Usta puna etike

Tko o čemu, prva pera Europapress holdinga i “Nacionala” o etici. U ponedjeljak se ovećem ešalonu zaštitnika javnoga ćudoređa i digniteta novinarske profesije pridružio sam medijski mogul, Ninoslav Pavić, s tekstom u “Jutarnjem listu” u kojem se referira na objavu svoje privatne SMS prepiske s Ivom Pukanićem, te opremom koja izaziva strahopoštovanje – u nadnaslovu je onaj Kišov “čas” pretvoren u “Sat anatomije”, dok naslov blješti pretencioznošću i programskom ambicijom: “13 teza o novinarstvu u Hrvatskoj”.

Što se Ninoslavu Paviću motalo po glavi kada je tekstuljku dao baš takav naslov, “13 teza o novinarstvu u Hrvatskoj”, ne možemo točno znati. Mnogi su se upustili u istraživanje, ali bez uspjeha. Gdje su, do vraga, teze? I zašto ih je baš trinaest ako se ne može pronaći ni jedna? Onda su lakonski krenuli brojati pasuse, i gle – članak je, uključujući P.S. na samom kraju, podijeljen na točno trinaest pasusa. Znači, svaki novi pasus ustvari je nova teza. Dosta originalno i dovitljivo. Da je autor kojim slučajem baštinio novinarsku strategiju Miljenka Smoje i gurao svaku rečenicu u novi red, bilo bi to možda i stotinu teza.

Novine, moje novine

U tezi pod brojem tri, recimo, Pavić objašnjava kako ga je gad Pukanić bjesomučno progonio, pa ga je i danas stid što se s njime olako pomirio i prihvatio ga kao dragog prijatelja i nerazdvojnog kompanjona, ali veli da su njegove novine (koje u doba sukoba, uzgred, objavljuju seriju dugometražnih pamfleta o svakom pojedinom članu redakcije “Nacionala”) zadržale gospodsko dostojanstvo i nisu se upuštale u konflikt, naime, “novine, moje novine, ostale su nezagađene”. Elaboraciju potom završava efektnom mišlju: “Ukratko, pojeo sam govna.” Jedini je problem što to manje nalikuje na tezu, a više na trpezu. A opet, nije ni svako pisano sranje jestivo. U najmanju ruku bilo bi preciznije da se u naslovu spominju 12 teza i jedna trpeza. O novinarstvu u Hrvatskoj.

Tekst dosta žalosne intonacije, koja odaje pomalo zastrašujuće siromaštvo duha, korespondira (ipak) s naslovom na specifičan način, utoliko što autor bez krzmanja podvaljuje pasuse pod teze, odnosno muda pod bubrege, odnosno psovke pod misli. Siroti novinski tajkun nariče i bjesni jer su mu opskurni portali i konkurentske novine razdrljili privatnost, predstavlja se kao šarmantni križanac uličnog šibicara i časne sestre, on i Pukanić zapravo su samo sitni zajebanti, veseli medijski mangupi, “dvojica novinara” koji “nisu ni postali pravi izdavači”, pa ih sustiže “teror neobrazovanih budala”, izloženi su “prljavoj, nezakonitoj i gadljivoj manipulaciji svakovrsnog prizemnog i podzemnog šljama”, a sve to u “dosad nezabilježenoj kriminalnoj operaciji blamiranja državnog odvjetništva, policije, pravosuđa i normalnih odvjetnika”. Tu je i poruka dragim čitateljima glede njegovih i Pukijevih SMS poruka: “Da smo znali koliko je budala koje će u njima uživati, smjesta bismo ih i sami objavili.” Jer “budale” su ciljana publika i izvor profita, a sada ih je, zbog nepažnje, zagrabio netko drugi.

Najupečatljiviji dio (predzadnja teza) je onaj u kojem Pavić prosvjeduje zbog toga što “vucibatine, džepari i jebivjetri svake vrste”, to jest novinari lišeni kontrole, nastoje postati “heroji medija” i “heroji javnosti”, s ciljem da – tu je valjda ironičan – “odvratni političari, mrski poslodavci, glupi urednici, pokvareni oglašivači i pohlepni izdavači” ne mogu mirno spavati. Linija razgraničenja jasno je povučena: s jedne su strane političari, poslodavci, urednici, oglašivači i izdavači, a s druge “vucibatine, džepari i jebivjetri svake vrste”. Plus “budale” koje čitaju Pavićeva i druga tiskana izdanja. Figura je preuzeta iz devedesetih, kada su “vucibatine” i “jebivjetri” bili poznati kao “jalnuši” i “diletanti”. Nedostaje još bijela uniforma s par kilograma teškim zlatnim epoletama, ali je jasno da i u kariranoj casual košulji tavori moć bez busole, izbezumljeno biće koje u strahu od ptičjega govna priziva genocid nad golubovima.

U stvarnosti, mobitelska korespondencija između Pukanića i Pavića doista pruža uvid u njihovu najdublju intimu: oni se tu tek dogovaraju kako da pokrenu medijske hajke protiv zajedničkih neprijatelja, da im se “najebu keve”, usklađuju cijene svojih novina nazivajući kupce “budalama koje će to platiti”, planiraju sudske manipulacije i lažna svjedočenja, objašnjavaju kako je Robert Ježić kupio “Novi list” po Sanaderovu nalogu, organiziraju uvezivanja s krupnijim političkim mrcinama, smišljaju koga da ucijene a koga da potkupe, šefa Vlade intimistički nazivaju “debelim”, a novinarsku bagažu ponešto drugačije – to su uglavnom bitange, krave, glupe pičke, luđaci, govna, idioti, majmuni… Ničeg tu nema što bi trebalo zanimati javnost; riječ je o privatnoj razmjeni nježnosti dvojice muškaraca u najboljim godinama iz koje se vidi tek to da kompletna medijska industrija funkcionira na kriminalnim osnovama, motivirana poput streljačkoga stroja, te da će se, u suradnji s vlašću, iz toga legla korupcije liferovati tekuće antikorupcijske kampanje.

Zaštita privatnosti – klasna privilegija

Dakako da su se najprominentnija i najbolje plaćena novinarska grla, pojačana razbješnjelim izdavačem, kao da polažu dlanove na srca dok iz razglasa trešti himna, složno oslonila na nešto što još uvijek zovu profesionalnom etikom. Ono što se zbiva, međutim, jest zborno moraliziranje nad prizorom zmije koja grize vlastiti rep. Cijela stvar ima autentično hrvatsku aromu i logiku: da se tema o zaštiti privatnosti u medijima otvori nakon što je objavljena privatna prepiska dvojice vlasnika tabloida koji su zgrnuli bogatstva na raskopavanjima tuđih privatnosti.

Pod zastavom “zaštite privatnosti” postrojio se cijeli niz eksperata za intelektualno puštanje magle, ne bez uspjeha, valja reći, jer je sadržaj transkripata gurnut u drugi plan, da bi se igra prebacila na pomoćni teren.

U EPH-ovim izdanjima nižu se iz dana u dan alarmantni naslovi: “Mračni trenutak za sudstvo i novinarstvo”, “Što se, zapravo, može objavljivati u novinama?”… Davor Butković objavio je čak dvije verzije istoga teksta, jednu u večernjem, a drugu – nakon što mu je dojavljeno što treba da misli – u jutarnjem izdanju “Jutarnjeg lista”. Inoslav Bešker, korporacijski predavač novinarstva, sutkinju koja je zadržala ispis poruka u sudskome spisu proglasio je “gnusobom”, odnosno uzročnicom “gnusa”, odbio joj spomenuti ime “radi svoje mentalne higijene”, te napisao kako se “ufa” da dotična “nije mati”, a to bi trebalo značiti da je njegov petparački moralizam u funkciji zaštite nevine dječice dok zapravo ima u vidu ugled i interese vlasnika kompanije.

Navukavši najzabrinutiju masku na lice, onu s konturom sušene smokve, Hloverka Novak Srzić priredila je televizijsku debatu čiji je povod “dosad nezabilježeni presedan”. Tamo je pak Berislav Jelinić iz “Nacionala”, shrvan od bola, žut kao limun, tup kao cigla, kroz suze prokleo svih koje dosad nije i, sklopivši ruke, pozvao na beatifikaciju palog izdavača. U pljuvanju sutkinje pridružio mu se Radimir Čačić, dajući do znanja kako bi zaštita privatnosti imala biti klasna privilegija, zakonska mjera koja će političku i ekonomsku elitu štititi od niskih strasti iskvarenog plebsa. Čeljad iz “Nacionala”, skupa s Čačićem, općenito su etičkoj ofenzivi dali primjerenu religioznu notu; ti novinski mučenici ionako nalikuju skupini pohabanih apostola koji svakoga jutra u redakciji kleče pod uramljenom fotografijom pokojnoga vođe, nadajući se da će on jednoga dana ipak uskrsnuti.

U stvarnosti, ništa blisko “presedanu” nije se dogodio. Izdanja uglednih novinskih kuća godinama rajcaju publiku privatnim SMS prepiskama estradnoga polusvijeta, od Vlatke Pokos do Dolores Lambaše i natrag… EPH-ovo preuzimanje “Slobodne Dalmacije” obilježeno je objavom golih grudi Blanke Vlašić, snimljenih mobitelom, a kasnije i lažnog porno-filma s atletičarkinom dvojnicom… “Nacional” je organizirao tajno snimanje policajca Vladimira Fabera u kavani, s mobitelom uključenim ispod stola, ne bi li se opstruirala istraga o ratnim zločinima Branimira Glavaša… “Globus” je na naslovnoj stranici čitatelje varao “ekskluzivnom” fotomontažom s ubijenom Ivanom Hodak koja sjedi na koljenu Vladimiru Zagorcu… EPH-ovi reporteri tajno su provalili u privatnu kuću Željka Keruma i mobitelom snimali spavaće sobe, strujne instalacije i jakuzi kadu u fazi ugradnje… Nizati se može bez kraja i konca: ispis SMS poruka između dvojice veselih pajdaša, Pavića i Pukanića, barem je provjereno autentičan, dok se 80 posto “Nacionalovog” ekskluzivnog štiva, i dobra polovica EPH-ovih timskih “investigacija”, temelji na golim falsifikatima, zaključno s tajkunovim sudom kako su “novine, moje novine, ostale nezagađene”.

Aktualno moraliziranje upravo je to – falsifikat koji se potura kao skrb za javno dobro. Problem narušavanja privatnosti nije nahrupio u ovdašnji medijski prostor kroz famozni transkript, nego je njime isporučena mala doza zaslužene kazne onima koji su problem proizveli. Utoliko je diskusija o novinarskoj etici, tim povodom, etički posve nepodnošljiva. Ona se može nametnuti kao tema samo u ambijentu opće hipokrizije, gdje oni koji udaraju ritam javnoga govora nalikuju pedofilski orijentiranim svećenicima, pa lamentiraju o uzvišenim moralnim vrijednostima dok se istodobno bakću oko dječjih guza. Zaštitu privatnosti, osim svega, nije ni moguće artikulirati kao moralno pitanje, iz prostog razloga što korporativni masovni mediji moralna pitanja više ne mogu postavljati.

Ljudsko pravo zaslužnika na miran san

Novinarstvo danas preživljava kroz forme u kojima će najefikasnije iznevjeriti vlastite tradicije. Tradicionalna žurnalistička etika u masovnim medijima odavno ne stanuje i sama po sebi nije nešto nad čime se isplati liti krokodilske suze; mnogo je veća nevolja što taj nedostatak kočnica sve manje biva na strani potrošenih ideala kao što su istina i pravda, nego uglavnom služi interesima političke moći i krupnog kapitala. A to je onaj teritorij ograđen bodljikavom žicom što ga je u svojim zapjenjenim “tezama”, boreći se s elementarnom gramatikom, još jednom utvrdio Ninoslav Pavić: s jedne su strane političari, poslodavci, oglašivači i izdavači, a s druge vucibatine, džepari i jebivjetri koji bi da ugrožavaju miran san zaslužnika.

Horsko kreštanje pod zastavom profesionalnog morala je, dakle, uzaludno. A i ne zvuči naročito privlačno. Štoviše, isticati kako privatna prepiska dvojice vlasnika tabloida ne može biti od “javnoga interesa” upravo je tragikomično, jer – što bi to uopće danas bio “javni interes” kao suvisli normativ? Uzmemo li u obzir kriterije kakve nameću medijski produkti spomenutog dvojca, “javni interes” i nije ništa drugo nego sve dublji i perverzniji uvid u tuđu privatnost. Nisu li baš u EPH-ovim izdanjima stvarni zastupnici javnoga interesa – oni koji su u zagrebačkoj Varšavskoj ulici štitili pješačku zonu od privatne uzurpacije, na primjer – proglašeni ideološkim nakazama i otpisani kao društveno i moralno smeće?

Imajući to u vidu, svih Pavićevih “13 teza o novinarstvu u Hrvatskoj” staju u onu pod rednim brojem tri: “Ukratko, pojeo sam govna”, i to ne tuđa. A to nije malo. To su puna usta etike.