Treći maj radnicima!

Usred drugog kruga pokušaja prodaje brodogradilišta, iz riječkog brodogradilišta “3. maj”, baš kao prije šezdesetak godina, začulo se gromoglasno: “Tvornice radnicima!” Radnici predvođeni Rolandom Sušnjem, svojim predstavnikom u Nadzornom odboru, kolegom mu u NO Brodograđevna industrija “3. maj” Nikšom Moretijem i ljudima iz Radničkog vijeća brodogradilišta, objelodanili su ovih dana ideju da sami preuzmu upravljanje brodogradilištem idućih pet godina.

Prema predloženome modelu, sljedećih bi pet godina država i dalje bila većinski vlasnik, ali bi upravljanje i nadzor prepustila radnicima. U tih pet godina trebao bi se pronaći način da radnici, u slučaju uspjeha čitavog projekta, po povlaštenim uvjetima otkupe državne dionice i postanu vlasnici “3. maja”.

Uzaludne sanacije

– Država očito ne zna što bi s brodogradnjom, a naše stručnjake, kojih ne manjka, ne želi slušati. Izgledi da ovako predložena privatizacija uspije nikakvi su, a jasno je najavljeno da u slučaju neuspjeha slijedi stečaj, što bi za brodogradilište ovog tipa ustvari značilo likvidaciju. To bi za dobru tvrtku poput “3. maja” predstavljalo zločin. Zbog toga smo mi radnici ponudili jedini pošteni oblik privatizacije, a ona podrazumijeva da većinski vlasnici budemo baš mi. Radničko dioničarstvo nije nikakva nepoznanica, a novost je što mi nudimo da dionice steknemo tek poslije pet godina upravljanja, odnosno kada se država uvjeri da znamo uspješno upravljati i da znamo provesti sanaciju i restrukturiranje, upravo ono što država ne uspijeva već godinama – kaže Roland Sušanj.

Upozorava da ovakva ideja u “3. maju” nije novina jer je prvi pozivni natječaj interesentima za privatizaciju tog škvera i onoga u Kraljevici objavljen još 1999. Na nj se prijavilo riječko Remontno brodogradilište “Viktor Lenac”, a vođeni strahom da se sprema tajkunizacija, radnici su tada spriječili krah svoga brodogradilišta.

Glavni razlog sadašnje situacije radnici vide u neuspjehu svih dosadašnjih pokušaja sanacije “3. maja” i brodogradnje uopće, za što je bilo presudno neprovođenje financijske sanacije, odnosno brisanje dugova ili preuzimanje dugova od strane države. Svi sanacijski pokušaji, tvrde oni, pretvarali su se u privremeno i djelomično rješavanje nelikvidnosti. Krajnji je rezultat u pravilu bilo tek funkcioniranje u uvjetima nedostatka sredstava za financiranje proizvodnje. To u konačnici znači kašnjenje materijala za normalan rad, preskup rad, odnosno stvaranje novih gubitaka i uvjeta za nove neučinkovite sanacije. Ogroman novac tako je bespotrebno, kaže Sušanj, bačen u vjetar.

Samoupravljanje? Da, pa što!

Drugi faktor koji je rezultirao neuspješnim spašavanjem brodogradnje ima dva glavna “glumca”: vlasnika odnosno državu i menadžment. Ako u bilo kojem trenutku jedan od njih zakaže, proces uspješnog poslovanja staje i škveru se nanosi ogromna šteta. Od 1990. godine do danas na sedam najvažnijih direktorskih mjesta u “3. maju” dogodilo se oko 60 promjena, a sadašnji predsjednik Uprave deveti je po redu. Pitate li radnike, nedvojbeno je da su direktori manje-više birani po političkom ključu i potpuno nepripremljeni za odgovorne funkcije.

– Predlažemo da država riješi financijsku sanaciju, ali ovaj put kako treba, a mi radnici na sebe ćemo preuzeti odgovornost za upravljanje tvrtkom u petogodišnjem razdoblju. Ali pod uvjetom da nam po isteku toga razdoblja država pokloni svoje dionice ako uspijemo u našem projektu. Ako pak ne uspijemo, odmah potpisujemo da se nećemo protiviti čak ni likvidaciji brodogradilišta. Neka vas ne brinu sanacija i restrukturiranje, neka država učini svoj dio posla, a mi ćemo svoj. Nema tu posebne nauke, nama trebaju ljudi koji dobro poznaju organizaciju, a to smo mi koji smo godinama u poslu. Mi znamo da to možemo, ali je problem što država i politika nikada nisu pokušali doznati što radnici mogu – kaže Sušanj. Tvrdi kako upravo radnička ideja jamči opstanak brodogradilišta jer su sva druga rješenja isprobana. Čudi ga što se nitko do sada nije sjetio njima, kojima tržište potvrđuje da grade najbolje brodove na svijetu, ponuditi upravljanje tvrtkom. Štoviše, radnici ne znaju što se događa i od njih se očito nešto skriva.

– Možda je to katastrofalan rezultat naših pregovarača s Europom koji je nisu znali uvjeriti da kriteriji vezani uz našu brodogradnju ne mogu biti isti kao za druge članice Unije, a za to su imali neoborive argumente. Možda se skriva nekakav fantomski memorandum što ga je potpisao čovjek ključan za pregovore o gospodarstvu između Hrvatske i Europske komisije, čovjek koji sada sjedi u zatvoru, Damir Polančec? Skriva se notorna činjenica da je Hrvatska pristala na trgovinu samo kako bi ušla u EU, pa makar nas Unija ogulila do kosti – smatra Sušanj.

Nimalo ne mari za cinizam onih koji su radničku ideju dočekali na nož definirajući je demagoški kao “pokušaj uvođenja novog samoupravljanja u Hrvatsku”.

– Davno su stranci primijetili samoupravljanje u bivšoj državi i kopirali sve dobro. I danas u Skandinaviji postoje mnoge sličnosti s tadašnjim samoupravljanjem. Osobno sam u to vrijeme bio beba pa nisam nimalo opterećen takvim komentarima. Primjećujem da najviše pametuju oni koji na sebe nikada nisu navukli radnu uniformu. Sve to vrijeme bio sam s radnicima i znam kakve efekte daje dobra motivacija i kako s malo poštovanja prema tim ljudima možete postići čuda. I sada, tko pametan odbacuje motivaciju zaposlenih u funkciji opstanka na tržištu? Nudimo radničko dioničarstvo, a bude li u njemu samoupravljačkog karaktera, još bolje. Protiv toga se na zadnje noge dižu oni koji znaju da je u predloženom modelu teže krasti – kaže Sušanj.

I drugi nude modele za spas

– Neka se pritom vode mišlju da su sve vrijednosti u brodogradilištu stvorene radom zaposlenika od 1905. godine, a posebno poslije Drugog svjetskog rata. Na koncu, očito je da država u tom svom vlasništvu uopće ne uživa, štoviše prodala bi ga samo da ga se riješi. Pa neka ga prodaju radnicima, koji zauzvrat nude dobru i uspješnu firmu – samouvjereno kaže Roland Sušanj, tvrdeći da iza njega stoje Sindikat metalaca “3. maja”, Sindikat Istre i Kvarnera, Radničko vijeće, Klub umirovljenika “3. maja”, Udruga veterana i dragovoljaca Domovinskog rata Klub “3. maj” te više od tisuću radnika koji su ga na posljednjem skupu radnika podržali aklamacijom.

Međutim, Juraj Šoljić, glavni sindikalni povjerenik Sindikata metalaca Hrvatske za “3. maj”, izrazio je skepsu povodom ove radničke ideje i otvoreno zamjerio kolegama neke detalje iz njezina sadržaja.

– Prvo i osnovno, predloženi je model jednostavno neostvariv na takav način. Sve mi to djeluje pomalo utopistički i prilično samoupravljački. Kao prvo, iluzorno je očekivati da će se država odreći svoga vlasništva bez da kompenzira njegovu vrijednost. Sasvim sigurno to ne bi dozvolilo ni Državno odvjetništvo. Osim toga, tko to njima daje mandat da tako lakonski zaključe da će, ne uspiju li u svom naumu, brodogradilište otići u stečaj ili će biti likvidirano?! Tko im daje mandat da u nečije ime govore takve stvari – pita Šoljić. Dodaje da je bila riječ o načelnoj ideji koju su zajedno natuknuli na jednom sastanku, ali ju je Sušanj sa svojom ekipom odlučio odmah iznijeti u javnost, bez stručnog i konkretnog elaborata. Kaže da i Sindikat metalaca ima svoj model rješenja situacije, ali će ga objelodaniti tek po zaključenju drugog kruga privatizacijskog natječaja. Naglasio je tek kako bi bilo nužno da država zadrži barem 25 posto dionica i s njima bude svojevrsni osigurač u slučaju da nešto krene po zlu.

U svakom slučaju, nestanak riječkog brodogradilišta značio bi nestanak tržišta za stotine domaćih tvrtki i njihovo odumiranje. Tada bi na temeljima brodogradilišta izraslo ono čemu se mnogi nadaju: marine za mega jahte, hoteli, restorani, kafići… Krah brodogradnje značio bi i krah cjelokupnog hrvatskog gospodarstva, budući da je upravo brodogradnja najveći domaći izvoznik s oko 15 posto udjela u ukupnom državnom izvozu. Nijedna država ne može opstati bez proizvodnje, a brod je jedini hrvatski strateški proizvod, uz koji je vezano do pedeset tisuća radnih mjesta.

Slavko Kulić: Bez utopije nema šanse

– Upravo je utopija ono što nam sada treba, utopija je pravedni izlaz iz ove surove, grozne stvarnosti. Bez utopije nema šanse, ona je proces imaginacije iz ovoga što sada jest – poručio je ekonomski stručnjak Slavko Kulić koji je prihvatio ponudu trećemajaca da se uključi u njihovu inicijativu za preuzimanje upravljanja brodogradilištem i sačini stručni elaborat o mogućnostima tog projekta.

– U “3. maju” je, kao i drugdje uostalom, potrebno tehnološko-tehničko a ne političko restrukturiranje i saniranje, kakvo nam se stalno događa u ovim uvjetima socijalne i tržišne neizvjesnosti. Treba naglasiti upravo socijalnu neizvjesnost jer je ona danas u Hrvatskoj kudikamo važnija. Zašto? Pa mi nemamo temeljni civilizacijski ustroj, mi nemamo definiranu političku stvarnost, ne znamo kakav nam je društveni ni pravni ustroj. Hrvatska uopće ne zna kakvu budućnost projicirati, onu utemeljenu na anglosaksonskom ili europskom uporištu. Što se mene tiče, nedvojbeno je da smo, kao i cijela Europa, u raljama američkog imperijalizma i njihovog individualnog kapitalizma – kaže Kulić. Upravo u toj činjenici vidi najveći problem u promišljanju budućnosti brodogradnje i razvoja tržišta. Ipak, oko radničkog preuzimanja “3. maja” ne bi trebalo biti većih neizvjesnost.

– Ali ključno je znati sadašnje stvarno stanje. Primjerice, stanje proizvodne i kadrovske osnovice, količinu, vrstu dugovanja i kome se duguje… Da bih išta elaborirao moram biti upoznat s podacima o starosti sredstava za rad, sredstava amortizacije i još štošta. Pitanje svih pitanja je ima li “3. maj” dostatan broj predugovora koji će jamčiti proizvodnju u sljedećem razdoblju. Bez ugovora će, bojim se, sve ići mnogo teže – zaključuje Kulić.