Tripartitno igranje žmurke

Vlada Srbije, krupni kapitalisti i od države favorizovani Savez samostalnih sindikata sastali su se 13. aprila na skupu koji je najavljen kao skup socijalnih partnera za suprotstavljanje ekonomskoj krizi. Taj skup je sam po sebi vrlo neobičan. Vlada već ima socijalno-ekonomski savet u okviru koga se mogao voditi tripartitni dijalog, ali je on ovoga puta zaobiđen. Razlog je verovatno u tome što krupni kapitalisti (tajkuni) nisu do sada želeli da participiraju u radu saveta, nego su u njemu poslodavce reprezentovali vlasnici malih i srednjih preduzeća.

Tajkunska grupacija, predvođena Miškovićem, Bekom, Kostićem i Tomićem, okupljena u udruženju “Privrednik” u čijim preduzećima skoro da i nema sindikalnog organizovanja, ovom prilikom je pokazala interes da službeno sedi sa sindikatom i brine brigu za partnerstvo. Pri tome nije nebitna informacija da su pre ovoga skupa tajkuni iz “Privrednika” zvali predsednika Samostalnog sindikata Ljubisava Orbovića “na noge”, u svoje prostorije i verovatno ga ubedili da on sa Vladom bude organizator, a da oni stignu kao spasioci koji će predložiti rešenja za izlazak iz krize.

Nejaki sindikati

Branislav Čanak, predsednik drugog po veličini sindikata Nezavisnost, nije se pojavio na skupu i negativno ga je ocenio. Čanak je rekao da “trajno nije zainteresovan” za skupove poput proteklog. Izražavajući se slikovito, kazao je da je Srbija u stanju “dvotaktnog motora” pri čemu je jedan motor marketing, a drugi improvizacija. Ekonomista Miroslav Prokopijević smatra da je navedeni skup samo “mala društvena igra čija je funkcionalnost nula, kao što je nula i dosadašnji učinak vladinog socijalno-ekonomskog saveta”.

Izlazak iz krize nije na vidiku, mada dežurni optimisti u Vladi stalno najavljuju da oporavak već uveliko traje i da ga upravo živimo. Čini se da, nedelju dana po održavanju skupa i formiranju tripartitne radne grupe, preterani optimista nije ni ministar rada Rasim Ljajić koji za RTS kaže: “Niko ne kaže da će ovo rešiti naše problem. To je početak procesa, a da bi dogovoreno moglo da zaživi biće potrebno još mnogo koraka, mnogo dobre volje i društveno partnerstvo. Boljeg načina nema.”

Krupni kapitalisti u Srbiji nalaze se u problemima, jer je njihovo opredeljenje do sada bilo da profite prave na uvozu, razvoju usluga i trgovine, nekretninama i uopšte poslovima koji nisu vezani za izvoz. Tražnja na domaćem tržištu je drastično opala i njima na vrata kuca nelikvidnost. Zato se promptno traži pomoć države i centralne banke, dakle političke klase, u rešavanju problema koje imaju. Ta pomoć podrazumeva finansijsku podršku, povlašten položaj na tržištu i stabilnost kursa dinara. Istovremeno, traže od države da subvencioniše kredite i povećava primanja kako bi se podigla domaća tražnja, a oni imali kome prodavati svoje robe i usluge.

Nejaki sindikati, čija je uloga tokom čitave tranzicije u Srbiji slabo vidljiva, u ovoj priči verovatno služe tome da krupni kapital pojača legitimnost svojih zahteva. Priča se o “potrebi da se očuvaju radna mesta”, što znači da bi Vlada morala ispuniti zahteve tajkuna. Jer oni su ti koji zapošljavaju, čije firme imaju i po 20 hiljada radnika. Ako se zna da je u Srbiji za poslednjih 18 meseci bez posla ostalo gotovo 200 hiljada ljudi, onda svaka pretnja daljnjim otpuštanjima zvuči zastrašujuće.

Okrenuti se izvozu

Pokazuje se, jasnije nego ikada, da je politika privrednog razvoja u Srbiji bila u proteklom vremenu apsolutno pogrešna. Srbija može ekonomski preživeti samo ako se okrene izvoznoj ekonomiji i ako smanji državnu potrošnju. Sadašnji ključni akteri na političkoj i na privrednoj sceni nisu tome skloni, mada i oni to znaju. Osnovni problem je nizak nivo privrednih sloboda što je zapravo ekvivalent za loše poslovno okruženje. Ta stvar se ne može ozbiljnije promeniti bez dublje reforme, reforme države i poslovnog okruženja u užem smislu. 

Da radnoj grupi to ne pada na pamet govori i iskaz sindikaliste Orbovića, koji kaže da domaća preduzeća moraju dobivati poslove bez obzira na konkurentnost. Vrlo slično zvuči i osnovni zaključak skupa koji kaže da je Vlada Srbije prihvatila predlog najuspešnijih srpskih privrednika i priprema mapu propalih preduzeća koja će im ponuditi za restrukturiranje i oporavak. “Zaključeno je da treba učiniti sve kako bi bili iskorišćeni svi unutrašnji potencijali Srbije u cilju rešavanja dva ključna problema srpske privrede – nelikvidnosti preduzeća i nezaposlenosti.”

Izrečeno je zapravo i službeno ono što se već duže vreme jasno vidi. Interesi krupnih kapitalista u Srbiji su osnovna smernica ekonomske politike.