200 ideološki vladajućih

Sad je sasvim jasno da su vladajuća klasa i njezini srednjoslojni pomagači krizu kapitalističkog ciklusa iskoristili za zaoštravanje odnosa eksploatacije. Kapitalisti, njihovi menadžeri i ideolozi svoje privatne grupne i klasne interese sve nasilnije pokazuju kao rad na “općem dobru” ekonomske racionalnosti društva. No, ekonomska logika kao takva polje je buržoaske ideologije. Zato ljevica treba odgovoriti kritikom političke ekonomije, posebno one po dampinškim cijenama uvezene, angloameričke.

No, problem je u strukturi političkog polja u kojem bi se kritika, kako se nekad govorilo, svega postojećeg, pa onda i ekonomije, trebala odvijati. Ono je namjerno blokirano. Političke stranke stoje na mjestu koje ne da ne razvija ni jednoumnu, a kamoli pluralističku ideološku diskusiju, već je guši prije no što bi mogla da zaživi. Da su parlamentarne demokracije pojedinih evropskih država već obesmišljene do razine da još samo sve manje zabavnom spektakularizacijom svoga rasapa opstaju u fokusu “tržišno” dirigirane javnosti, a da cijeli taj spoj služi “proizvođenju pristanka”, pa i na ispalost, to je već dugo jasno. U nas možda već od sredine 90-ih godina, kad je “nova” nada u višestranačje netom što je rođena potonula u jalovo strančarenje. Taj um sad možemo nazvati neoliberalnim turbo-folkom, ali ne u muzici. Čiji je dvostranački kapitalo-parlamentaristički oblik 00-ih samo kraj jedne cargo cult normalizacije. Na zapadu su parlamenti potkopani još 1968. i od tada se nisu oporavili.

Drugim riječima, svi znaju da se najvažnije, ekonomske i simboličke odluke donose ne samo drugdje, već i prije i poslije no što se u parlamentarnoj raspravi upale kamere “javnosti”. Lice celebrity političara, koji bdiju nad svim strukama i nad sve fleksibilnijom “podjelom rada”, te o čijem privatnom životu znamo više no što bismo htjeli, ima svoje naličje. To naličje, ta vakantna, tajna strana javnosti, od reflektora je sklonjen bezlični proces donošenja odluka koje se, ne samo ekonomski, tiču materijalnih osnova našega života. A donose se u “tajnosti” privatne inicijative poduzetničke elite vlasnika, menadžera i njihovih ideologa. Jer, koji je to javni mehanizam kojim se svi mi možemo kolektivno ponuditi današnjim vlasnicima svega, koji su navodno tankih živaca, da nas kao radnu snagu, ali i ne samo to, povoljno kupe? A ne u sve većem broju ostavljaju da propadamo isključeni? Što je garant opstanka naše društvenosti? U samom postavljanju tog pitanja naslućuje se njegova retoričnost, ako bi odgovor išao u smjeru “privatne privrede”. Jer, da postoji neki “mi” radnih masa, koji bi se stvarno mogao kolektivno suprotstaviti vladajućima, ne na način smiješnog “socijalnog” dijaloga u navodnom partnerstvu, zar bi jedino pitanje toga mi, sad bez navodnika, bilo pitanje cijene svoje svedenosti na obespravljenu radnu snagu? Malo morgen.

Zato je i toliko, do psihopatologije, potrebno da se “donji” kolektiviteti ne konstituiraju kao klase, grupe i slojevi po sebi i za sebe, već da i dalje samo odgovaraju na podražaje identitarnog nasilja. Konkretan primjer: novinska komentatorica Danijela Jozić u poslovnom prilogu “Novog lista” (kolumna se iskreno zove “Biznismanija”), pod naslovom “Dogovorna ekonomija u Kutini”, predlaže za sada nepostojeći “Feralov” “Greatest Shits” pisanje o tome kako bi sindikat tamo htio da gradonačelnik Kutine vodi “Petrokemiju”. Jer da kuda to vodi. Nju, zgroženu, to podsjeća na socijalističku dogovornu ekonomiju. A sutra i na neke oblike samoupravljanja, kao self-governmenta i self-managementa, dodali bismo mi. Naravno, slijedi kratka analiza neuspjelog tržišnog poslovanja “Petrokemije”, jedne godine dobro, druge veliki gubitak, sve zbog cijene energenata i “uvijek iste” priče s plinom, te panaceja: da se privatizira po hitnom postupku.

U obranu “Ferala” od njegovih posmrtnih ljubitelja postavimo dotičnoj jednostavno pitanje: čita li ona svoje novine? U kojima piše da EU “spašava” Grčku uglavnom novcem njemačkih poreznih obveznika. Koji su, točnije njihove elite, ne zaboravimo, od ovakve EU/SAD kolonizacije Grčke prije imali koristi! Ako to nije dogovorna ekonomija, onda što je? Samoupravljanje? Da, ali sigurno ne radničko. Ni dioničarsko, ni oblik participativne, industrijske i sl. demokracije. Već neke postpolitičke i postindustrijske – monetarno-špekulativne. U kojoj “analitičarima” ne pada na pamet da iole stvarno analiziraju razloge propasti privreda. A gdje bi bilo jasno da davanje “Petrokemije” privatnicima za jednu kunu ne bi bilo rezultat dogovorne ekonomije odozdo, već odozgo. Iza čega bi slijedila propast.

Kad je Tuđman govorio o 200 porodica koje bi trebale posjedovati Hrvatsku, on je kao pripadnik zaostale birokratske frakcije buržoazije, o čemu vijest očito nije stigla do svih penzionera JNA, promašio ceo fudbal. No, nešto drugo je tu bitno. Tehnokratska frakcija buržoazije na vlasti u nekom smislu i jest 200, doduše ne-krvnih, već prije kumskih porodica koje vladaju Hrvatskom. No, one nisu toliko vlasnici, kapitalisti kao proizvođači nove vrijednosti još manje, koliko ideolozi. Točnije: Hrvatskom vladaju, ponekad na daljinski, ponekad vlastitom invencijom, no ujedinjeno u istoj želji, ovdašnji kapitalisti, njihovi menadžeri i ideolozi. Koji čine sve da ne dođe dan kad bismo ih mogli demokratski i samoupravno birati. Jer ih tada nećemo izabrati.