Bila sam presretna što sam opet u Zagrebu

Među brojnim stanovnicima Zagreba koji su učestvovali u NOP-u i NOB-u, zbog čega je Zagreb od 1941. do oslobođenja 8. maja 1945. itekako bio nepokoreni grad, koliko god nas danas uvjeravali u suprotno, bila je i Slavica Kanić Detelić.

Rođena u martu 1926. godine, Slavica je kao sedmogodišnjakinja ostala bez majke.

– Bilo nas je šestoro, najstarija sestra imala je 13 godina, najmlađa dva mjeseca. Do podne smo bili u školi, popodne radili u vrtu ili pazili na svinje. Teta me 1938. otpeljala u Zagreb da bih naučila šivati, ali sam ustvari pazila na djecu šnajderica dok su one radile. Rat sam dočekala u Zagrebu. Kao i mnogi drugi, pljeskala sam kad su ulazili Nijemci, ali nije mi trebalo dugo da vidim kakva je nova država. I u mom rodnom selu od 80 kuća na početku se 25 njih izjasnilo za ustaški pokret. Međutim, tokom rata ustaški opredijeljeno ostalo je tek pet porodica, a do kraja rata samo jedna. Mnogi koji su se 1941. izjasnili za ustaše, već za godinu ili dvije počeli su pomagati partizane. Pomagali su ih i neki žandari – priča Slavica Kanić Detelić.

“Zbrojovka” joj odvaljivala rame

– Jednog dana došao je žandar iz Odre mom ocu i rekao da će mi brat za dva dana dobiti poziv za časnu radnu službu. Naravno, brat koji je od 1942. bio skojevac, što tada nisam znala, isti čas je otišao u Dragonožec u Vukomeričkim goricama gdje je uhvatio vezu i završio u 13. proleterskoj brigadi – nastavlja svoju priču Slavica, koja nije bila skojevka ni u partiji, već kurir. U partizane je otišla nešto prije kapitulacije Italije.

– Išla sam organizirano, s nekim Slovencima. Prešli smo Savski most i sastali se u gostionici Rajtarić, na cesti od Remetinca prema Velikoj Gorici. A onda smo noću otišli u Guce u Vukomeričkim goricama. Na putu smo prolazili blizu mog sela, ali nisam se mogla javiti ocu.

Tako je postala borac Turopoljskog partizanskog odreda, a od januara 1944. i brigade “Franjo Ogulinac Seljo” i 34. divizije NOVJ. Imala je češku pušku “zbrojovku”, model 28, koja bi joj, kaže, kod svakog pucnja odvalila rame.

– Za moj rođendan, 6. ožujka 1944. moja je jedinica napadala Obrež blizu ceste Zagreb-Pisarovina. Došli su avioni koji su nas tukli čitav dan. Snijeg je bio do koljena, lišća nije bilo i tada sam tri puta ranjena. Prvi put sam pogođena u zglob noge, a kad su avioni već bili na odlasku, dobila sam metak otraga kroz zdjeličnu kost. Na previjanju su još vidjeli šplitere po tijelu i rukama.

Nabum vmrla

Završila je u bolnici na Petrovoj gori gdje je, kaže, drugi put rođena.

– Kad mi je doktor vidio rane, rekao je: “Ovoj drugarici dajte jesti koliko i kaj god hoće.” A ja si mislim, ako misliš da bum vmrla, varaš se. Rekla sam mu da ne mogu jesti jer mi drek ide na ranu – bila su mi probušena crijeva – pa me pitao da li mislim da ću to svladati. Rekla sam mu da hoću, a tada sam bila na čaju i čistoj juhi. Kad sam nakon nekoliko dana osjetila vjetrove na pravoj strani i to rekla doktoru, nikad neću zaboraviti njegovo blaženo lice.

Slijedili su mjeseci borbi u Posavini, na Baniji i Žumberku. Slavica je krajem 1944. poslana na šifrantski kurs u Glinu i do oslobođenja bila u štabu 34. divizije s činom starijeg vodnika, a onda i potporučnika. Došao je i dan oslobođenja Zagreba.

– Naša jedinica dolazila je iz Jaske, gdje sam od jedne žene tražila lavor da se operem. Ona je rekla: “Sve ću vam dati, samo me nemojte zaklati.” Na moje čuđenje nastavila je: “Kad su se povlačili, rekli su da su partizanke najgore, da kolju.” Vidjela sam da je kulturna žena, ustanovile smo da imamo zajedničke poznanike i onda se smirila.

Istim Savskim mostom kojim je otišla u partizane Slavica se vratila u grad.

– Kako je preko mosta prelazilo više kolona, u grad smo ušli kasnije. Ljudi su nas srdačno dočekali, a ja sam bila presretna što sam ponovno u Zagrebu.

Do 1952. radila je kao daktilografkinja u državnim službama.

– Te je godine moja služba premještena pod unutrašnje poslove. Ostala sam uz vojsku i penzionirana sam kao potporučnik. Zbog toga su mi, kao i svima koji su imali vojne penzije, 1990. odmah skinuli 50 posto.

Zbog slabog zdravlja rano je morala u penziju. Tu dolazimo do humanitarnog dijela priče.

– I ja i muž imali smo pristojne penzije i bili smo šparni. Pomagali smo kad smo mogli. To je ostalo od mog djetinjstva, kad su žene u selu bile velikodušne prema nama. Nikad neću zaboraviti da su moju dvomjesečnu sestru dojile žene koje su imale malu djecu.

Pedeset hiljada eura za dječji vrtić

– Susjedi, izvjesnoj gospođi Brozović, u ratu sam išla pomoći. Ona meni kaže: “Doći ćeš sutra?” “Neću, jer idem u partizane”, odgovaram. A ona meni: “Joj, pa kaj ti nemaš bolje cipele!” I dala mi je par. A par dobrih cipela je u partizanima mnogo značio. Kasnije sam je posjećivala u domu za stare.

Slavica je pomagala mnogima, uključujući i svoju porodicu u Maloj Mlaki kojoj je pomogla da uvede plin i popravi krov. A što se tiče donacija od šireg društvenog značaja, tu je doprinos za izgradnju dječje kirurgije u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj, darivanje obveznica Narodnog zajma gradu Zagrebu za pomoć stradalima od poplave 1964, novčani prilozi i pomoć Crvenom križu. Njena najznačajnija donacija je 50 hiljada eura, životna ušteđevina kojom je financirala izgradnju dječjeg vrtića u Maloj Mlaki. Za to je dobila i njoj najdraže priznanje – plaketu koju su svojim rukama islikala djeca tog vrtića, a sada krasi njen stan.