Srebrenički rašomon

Još dok je Slobodan Milošević bio živ, zdrav i čvrsto na vlasti isplatilo se, ustrajno do manirizma, njegovati sljedeću naviku. Kada se u Srbiji dogodi nešto važno, tada mišljenja koja o tome imaju ljudi iz službene opozicije samo preletiš, a sav se baciš u potragu za reagiranjima iz srbijanskog političkog offa, tj. onima koja dolaze iz kruga uglavnom mladih ljudi neopterećenih nacionalizmom, ali zato inficiranih zaraznom dozom ironije i sarkazma. To su vrlo često prave poslastice neobuzdanog duha, koji se nekada ispoljavao kroz poznate šetnje i masovno lupanje u šerpe kako bi se nadglasalo informativne dobošare Miloševićeve dalekovidnice, a onda je, očekivano, to splasnulo s dolaskom postmiloševićevske vlasti. Ali, ne zadugo. Novu inspiraciju tim politički emancipiranim zafrkantima donio je Koštunica, poslije čega opet slijedi očekivana stanka, a zatim na red dolazi Boris Tadić. Kada je njegova koalicija Za evropsku Srbiju inicirala Deklaraciju o Srebrenicu, ali uz uklanjanje pojma genocida kako bi za nju glasao i dio opozicije i tako se došlo do skupštinske većine, smjesta je reagirao interventni vod alternativne Srbije.

Na trotoaru ispred zgrade Skupštine grupa momaka i cura koji sebe nazivaju Inicijativom mladih za ljudska prava ispisala je masnim slovima TA TEŠKA STRANA REČ GENOCID, zbog čega ih je policija odmah privela, a parola je žurno izbrisana. Ali, istog trena ona se našla u dalekovodnoj mreži nekih srbijanskih elektronskih medija, prvenstveno u e-novinama. Ondje je na desetine čitatelja pozdravilo akciju pred Skupštinom, uz kabaretski niz duhovitih i podrugljivih komentara, od kojih izdvajam samo jedan. Riječ genocid izbačena je i zamijenjena riječju zločin, veli se, zato što je “zločin lagana srpska reč”.

Pragmatična podrška međunarodnih adresa

Naravno da ovaj razorni sarkazam ne može računati na većinsku podršku u Srbiji (naročito ne poslije bombardiranja 1999. godine, koje je nanijelo možda i teže udarce srbijanskoj alternativi nego nedužnim civilima, zgradama, mostovima…). Kao što ga, uostalom, ne bi imao ni igdje drugdje. Ali, on s time i ne računa, i baš zato se mogao isprofilirati u vrhunsku, s ničim usporedivu, formu srpskog patriotizma danas. Štoviše, to je nadmoćno superioran oblik patriotizma i na cijelom prostoru ex Jugoslavije, jer se u cijelosti oslanja na nemilosrdnu kritičku samorefleksiju i manastirski strogu primjenu poznate razlike između junaštva i čovječnosti (junaštvo je kada sebe braniš od drugih, a čovječnost kada druge braniš od sebe).

Bilo je, dakle, sasvim očekivano da će spomenuta grupa ljudskopravnih zelota napraviti pred srbijanskom Skupštinom to što je napravila, kao što je sigurno da će to raditi i u svakoj takvoj situaciji ubuduće. Manje je sigurno kakva je budućnost te i sličnih grupa. Naime, Deklaracija o Srebrenici srbijanske Skupštine dobila je nepodijeljenu podršku svih važnih međunarodnih adresa, od Sjedinjenih Država do Evropske unije, s tim da su neke istaknute članice ove druge smatrale da je trebaju i pojedinačno pozdraviti. To znači da su visoki kriteriji srbijanske alternative postali previsoki i za te najviše adrese međunarodne zajednice, ili su one naprosto pragmatično zaključile da tim kriterijima ex-ju regija nije dorasla, pa se ne isplati na njima inzistirati.

I stvarno, kada pogledaš tekst te Deklaracije, vidiš da ona nije ispunila, iako se na njega poziva, ni pravorijek Međunarodnog suda pravde, koji izrijekom govori o pokolju u Srebrenici kao genocidnom. A to je, razumije se, malo. Ali, u njoj se iskazuje i sućut i isprika obiteljima srebreničkih žrtava što nije učinjeno sve da srebrenička tragedija bude izbjegnuta, a time malo postaje – puno. Jer, drugi nisu učinili ni toliko, štoviše ni približno toliko, pa su stavljeni u poziciju da ta Deklaracija izvlači na čistinu svu golotinju njihovog moralnog ignoriranja i autizma. U hrvatskim novinama naći ćeš sasvim točnu konstataciju da se to odnosi prvenstveno na Dodikovu Republiku Srpsku.

Ondje nikome ne pada na pamet donijeti sličnu deklaraciju, štoviše blokiraju i središnja tijela BiH da je donesu, pa je stvorena upravo perverzna situacija da masovni pokolj u Srebrenici nije osudila ni država u kojoj se on dogodio. Zato se vrlo zrelo, ali i politički pronicljivo, postavio čelnik najveće bošnjačka stranke SDA, Sulejman Tihić, koji traži da se nakon srbijanske Deklaracije o pokolju nad Bošnjacima izglasa i deklaracija Skupštine BiH o zločinima nad Srbima i Hrvatima, kao i svim drugim, bez obzira na broj, etničku i vjersku pripadnost. Tako bi, vjerojatno kalkulira, i vlasti u Banja Luci bila pružena dobra prilika da se makne sa spomenute čistine, a možda bi onda u dogledno vrijeme i sama izglasala osudu srebreničkog pokolja.

Dakle, u BiH, gdje je Deklaracija o Srebrenici naišla na najogorčenije osude, i među Bošnjacima i među tamošnjim Srbima (ali sa suprotnih pozicija), postoje barem zamisli kako da se premosti sadašnja provalija. A što je s Hrvatskom? Rekosmo da u hrvatskim novinama vrlo dobro uočavaju da je Deklaracija srbijanske Skupštine stavila u procjep Republiku Srpsku, na koju je sada pao sav preteški teret ignoriranja i omalovažavanja bošnjačkih ratnih žrtava iz devedesetih. Ali, nećeš naći ni slova da je u isti takav, ili vrlo sličan procjep dovedena i Hrvatska, gdje nikome u službenoj politici i glavnim medijima ne pada na pamet da i ona nosi jedan takav teret.

Riječ je, hajde da se barem na stranicama ovih novina ne pravimo ludi, o žrtvama pokolja izvršenog nad Srbima do, u toku i nakon “Oluje”, te o masovnom srpskom egzodusu, s nedvojbenim indikacijama etničkog čišćenja, izazvanog tom vojnom akcijom. Riječ je, nadalje, o žrtvama hrvatske agresorske avanture u BiH, koja je politički pripremana 1991. i 1992. godine, a vojno eskalirala 1993, s više masovnih pokolja i otvaranja koncentracionih logora. Hoće li službena Hrvatska priznati nekom deklaracijom taj svoj krimen i ispričati se obiteljima žrtava, pa makar i onako polovično kako je to učinila Skupština Srbije? Nema šanse!

Deklaracija o Domovinskom ratu

Jer, jedna deklaracija je već donesena, ali ne s namjerom da potakne otvaranje tog pitanja, nego da betonira sve inicijative u tom pravcu. Još 2000. godine, nepunu godinu poslije dolaska na vlast Račanove vlade, Sabor je izglasao Deklaraciju o Domovinskom ratu, u kojoj stoji da je Hrvatska “vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome”. Ovim je sirota protutuđmanovska opozicija iz devedesetih, usrana od straha da neće moći kontrolirati uzde vlasti, željela ulaznicu za klub domoljubno provjerenih, što joj je samo djelomično pošlo za rukom. Ali, savršeno joj je uspjelo uništiti zadnju klicu nacionalne odgovornosti za ratne zločine u jugoslavenskim ratovima, i danas Hrvatska u tome stoji najgore u regiji, uz Republiku Srpsku. Obje su zabile glavu u pijesak i sve prepustile Haagu, pa što bog da, a istodobno jedna drugu koriste kao kljakavac štaku. Dodik se užasava nad hrvatskim negiranjem zločina u “Oluji”, a zapravo mu to dobro dođe da se manje vidi njegovo ignoriranje srebreničkih žrtava. Hrvatska se, pak, snebiva nad Dodikovim potcjenjivanjem Srebrenice, a zapravo je zadovoljna što postoji i nešto gore od njene ravnodušnosti prema žrtvama “Oluje”.

Srbija je zasad izašla iz te invalidne trilaterale, ali pričekajmo najavljenu deklaraciju o zločinima nad Srbima, možda se njome ponovno vrati.