilo kakvim vozilom, osim tenkom, zaboravite. Ako i savladate tu prepreku, čekaju vas nove. Svaki prolaz kroz šikaru koja okružuje polje također je prepriječen granama. Radi se o tisućama kvadrata poljoprivrednih površina, koje je Zečeviću i susjedima, naravno Srbima, doslovno oteo izvjesni Žepina, njihov susjed, koji se od njih ne razlikuje ni po izgledu, ni po naglasku, ni po običajima, ni po razmišljanjima, ni po željama. Jedina razlika je nacionalnost i vjeroispovijest. Tako malo, a zapravo previše.

U ratu su neki Srbi, neki zločinci, Žepini ubili oca i to nitko ne može osporiti. Smrt oca Žepina je odlučio osvetiti tako da godinama zlostavlja cijelo selo, otimajući seljanima zemlju, šumu, zlostavljajući susjede verbalno i tjelesno. Ljudi se toliko boje da su i oni s kojima smo razgovarali zamolili da im ne spominjemo imena, svi osim Branislava Zečevića, koji više ne može izdržati da mu na otetoj djedovini pasu tuđe ovce, a da on na nju ne smije ni ugaziti.

Policija privela vlasnika, a ne lopova

– Meni se godinama osporava pravo da gospodarim svojom zemljom. Moji susjedi godinama uzurpiraju moju djedovinu. Gledam njihove traktore kako je oru, gledam ih kako sijeku moju šumu i ne mogu ništa. I tako 15 godina, od “Oluje” – kaže Zečević i dodaje kako se točno znalo tko će od susjeda Hrvata što uzeti, jer “među njima nije bilo svađe, oni su uglavnom rodbina”.

– Međutim, i mi smo većinom s njima rodbina. Ovdje je teško naći kuću koja je bila potpuno “čista”. Nažalost, sve se to zaboravilo kada je krenula otimačina – kaže Zečević.

Na taj način uzurpirano je četrdesetak hektara zemljišta mještana Jagodnje Gornje i Jagodnje Donje u bližoj ili daljoj okolici.

– Vlast je sa svime upoznata još prije pet godina, kada su njeni predstavnici došli ovdje – kaže nam predsjednik Odbora za povratak, obnovu i ekonomsko-socijalni položaj Srba tog kraja, Gligorije Kolundžić Glišo, koji nam je bio svojevrsni vodič dok smo radili reportažu i koji je zasigurno najbolje upoznat s tom problematikom. Najveći zločinac ovih prostora, Nepoznati Počinitelj, kojem su vječno na tragu Karamarkovi specijalci, na Kolundžića je pokušao atentat. Srećom, nije uspio. A istraga je u tijeku…

– Ovdje je bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova, koji je tadašnjem ministru Marijanu Mlinariću na kolegiju predstavio problem otete zemlje. Na teren su tada izišli inspektori iz Benkovca i Biograda i razgovarali i sa Srbima i s Hrvatima. Nažalost, problem nije riješen, iako su neki Hrvati pristali vratiti dio zemlje – kaže Kolundžić.

Probleme sa zemljom dodatno je zakomplicirao način na koji su je novi “vlasnici” koristili. Naime, oni nisu poštivali gabarite nekadašnjih parcela, nego su proizvoljno odredili nove, izorali neke nove njive i napravili što ih je volja, ne poštujući zakone. Danas je najprije potrebno utvrditi što je čije, a tu opet nastupa država.

– Nekada se dobro znalo što je čije, a danas Srbi trebaju dokazivati što je njihovo, iako im obitelji neku zemlju koriste stotinama godina – kaže Rajko Kukavica.

– Da biste dokazali da je neka zemlja, koju su vaši pradjedovi zaposjeli prije 200 godina, vaša, morate tužiti općinu ili grad. Ili zemlju morate otkupiti od grada ili općine, a tu je onda problem cijena – kaže Kukavica. A za Hrvate i Srbe, koji moraju otkupljivati zemlju kako bi se konačno upisali kao vlasnici, postoje dvostruka mjerila. Tako se, tvrde naši sugovornici, nerijetko događa da Srbi plaćaju zemlju pet puta skuplje od Hrvata.

Činjenicu da mnogi Srbi nisu upisani kao vlasnici u gruntovnici mnogi koriste za klasičnu otimačinu zemlje, upisujući se na tuđe. Pravi vlasnici, koji ionako žive u strahu, nemaju novca za tužbe, a ni hrabrosti za unaprijed izgubljene bitke. Stoljećima čuvana djedovina lako mijenja vlasnika, ostavljajući ljude u očaju.

– Za dosjelost treba proći 20 godina. Već je prošlo 15 i sada ti ljudi čekaju još pet kako bi na sudu pokušali dokazati da je to njihovo, na osnovu dosjelosti – tvrdi Zečević, ne ostavljajući nam previše razloga za sumnju.

Što Srbi poduzimaju kako bi vratili svoju zemlju?

– Što se moglo poduzeti? – pita se Branislav Zečević – Moj brat Jovo vidio je kako mu sijeku šumu. Došao je iza lopova i pokupio grane. Naišao je na policiju, prijavio lopova, a policija je privela njega jer nije imao papir da je granje uzeo sa svoje zemlje. Znači, ja kao vlasnik moram dokazivati da je zemlja moja, a onaj koji krade ne mora dokazivati ništa.

Kamo nestade selo?

U Ravnim kotarima i dalje se devastiraju obnovljene kuće kako bi rezultati etničkog čišćenja ostali nepomućeni. Medviđa, Kalanjeva Draga, Dobropoljci, Brgud, Biljane Gornje, Biljane Donje, Miranje Gornje, Miranje Donje, Pristeg, Vrana, Jagodnja Gornja, Jagodnja Donja, u svim tim selima u nekoliko posljednjih mjeseci devastirane su kuće povratnika.

Posjetili smo obnovljene kuće braće Đure i Milana Pupovca u Biljanama Gornjim. Kuće su provaljene, instalacije pokidane, namještaj oštećen, ali nije ukraden. Dakle, namjera zločinaca nije bila krađa, nego poruka Pupovcima i ostalima koji se žele vratiti da ostanu tamo gdje jesu. Posjetili smo u istom selu i Milana Lakića, koji u kući živi sam.

– U posljednje vrijeme provalili su u kuće Marka Ostojića, Jove Dukića, Marka Gagića, Alekse Gagića i Dušana Gagića. Štogod odnesu, ali najprije sve porazbijaju – kaže nam Milan Lakić.

Njegov sin, koji živi u kući preko puta, odbio je porazgovarati s nama jer je imao goste, ali se nismo mogli oteti dojmu da, kao i brojni drugi, naprosto izbjegava novinare.

U Popovićima, selu s većinskim hrvatskim stanovništvom, postoji jedan zaselak, Jokići, s kućama Srba. U Jokićima nitko ne izbjegava novinare, ali ne zato što se ne boji, nego zato što tamo nikoga nema. Ako se uputite u Jokiće, morate požuriti jer je, vjerovali ili ne, put prema selu uništen. Naime, već spomenuti Nepoznati Počinitelj mjesecima bagerima uzima kamen oko sela, gdje su nekada bile plodne njive Jokića. Nepoznata tvrtka, koja je počinila to kazneno djelo, vođena i za naše prilike nečuvenom bahatošću, prekopala je put i uništila ga iskopavši ogromnu rupu. Osim toga, cijelo selo polako nestaje jer grupe kriminalaca mjesecima kradu kamen s prastarih ognjišta, uništavajući tako do temelja kuće koje su u “Oluji” bile opljačkane i dijelom zapaljene.

Nekada je to selo bilo puno ljudi i životinja. Oko sela bile su njive i plodni voćnjaci, selom je odjekivala dječja vriska, majke i očevi bavili su se poljoprivredom i radili u obližnjim tvornicama. Bilo je puno ovaca, janjadi i krava. “Oluja” je sve to pretvorila u prah, a u prah će se doslovno, ako se konačno netko u benkovačkoj i zadarskoj policiji ne pokrene, pretvoriti i cijelo selo. Kamen po kamen gradili su Srbi u Jokićima, prije nekoliko stotina godina, svoje domove. Njihovi duhovi i dalje bdiju nad selom u kojem, ponovno kamen po kamen, zločinci rastaču te iste domove, sve to uz nijemu asistenciju hrvatske policije. Nevjerojatno je da se još uvijek u redovima policije može naći osoba čiji je obraz toliko debeo da je u stanju izgovoriti rečenicu kako je istraga u tijeku i kako policajci rade sve ne bi li ušli u trag Nepoznatom Počinitelju.

Za ovakav zločin kakav smo zatekli u Jokićima potrebni su mjeseci i mjeseci teškog fizičkog rada plus dobra organizacija. Da je nakon prve dojave pješice krenuo iz Zagreba, ministar Tomislav Karamarko mogao je sam uhvatiti lopove. Ovako nam se zaključak nameće sam. Politici i policiji, kao i državnom odvjetništvu i pravosuđu, i dalje je cilj da se izbjeglice ne vraćaju. Jednostavno odbijamo prihvatiti mogućnost kako policija nije u stanju pred lice pravde izvesti počinitelje koji mjesecima bagerima od sela prave kamenolom i kamionima odnose tuđe domove. Prije smo skloni povjerovati onome što šapuću povratnici. Umjesto da hvataju zločince, policajci zločinu nerijetko asistiraju. Isto su radili i devedesetih zadarski policajci kada su osiguravali ulice u kojima su minirane kuće uglednih Srba. Zašto bi danas bilo drugačije?