Treba da se naviknemo jedni na druge

Otkada je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić pred lokalne izbore prošle godine uručio prve ključeve stanarima novoizgrađenog naselja Sopnica-Jelkovec, to se naselje u istočnom dijelu Zagreba, nazvano “Bandićevo dijete”, često u medijima spominjalo kao potencijalno problematičan dio grada i budući izvor kriminala. Pisalo se da zainteresirani kupci odustaju od stanova, naročito nakon najave o preseljenju mnogočlanih romskih obitelji iz središta grada u tu četvrt. “Osjećamo se prevarenima i izigranima. Bio bi red da nam je netko prije potpisivanja ugovora i uvaljivanja u doživotni kredit rekao da je došlo do prenamjene i da to više neće biti naselje za mlade. Netko nas je smjestio u naselje o kojem ništa nismo mogli odlučiti. Imamo pravo znati gdje dajemo svojih 100 hiljada evra”, govorili su neki nezadovoljni stanari medijima kada su shvatili da im u neposrednom susjedstvu, među ostalima, žive i Romi.

Sopnica-Jelkovec, koja se počela graditi 2006. godine, prvo je naselje sagrađeno po zagrebačkom modelu stanogradnje. Četiri stambena bloka s ukupno 12 zgrada predstavljena su kao urbano naselje rađeno po mjeri čovjeka, sa svim pratećim sadržajima potrebnim za kvalitetno življenje: u blizini bi trebala biti dva vrtića, osnovna i srednja škola, sportski centar, tržnica, crkva i drugi društveni i kulturni sadržaji. Dio tamošnjih stanova namijenjen je zagrebačkim porodicama koje ispunjavaju kriterije za socijalne stanove, uključujući i Rome, određen broj stanova predviđen je za najam po povoljnim cijenama, a ostatak ponuđen na slobodnom tržištu po cijeni od 1.295 evra po metru četvornom. U Zagrebačkom holdingu kažu da je od ukupno 2.713 stanova trenutno ostalo neprodano njih 688, odnosno 25 posto, dok su ostali ili useljeni ili u fazi useljenja prema prioritetima i procedurama pojedinih korisnika.

Pločice otpadaju, svuda probija vlaga

Zagrebački se holding ne osvrće na brojne prozivke i odgovara da je projekt izgradnje jednog cijelog grada, sa svom potrebnom infrastrukturom i pratećim sadržajima za oko deset hiljada ljudi pri kraju, te da s obzirom na toliku koncentraciju stanovnika sasvim sigurno postoji i određen broj onih koji imaju pritužbe.

– Što se tiče kvaliteta gradnje u naselju, smatramo je viskom, o čemu svjedoče i istaknuti izvođači poput Tehnike, Međimurje graditeljstva, TEAM-a i Zagorje tehnobetona. Eventualni nedostaci uvijek su mogući, no oni se otklanjaju prema predviđenim procedurama u garantnom periodu – objašnjavaju iz Zagrebačkog holdinga.

O problemima u novom naselju porazgovarali smo sa samim stanarima. U ogromnom šarenom kompleksu označenom kao A blok, gdje su uglavnom socijalni stanovi, sreli smo Mehu Osmanovića, koji sa suprugom Hadžerom, sinom Dinom i kćeri Almirom od maja prošle godine živi u stanu površine 67 četvornih metara.

– Stan je prije svega nefunkcionalan, imamo samo jednu spavaću sobu i ogroman dnevni boravak u kojem ne mogu ništa promijeniti. Napravio bih jedan zid da dobijem još jednu spavaću sobu, ali za to su potrebni projekt, kompletna financijska dokumentacija i posebno odobrenje od Holdinga, pa još čekanje pet-šest mjeseci na odgovor – priča Meho Osmanović, dodajući da stanarima najviše muka zadaju loše izvedeni radovi.

– Negdje propušta krov, negdje loša odvodnja. Pločice otpadaju, svuda probija vlaga. Imali smo pukotinu u zidu, a oni su objasnili da se zgrada slegla i da je to normalno. Pitam se po kojoj logici! Jesu li oni očekivali da će stanari ove zgrade biti idioti! Pukotinu su nečim premazali i sada se ne vidi. Ljudi se žale na curenje iz radijatora, na rupe između štoka i zida, na plijesan iznad pločica – nabraja Osmanović, pitajući se kako će zgrada izgledati za pet godina.

Iako je vidljiva razlika u izvedbi A bloka i preostala tri bloka Sopnice, u Zagrebačkom holdingu takve navode oštro opovrgavaju ističući da razlike nema.

– Građevine je projektiralo oko pedesetak projektanata koji su, prema specifičnostima uvjeta, stručnim pristupom i složenim promišljanjem realizirali 55 različitih projekata prema kojima su građevine i izgrađene – tvrde iz Zagrebačkog holdinga.

Spremaju se za Evropu

Osmanovići ne kriju da u naselju ima problematičnog ponašanja ali, kako kažu, ne nužno od strane Roma.

– Vidjeli smo neku djecu da se igraju se smećem, no nisu bila Romi. Došli smo u ovo naselje sa svih strana i s raznim navikama, a mnogi nemaju osnove kulture stanovanja. Sada je pitanje koliko nam treba da se naviknemo jedni na druge, a to ovisi o svima, ne samo o Romima. Treba nam neki period prilagodbe. Sopnica ima potencijala da postane atraktivna lokacija, ali tome trebamo pridonijeti i mi stanari. Možda bismo trebali osnovati vijeće stanara koje bi rješavalo probleme s kojima se susrećemo. Ima, doduše, jedna romska obitelj koja često ima konflikte, ali ne sa stanarima, nego međusobno. Oni su i prije tako funkcionirali – ističe Meho Osmanović.

Za stanarinu u Sopnici gradu plaća 270 kuna mjesečno plus režije. Problem je što je bez posla.

– Aktivno govorim dva strana jezika, njemački i engleski, a pasivno još talijanski i francuski. Završio sam srednju građevinsku i informatički sam pismen, za što imam dokaz u radnoj knjižici, ali džaba, imam krivo ime i prezime, kažu mi da spadam u nezaposlivu kategoriju.

Njegov sin Dino završio je za operatera, kći Almira pohađa Pučko učilište, i kažu da im je škola bitna. Kada Hrvatska uđe u EU, objašnjavaju, nebo im je granica, tražit će svoje mjesto pod suncem, Belgija, Francuska, njima je svejedno. I pored svih poteškoća i razočarenja, ipak uživaju u stanu.

– Istina je, očekivali smo više, ali lijepo je nama tu. Toplo. Nemamo drugog izbora – kažu Osmanovići. S obzirom na njihovu prošlu adresu, sobu od 20 kvadrata, vjerujemo im.

Mnogi od onih koji nemaju drugi izbor zadovoljni su životom u Sopnici, pa navode da bi, da imaju tu mogućnost, otkupili svoje stanove. Četveročlana obitelj Kreše Horaka tek se uselila u gradski stan od 67 četvornih metara, u bloku D.

– Za dosadašnji podstanarski život u stanu od 40 kvadrata gazdi sam svaki mjesec plaćao 250 evra, a sada plaćam skoro isto toliko, ali za puno veću površinu. Imam više prostora, nemam gazdu, a stan je velik i funkcionalan – kaže Krešo Horak.

Inače građevinar po struci, na raznorazne komentare o lošoj gradnji u Sopnici on skromno kaže da su ljudi malo bezobrazni.

– Ljudi su živjeli kao podstanari pitaj boga gdje, sada su došli tu i htjeli bi ne znam što. Ovdje nema vlage, vidi se da se nije štedjelo na materijalu, imam pogled na tri strane, istok, sjever i zapad – pokazuje nam raspored novi stanar Sopnice.

Svatko živi svoj život

Horaku je jedini problem u novoj sredini upis djeteta u vrtić u kojem, kako kažu iz Zagrebačkog holdinga, prioritet imaju vlasnici stanova iz ovog naselja. 

– Rekli su nam da to neće ići tako lako. Dijete trenutno ide u vrtić u Španskom. Ne razumijemo zašto mi kao stanari ovog naselja ne možemo dobiti mjesto za dijete u vrtiću – kaže Horak.

Prije dolaska u Sopnicu čitao je brojne zlonamjerne komentare o socijalnim odnosima s Romima, ali ga novi susjedi ne zabrinjavaju.

– Meni je čovjek čovjek. Ako si ti dobar prema meni, bit ću i ja prema tebi. Nemam predrasuda. Živio sam u Njemačkoj, gdje u kvartovima žive razne nacije i rase i nitko ne stvara problem oko toga. Svatko živi svoj život. Nitko se ne pita kako romska djeca žive u kutijama. Takav život nitko nije zaslužio. Nisu svi jednaki i sposobni u životu, ali daj čovjeku krov nad glavom. Između ostalog, može i “naš” susjed biti problematičan – kaže Krešo Horak. Kada bi imao mogućnosti, dodaje, otkupio bi stan.

– Kupio bih ga sto posto. Ovdje je idealno, ovo je jedan mali grad i s vremenom će Sopnica dobiti na cijeni. Odvojeni smo od Zagreba, a opet blizu – opisuje Horak.

Međutim, Sopnica još uvijek odaje izgled pustog kvarta. Rijetko gdje se vidi neki prolaznik, rolete na brojnim prozorima spuštene su do kraja, poslovni prostori još su uvijek prazni.

Zagrebački arhitekt i urbanist Mladen Škreblin za “Novosti” je kazao da je po pitanju lokacije naselja u ovom slučaju iskazana socijalna neosjetljivost i bahatost.

– Sopnica je satelitsko naselje u nedođiji, na prostoru bivše svinjogojske farme okružene  industrijskim pogonima, trgovačkim halama, smradom prethodnog sadržaja i nedaleke prerade kože – komentira Škreblin.

Osjetljiv društveni eksperiment

Sociolog Hajrudin Hromadžić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu ističe da su socijalna naselja doista osjetljiv oblik svojevrsnog društvenog eksperimenta.

– Životno i prostorno ispreplitanje te iz toga proizašli oblici socijalnih interakcija društvenih grupacija koje jedne drugima nisu nepoznate, ali se zapravo ne poznaju jer desetljećima žive jedne pored drugih a ne jedne s drugima, čest su povod za stvaranje napetosti i netrpeljivosti. Sve se to pojačava u slučajevima evidentnih razlika, kulturoloških, običajnih i svakodnevno životnih između dominantnog većinskog kulturalno-socijalnog koda i pojedinih društvenih grupa, poput Roma, koje su tradicionalno izložene stigmatizaciji i predrasudama. U ovakvim slučajevima ne postoje rješenja preko noći. Dosta se može postići aktivnim politikama, edukativnim praksama, volonterskim aktivizmima koji imaju za cilj stvaranje pretpostavki za međusobna upoznavanja i uvažavanja. No, to su dugotrajni i jako spori procesi – kaže Hromadžić.