Svjedočit ću o Trifunovićevoj nevinosti

Kad je Županijski sud u Varaždinu odbio žalbu na presudu od 15 godina zatvora generalu JNA Vladimiru Trifunoviću i pukovniku Berislavu Popovu, to je obrazloženo činjenicom da dokazi ponuđeni u zahtjevu za obnovu postupka nisu dovoljni za oslobođenje osuđenih ili njihovu osudu po blažem zakonu. Pri tome je sud ocijenio da saslušanje svjedoka Radimira Čačića, u to vrijeme člana Kriznog štaba u Varaždinu, “nije novi dokaz u smislu čl. 405 st. 1 toč. 3 ZKP-a, budući da je isti već bio nuđen tijekom prvostupanjskog postupka.”

Dakle, Županijski sud u Varaždinu nije uzeo u razmatranje eventualno Čačićevo svjedočenje u korist Trifunovića, iako je tada bio član Kriznog štaba, te je uz predsjednika Općinskog kriznog štaba Čedomila Cesarca vodio pregovore sa Trifunovićem i Popovom. Isti dvojac je zajedno sa 220 vojnika i 37 oficira napustio Varaždin i krenuo put Srbije.

Nikada nisam pozvan na sud

Jeste li bili pozvani da svjedočite u korist Vladimira Trifunovića na varaždinskom sudu?

– Ja sam izrazio spremnost da svjedočim, ali me nitko nije pozvao. To bi bilo logično s obzirom na to da sam bio jedan od dvojice glavnih pregovarača u to vrijeme. Međutim, nekome moje svjedočenje očigledno nije odgovaralo. Ne bih sada ulazio u to kome, ali nisu me zvale ni optužba ni obrana.

U spisima Vrhovnog suda stoji da vas je obrana kao svjedoka predlagala i na prvim ročištima i kasnije kao novi dokaz, no to je smatrano nedovoljnim jer ste već predlagani.

– Nikada nisam pozvan.

Čuli ste za oslobađajuću presudu u Srbiji za generala Trifunovića?

– Mislim da je ispravljena nepravda koja nije trebala biti ni počinjena. Bolje ikad nego nikad, jer sam čuo da je general Trifunović teško bolestan. Dobro je da je na kraju ipak dobio određenu satisfakciju od suda, a bilo bi dobro da se to isto učini i u Hrvatskoj.

Šta se zapravo dešavalo u rujnu 1991?

– Dešavalo se isto što i u drugim gradovima – agresija JNA. Bilo je pitanje procjene da li dići ruke od ogromnog potencijala naoružanja koje se tamo koncentriralo nakon izlaska iz Slovenije ili pokušati nešto učiniti. Tu je bilo preko 200 tenkova, oklopnih vozila, haubica, tone municije… Ogromna količina naoružanja koja se nalazila na lokaciji koju je bilo nemoguće braniti. Lako se moglo zaključiti da se naoružanje može samo uništiti ili predati. Vojni proboj do Srbije nije bio moguć s obzirom na položaj Varaždina. Mi na hrvatskoj strani, u gradskom stožeru, odlučili smo da treba dozvoliti ljudima da odu, a naoružanje zadržati. Međutim, vrh JNA odlučio je izazvati sukob u Varaždinu, i to na jedini mogući način – zračnim napadima. Bombardirani su aerodrom, nekoliko poljoprivrednih aviona i centrala područne policijske uprave. Poginula je i jedna žena na cesti.

Kakva je zapravo bila uloga generala Trifunovića u tim zračnim napadima?

– Nikakva. Moje uvjerenje je da general Trifunović nije imao pojma o tome. Bio je potpuno šokiran događajima i bio je stavljen pred gotov čin. Cilj JNA je bilo otvaranje sukoba i to je bombardiranjem uspjelo. Komanda korpusa je bila u gradu, za razliku od kasarni s teškim naoružanjem i tenkovima koje su bile na periferiji. General Trifunović odlučuje se za jedino normalno, ljudsko i profesionalno rješenje. Morao bi biti potpuno izvan dodira sa realnošću i pameti da odluči bilo što drugo. Odlučio se na pregovaranje i pokušaj da smanji broj žrtava te da, ako je ikako moguće, sve naoružanje prebaci do Srbije, a ako bude napadnut da se brani. Mogućnosti za obranu su bile minimalne, ali mogućnosti za štetu i krvoproliće ogromne. Korpus se u gradu nije mogao braniti. Imali su i minimalno naoružanje. Nema tu nikakvih bunkera, rovova… to je objekt koji je teško braniti čak i od napada naših snaga koje su bile naoružane nikako. Realne snage su bile u kasarnama, a sa tog položaja nije se mogao ugroziti sam grad, već okolna naselja i sela.

Trifunović je bio u šoku

Njegova odbrana u Srbiji se dijelom oslanjala na činjenicu da su u kasarnama ostali vojnici koji nisu prošli ni obuku, odnosno djeca. Bili ste u kasarni. Da li je zaista bilo tako?

– Da, istina je. Vojnici su bježali iz kasarne, a mi smo prisluškivali sve telefone i imali spoznaju o stanju u kasarni. Nisu imali mogućnost niti sastavljanja posada u tenkovima. Jedino su ih mogli povremeno paliti zbog rada akumulatora. Za napad nije bilo mogućnosti, ali za bombardiranje je bilo. To se moglo i ljudi bi stradali, civili na hrvatskoj strani, ali i vojnici JNA, uglavnom djeca koja su ostala u kasarni. Netko bi morao biti potpuni luđak i zločinac da se u to upusti. Naša jedina obučena snaga bila je policija i 200 ljudi koji su prošli Vukovar, a to nije bilo malo. Po naoružanju bili smo daleko lošiji od JNA, ali po spremnosti za borbu bitno jači.

Pretpostavljam da ste prilikom vožnje prema Srbiji, kao zalog sigurnosti povorke odnosno taoc, razgovorali sa generalom? Kako je to izledalo?

– Trifunović nije progovorio nijednu riječ. Bio je potpuno u šoku. Nikad u svom životu nisam vidio da je nekoga nešto tako pogodilo. Vojnici su ušli u autobuse, a ja sam se vozio s pukovnikom Popovom u autu, ali pravili smo pauze i nijednu riječ nije progovorio. Razgovarali smo, međutim, tokom tog jutra i podneva. Moj je dojam da je bio potpuno svjestan situacije, da nije bio spreman izazvati krvoproliće, želio je sačuvati ljude i dostojanstvo – sebe, oficira i vojnika. Dogovor je bio da se ljude ne ispituje, da se ne skidaju uniforme, da se oficiri ne razoružavaju. Čedomil Cesarec i ja smo išli do granice s njima kao garant sigurnosti. Došli smo do granice, uspostavili komunikaciju s JNA i prešli su u Srbiju.

Da li je ijednog trenutka bilo govora o mogućoj tužbi za ono šta se u Varaždinu dešavalo tih dana? U tim sukobima poginulo je šestero ljudi. 

– Nije bilo ni riječi. Čak smo im ponudili da ostanu ako žele. Službeni stav je bio da im se priznaju i činovi koje su imali. Onima koji ne bi željeli ostati ponudili smo putovnice i da emigriraju u Mađarsku, da se egzistencijalno zbrinu. I generalu Trifunoviću je bilo ponuđeno da ostane, da bude proglašen počasnim građaninom Varaždina.

Presuda je neprihvatljiva

Međutim, uslijedila je optužnica, a zatim 1993. i kazna od 15 godina zatvora?

– To je apsolutno neprihvatljivo.

Šta građani Varaždina misle o tome?

– Puno puta sam govorio o tim danima. Vodio sam i dnevnik. Imali smo kompletnu dokumentaciju koju nitko nije osporio. Došli smo do dokumentacije JNA iz koje se vidi da su imali vojne ciljeve, da su gađali policiju, a ne civile. Građani su tada bili ogorčeni. Ulogu Trifunovića nisu prepoznavali ni kao posebno pozitivnu ni kao posebno negativnu. Ovdje se radi o profesionalcu koji je posao obavio najbolje što je mogao u tom trenutku. Sasvim sigurno nije bio na strani Hrvatske, pitanje je koliko je razumio situaciju u kojoj smo se našli, ali nije bio ni srpski nacionalist, spreman na zločin. Bio je jednostavno profesionalac, vojnik JNA odgojen u tom duhu, misleći na taj način, obavljajući te funkcije.

I kao rijedak takav slučaj u JNA osuđen je u Srbiji i Hrvatskoj, a i u Sloveniji mu slično prijeti?

– To su posljedice tog vremena i sudstva.

Mislite li da je sada drugačije?

– Vrijeme je prošlo, neke stvari su puno jasnije. Izmijenilo se, ali ne dovoljno.

Vjerujete li da ima šanse da presuda u Hrvatskoj bude ukinuta?

– Svaki objektivan sud bi to morao učiniti.

Ako vas pozovu da li ste i dalje raspoloženi da svjedočite?

– Apsolutno.

Koalicijska vlada pokrenula pitanje oduzimanja stana

General Trifunović je stan u Zagrebu svojevremeno dobio od JNA. U intervjuu za “Novosti” Trifunović je rekao da od tog stana nema ništa jer mu nije dozvoljeno da ga otkupi, a u njemu je neko vrijeme živjela njegova kći. Radimir Čačić bio je ministar u Vladi koja je pokrenula pitanje oduzimanja stana.

– U vrijeme kad sam bio u Vladi bilo je govora o tome da u skladu sa hrvatskim zakonima taj stan treba biti oduzet. Jedan od argumenata je bio da se ne koristi preko šest mjeseci.

Pa, da li je bio prazan?

– U stanu su živjela njegova djeca. Argument da se ne koristi je jasan i odnosio se na Trifunovića koji nije mogao ni doći zbog presude. To je bio potez koji je pravno i moralno upitan. Interesantno je da mu predsjednik Tuđman nije oduzeo taj stan. Prošlo je deset godina i tek tada se formalno pokrenulo to pitanje. Ja sam inzistirao da se to zaustavi, iako to nije bilo u domeni mog ministarstva, da se ostavi mogućnost obitelji da ga koristi. Ne znam što se dalje dešavalo ni sa stanom ni sa kćerkom.