Uskrs samoupravljanja

Gledaš zanatski solidnu seriju “Nepokoreni grad” o zagrebačkim komunističkim ilegalcima i sindikalistima i sve se pitaš što bi Hrvatskoj televiziji da to sada pusti. Jer, mamlazi s Prisavlja u ovih su se dvadesetak godina toliko nauvlačili ustašluku i neoustašluku, od čega se nikada nitko nije ogradilo, nekmoli ispričao, da ovo, moram priznati, još odgonetam.

Dobro, nešto tu svakako znači što je HDZ-ova vlast nakon Tuđmanovog odlaska odlučila sebe smatrati antifašističkom, iako se to, osim na “zapovjeđene” praznike, baš puno ne vidi. Osim toga, sigurno se računa, s dosta razloga, da u toj temi nema više emotivnog špirita i naboja te da može bez rizika u program. Ali, nešto tu i dalje fali. Onda ti sine da nekom palamudanu na Prisavlju mora da je palo na pamet da tom serijom javno poruči otprilike ovo. Evo vam, drugovi ljevičari, pogledajte kako su to radili vaši očevi i djedovi, usporedite s ovim što imamo danas i ako vam je ostalo išta soli u glavi, sami ćete zaključiti da se nije isplatilo. Uzalud vam trud crveni svirači!

I zbilja, pokvarenjaci s dalekovidnice dirnuli su u bolan živac. Kome je trebalo žrtvovati desetine, stotine hiljada ljudi da se porazi njemački okupator i njegovi kvislinški pripuzi ako su se klonovi ovih drugih četiri i pol desetljeća poslije vratili, i to na izborima, na vlast? I još više, kome je trebalo trošiti silnu energiju na ono što se poetično nazivalo “radničkim samoupravljanjem” da danas od toga ne bi ostalo ništa, ni kamen na kamenu? Zemljom upravljaju osiljene političko-poslovne elite, oslonjene na moćne međunarodne centrale, ništa manje nego u postsocijalističkim zemljama koje se nisu htjele gombati sa samoupravnim kerefekama, naprotiv otvoreno su ih prezirale.

Evropsko-domaća ujdurma

Doista, čovjek bi morao ostati bez zadnjeg zrna soli u glavi da mu kroz nju ne prođu takva pitanja, a ako nekome ipak ne prođu, neka mi vjeruje na riječ – bolji recept za malodušnost teško je naći.

Ali, u posljednje vrijeme u mračnom hrvatskom rogu nešto kao da se pomaklo s mjesta, žmirka i neko svjetlo, istina još slabo i mutno, tako da se nije pametno kladiti hoće li se održati. Tu titravu voštanicu upalili su radnici riječkog brodogradilišta “3. maj”, koji su nedavno u središtu grada održali masovni, nezabilježeno heretični prosvjed protiv privatizacije škvera, njušeći u tome sada već jasnu namjeru njegove likvidacije. Prema priznanju Vesne Pusić, predsjednice Nacionalnog odbora za praćenje pristupnih pregovora Hrvatske s Evropskom unijom, termin “likvidacija” zaista se u posljednje vrijeme koristi u Bruxellesu. To znači da riječki škverani nisu samo u sporu s hrvatskom Vladom nego i s administracijom EU-a, koja u ovome ima dvostruki kriterij. Dopustila je opstanak poljskim brodogradilištima (što smatra nekorektnim i evropski izvjestitelj za Hrvatsku Hannes Swoboda), dok neke velike članice Unije (Francuska) upravo podržavljuju svoje brodske navoze.

E, čekaj malo, mućnuli su glavom radnici “3. maja”. Ako se Poljskoj i Francuskoj dopušta korištenje “predunijskog” modela poslovanja, pa imamo, kvragu, i mi nekakvo pozitivno iskustvo iz vremena prije ulaska u Uniju! I zatražili su da se riječko brodogradilište na pet godina prepusti njima (iako bi formalno vlasnik i dalje bila država), ne libeći se ni “titoističkih” parola “Tvornice radnicima” (što je žaoka Zagrebu) i “Tuđe nećemo, škver ne damo” (žaoka Bruxellesu). Na optužbe koje su se zaobilazno dokotrljale iz vrha vlasti da je riječ o samoupravno-socijalističkoj blasfemiji protivnoj državnom poretku, iz sindikata “3. maja” mirno odgovaraju da im je drago što su dobro shvaćeni.

Iza radnika riječkog brodogradilišta stao je najveći sindikat, Savez samostalnih sindikata Hrvatske, najavljujući da će poslije tradicionalnog prvomajskog prosvjeda organizirati i generalni štrajk i da će za to pokušati pridobiti i sve ostale sindikalne centrale. Ali, nije precizirano da li veliki sindikati podržavaju samo ulične proteste radnika “3. maja”, ili i njihov sadržaj, pogotovo onaj najprovokativniji koji se tiče radničkog samoupravljanja u škveru. To sigurno nije slučajno. Sindikati u Hrvatskoj jedva da se usude i pomišljati na toliku svađu s vlašću, s kojom su u službenom “partnerskom” odnosu, i ona s njima nikada nije imala ozbiljnijih problema.

Uostalom, ako su sindikati krotko amenovali pljačkašku privatizaciju devedesetih, kada im je bilo preče držati ruku na srcu nego na satiranim pravima radnika, zašto bi sada sami sebi pljuvali u usta i tražili suprotno. Zato je vjerojatno da ovu bitku moraju i dalje voditi sami radnici, u okviru svojih lokalnih sindikata, jer cijela ova pobuna s mirisom samoupravne nostalgije i jeste samonikla. Pritom su radnici “3. maja” samo jasno osvijestili ono što se već nekoliko mjeseci vidjelo na primjeru većeg broj štrajkova u cijeloj zemlji. Svi ili velika većina tih štrajkova imali su jednu zajedničku osobinu koja ih bitno razlikuje od štrajkova u drugim evropskim zemljama. Ondje štrajkači opsjedaju upravne zgrade i ne puštaju vodeće ljude da izađu van dok se ne ispune njihovi zahtjevi, što na prvi pogled izgleda radikalno, ali se time zapravo priznaje da firma pripada onima unutra. Kod nas se, naprotiv, ne pušta direktora poduzeća i njegove ljude u upravnu zgradu, koju radnici blokiraju i time šalju poruku da poduzeće pripada njima, a ne uljezima koji bi htjeli unutra. To znači da se radnici još sjećaju samoupravljanja, istina više posredno, preko roditelja, jer ga mnogi nisu osobno iskusili, što podsjeća na ljudski organizam koji se dugo “sjeća” odsječenih udova.

Ali, koliko god izgleda ohrabrujuće, to sjećanje na izgubljene socijalne noge ili ruke više je instinktivno i fragmentarno, nesposobno da sebe uobliči u aktivnu svijest pa, zasad, i da se otrgne od HDZ-ovih skuta, pod koje su radnici tradicionalno bježali. A HDZ je lukav mačak, koji se neće dati tek tako iz te tople perine, nego će učiniti sve da u njoj ostane, a najmanji mu je problem ako treba jedne radnike okrenuti protiv drugih. O, ništa lakše.

Podrška škveranima

Kada su riječki trećemajci održali prosvjed i izdiktirali svoju samoupravljačku “magna cartu” Vladi u Zagrebu, stigla im je podrška s mnogo strana, među ostalim od plenuma zagrebačkog Filozofskog fakulteta, drugog najvažnijeg prosvjednog foruma u zemlji. Ali, izostala je očekivana podrška splitskih škverana jer im je baš tada – stigla plaća. Navodno, Vlada Jadranke Kosor razmišlja da čak dopusti škveranima u Rijeci da se okušaju u svom samoupravnom eksperimentu, ali ga očito želi ozidati sanitarnim kordonom, s namjerom da propadne u izolaciji kako ne bi inficirao “zdravo” tijelo drugih brodogradilišta i tvrtki. Više je nego izgledno da će se takva taktika primijeniti i na sindikate koji budu najuporniji u podršci Riječanima, što će biti još lakše jer su oni podijeljeni do nerazumnosti, o čemu dovoljno govori to da u dvadeset godina hrvatske neovisnosti nisu organizirali ni minutu (!) generalnog štrajka.

Sliči na ruganje što je trećemajcima podršku uputio Slavko Linić, zapamćen po tome što je proveo masovne stečajeve i likvidacije u vrijeme Račanove vlade. Ta je očito smatrala da su radnici “njezini”, kao što crna desnica pripada HDZ-u, pa ako se od HDZ-a očekuje da deustašizira Hrvatsku, na SDP-u je da izvrši deproleterizaciju i deindustrijalizaciju zemlje.

Naravno, škverani su odbacili Linićevu podršku, pa je sada puno sigurnije tko im nije nego tko jeste partner u pothvatu u koji su se upustili. Ali, kada znaš kakvi su ovi prvi, tako je i bolje. Ovaj uskrs samoupravljanja ionako su sami započeli pa, ako imaju snage, sami ga moraju i dovršiti.