Zakon linča

Redoviti čitatelji “Globusa” mora da se osjećaju mlađima od ostalih, jer svaki broj njihova omiljenog tjednika proizvodi učinak vremeplova i stvara dojam kao da je štampan dva desetljeća ranije. Četnici, Jugoslaveni, Srbi i ostali napasnici vrebaju sa svih strana, hrvatsko nacionalno biće je ugroženo, unutrašnji neprijatelj aktivniji je nego ikad, sile mraka podrivaju opstojnost mlade države, potrebno je iskazati nacionalno jedinstvo, odlučno braniti domovinske vrijednosti u uvjetima izvanrednog stanja… Hoće li naši ikada osloboditi Knin? – tjeskobno se pita čitatelj listajući primjerak iz travnja 2010.

U zadnjem naletu tjednik je pokrenuo monumentalnu harangu protiv Dejana Jovića, suradnika predsjednika države, optuživši ga da je “ideolog treće Jugoslavije” koji “ne želi da Hrvatska uđe u EU prije Srbije” i pritom “tvrdi da su hrvatski i srpski isti jezik”. Difamatorski pamflet što ga je potpisao glavni urednik Nino Đula – gdje su Jovićevi stavovi falsificirani ili tendenciozno istrgnuti iz konteksta, gdje ga se prikazuje prosrpski orijentiranim intelektualcem i beogradskim agentom koji faktički upravlja politikom Pantovčaka i manipulira šefom države, sve do fotografije na kojoj je crvenom bojom zaokružena njegova glava poput mete koja vabi na pucanje ili pljuvanje – sasvim je u duhu tjeralica koje je “Globus” objavljivao početkom devedesetih, a žrtve su se nizale iz tjedna u tjedan, od Mire Furlan, preko “Vještica iz Rija”, pa do Lordana Zafranovića, Gorana Bregovića i mnogih drugih.

Uzvrat Butkovića i Jelene Lovrić

A potom je uslijedio zanimljiv uzvrat, i to – još zanimljivije – unutar iste medijske kuće. Najprije je Davor Butković promucao nešto o “bedastome napadu”, da bi Jelena Lovrić iz EPH-ova “Jutarnjeg lista” oštro osudila hajku na Dejana Jovića koju je poveo EPH-ov “Globus”. Prije nego to proglasimo bratoubilačkim ratom, napomenimo da se okršaj vodio u prozirnim rukavicama, onakvima kakve koriste radnice na tekućoj traci dok čerupaju pileća krila, ili pak liječnici prilikom delikatnog pregleda prostate. Jelena je Lovrić, naime, osudila hajku, ali ne i “Globus” koji je hajku aranžirao. Autorska prava nad kompletnom izvedbom, naizgled nerazumljivo, ona pripisuje drugoj instanci – HDZ-ovoj vlasti. “Fantom Jugoslavije opet kruži Hrvatskom”, piše autorica, a “povratak mu je organiziran u HDZ-ovoj režiji”, dok postupak “Globusa” ocjenjuje tek “brzopletim”.

Narav i učinak linča Jelena Lovrić opisuje tako precizno da se teško s njom ne složiti. “Falsifikatorska interpretacija Jovićeva opusa”, veli, “HDZ-u služi kao sredstvo u kampanji protiv predsjednika Republike”; rat protiv njega vodi se “podzemnim sredstvima”; u HDZ-u i Vladi “još uvijek se služe uslugama kvazianalitičara koji su devedesetih Hrvatsku pretvarali u pozornicu za proganjanje vještica”, što je “prilično zabrinjavajuće”; umjesto da takve “definitivno rashoduju”, “vladajući se ponovo oslanjaju na njihove obavještajne konstrukcije prepune izmišljenih neprijatelja”; “olako, tendenciozno i zlonamjerno” inkriminiranje predsjednikova suradnika ima za cilj “da se frustrirana javnost opet plaši fantomskim opasnostima”, a to “vraća Hrvatsku u devedesete”; objavljivanjem “potjernica za izmišljenim Jugoslavenima” obnavlja se “histerična retorika i atmosfera tog vremena”; u “političkoj areni”, umjesto argumenata, “ponovo se koristi denunciranje, blaćenje i hajka”… Zaključak: “Svojom klevetničkom kampanjom HDZ više diskvalificira sam sebe nego predsjednika Josipovića.”

No gdje je tu, do vraga, “Globus”, osim što je “brzoplet”? Kamo se zagubio taj pitomi listić? Koje je to “podzemno sredstvo” kojim se vodi rat protiv predsjednika države? Tko su “kvazianalitičari” koji “Hrvatsku pretvaraju u pozornicu za proganjanje vještica”? Tko su autori “obavještajnih konstrukcija prepunih izmišljenih neprijatelja” na koje se “vladajući oslanjaju”? Tko je potpisnik zadnje od “potjernica za izmišljenim Jugoslavenima”? Zar to nije Nino Đula, glavni urednik “Globusa”? Da li on i “Globus” “vraćaju Hrvatsku u devedesete”, služe li se “denunciranjem, blaćenjem i hajkom”, ili su tek “brzopleti”? Ako će “svojom klevetničkom kampanjom” HDZ “diskvalificirati sam sebe”, kako će to postići a da ne diskvalificira “Globus”, koji je klevetničkoj kampanji posvetio naslovnu stranicu i dugometražnu autorsku svinjariju svoga glavnog urednika, pa bez “Globusa” i Nina Đule klevetničke kampanje ne bi ni bilo?

Čini se da je scena nakrcana onima koji će zbog prizemnih ciljeva biti tretirani poput nedonoščadi. Kao što se “Globus” upinje infantilizirati Ivu Josipovića (jer ga jedan suradnik tobože koristi kao puko sredstvo za vođenje projugoslavenske politike), tako i Jelena Lovrić pokušava infantilizirati “Globus” (jer je zbog tobožnje “brzopletosti” poslužio vladajućoj stranci kao puko sredstvo za širenje panike od jugoslavenstva i podizanje nacionalističkih tenzija). Nevolja s tim manevrom je uvijek ista: odabir nedonoščeta i njegovo teatralno umatanje u pelene slijedi nakon što je sranje već obavljeno. Elem, ne miriše na dobro!

Što se Jelene Lovrić tiče, u najmanju ruku ne spada u bolje običaje to da se nakon otkrića naručitelja ubojstva udijeli abolicija samome ubojici. Još je manje podnošljivo kada razotkrivaš naručitelja upravo zato da bi ubojicu oslobodio krivnje, jer time ne samo što bagateliziraš njegov postupak, nego i vlastiti čin zaštite ugrađuješ u to djelo. Utoliko “Globus” koji otkriva paklenu jugoslavensku zavjeru u uredu predsjednika države i autorica koja kritizira fabrikaciju te zavjere, paradoksalno, koriste iste strategije – preusmjeravanje odgovornosti s “neposrednih počinitelja” na skrivene inspiratore, bili oni stvarni ili izmišljeni. Nije to, dakle, ni bratoubilački rat ni korporacijska šizofrenija, nego nešto EPH-ovski autentično, polemički oblik dosluha gdje se teorija urote demontira uz pomoć teorije urote.

Produžena ruka vladajuće partije

Razlika je, međutim, u tome što Nino Đula i “Globus” planski šire obmane, dok Jelena Lovrić, ne htijući, ukazuje na dublje istine. Pokušaj ekskulpiranja “Globusa” tako što će njegovi postupci biti pripisani vlasti zapravo je njegova najteža i najvjerodostojnija osuda. Načelno govoreći, potpuno je svejedno spominjemo li “Globus” ili HDZ-ovu vlast ako pod time mislimo na jedno te isto. “Informativno glasilo” koje je svoju konstituciju učinilo takvom da djeluje kao organ partijskoga aparata, i to organ parapolicijskog tipa, nema razloga uzimati u obzir kao autonomnu činjenicu.

Jelena Lovrić, drugim riječima, ostrvila se na HDZ s punim pravom i krivim motivom: već duže vrijeme, naime, “Globus” jest vlast, “produžena ruka vladajuće partije” u najširem smislu fraze, kao što je to bio i početkom devedesetih, ali to znači da ne može od partijske vlasti biti manipuliran ili prevaren, pošto je njezin sastavni dio. Sljubljenost nije samo tehničke ili interesne prirode, nego je ona i potkožno-ideološka, jer tamo uvodnike još uvijek ispisuju likovi koji će dignuti javnu larmu kada se Hrvat drzne oženiti Srpkinjom. Idealno rame za komesarski čin upravo je ono Nina Đule, tvorca legendarnih oda Ivici Todoriću, Ivi Sanaderu i Jadranki Kosor, čovjeka koji se toliko izvještio u opsluživanju kurentne moći da je svoju autorsku osobnost locirao negdje između lišaja i mahovine.

Jelena Lovrić zamalo da je to raskrinkala. Uz pomoć otrcanog nogometnog klišeja reklo bi se kako je, nastojeći izbaciti loptu izvan igrališta, zabila efektan gol. Potez bi zavrijedio gromki aplauz kada ona ne bi imala mukli osjećaj da je ishod protivan njezinoj volji i da je zatresla mrežu matičnoga tima. Možda je naprosto pomiješala boje dresova? Da u svome tekstu uopće nije spomenula “Globus”, bio bi to konceptualno uzoran kritički rad, pošto bi termin “vladajući HDZ” u sebi prirodno uključivao Nina Đulu i njegovu živahnu novinarsku podružnicu.

Ovako, napisavši kako je “Globus” u slučaju javnoga strijeljanja Dejana Jovića bio (tek) “brzoplet”, sugeriravši dakle omašku ili lakovjerno nasjedanje kvarnim “izvorima”, istaknula je nepostojeću razliku između političkoga glasila i političke vlasti, naglasila nevinost ubojice upirući prstom u naručitelja atentata, grubo obmanula čitatelje i uzaludno pokušala zaštititi sluganski tjednik od njegove suštine. A opet – možda je to učinila zbog puke brzopletosti?