Bitka za radnike

Po prvi put se desilo da radnička klasa ima svog predstavnika za gradonačelnika! – uzviknuo je u mikrofon Željko Kerum, splitski gradonačelnik i vlasnik golemoga trgovačkog lanca, prilikom prvomajskog okupljanja na Marjanu. Nekoliko stotina ruku s plastičnim zdjelicama graha slavodobitno se podignulo uvis, tražeći repete. Zgodna je stvar s Kerumovim izjavama što nitko ne zna da li se multimilijunaš zajebava ili ne. Kad kažemo nitko, znači da to ne zna ni Željko Kerum. Što ako ga vlastite riječi sustignu kao realnost?

Toga jutra ništa nije sličilo na zajebanciju. Željko Kerum sjedio je za masivnim stolom od trešnjina drveta, u sjedištu svoga poslovnog carstva, koristeći mobitel kao kalkulator. Korpulentna sestra Nevenka uzima bilance iz ormara, a zatim prilazi bratu, diskretno se naginje prema njemu i kaže:

– Žele, doša je oni kreten iz sindikata.

– Ko? Oni ricasti? – žacnu se Kerum.

– E on. Eno ga sidi isprid vrata.

– Ajme majko. Taj mi ide specijalno na nerve.

– Šta da mu kažem?

– Reci mu da može poć kvragu. Iman ja sad prišnija posla nego s njin gubit vrime. Izmisli nešto. Reci da mi dolazi strana delegacija iz Zagreba.

Sve se može kad se oće

Sestra Nevenka klimne glavom i izađe. Manje od minute kasnije u ured ulazi ricasti sindikalni povjerenik, Željko Kerum, i sjeda na stolicu nasuprot ricastome vlasniku trgovačkog lanca, Željku Kerumu.

– Šta ćeš ti unutra?! – iznenađen je Kerum.

– Gospođa Nevenka mi je rekla da idem k vragu, pa san je posluša – odgovara Kerum.

– Eto ti šta ispadne kad je čovik pristojan. Umisto da san te lipo posla u pizdu materinu.

– A di je to? U pravnoj službi?

Željko Kerum, izbačen iz svog poslovnog mira, odlaže kalkulator i upućuje nervozni pogled prema sindikalnom povjereniku.

– Dobro, šta sad opet oćeš?

– Oću da radnicima povećaš onu mizeriju od plaća – recitira sindikalac. – Oću da in daš božićnice. Oću regres za godišnji odmor. Oću plaćeni prikovremeni rad. Oću povećanu dnevnicu za rad nediljom. Oću dodatak za topli obrok. Oću plaćeni prevoz do posla. Oću ljudske a ne neljudske uvjete na radu. Oću kolektivni ugovor. Oću…

– Čekaj, oš umuknit. Pa ko si ti da to od mene tražiš?

– Sindikat. Ja san predstavnik radničke klase.

– Znan da si posrani sindikat, al nemoš ti bit predstavnik radnika ako san ja direktor i vlasnik firme, razumiš?

– Ne, negoš ti predstavljat radnike?

– Nego ko?

– Pa ti se voziš u ferariju i majbahu, čoviče božji. Imaš jahtu od deset miljuna eura, plivaš u lovi. Kakve ti veze imaš sa radničkom klasom?

– Prvo i prvo, jahta ne vridi deset nego dvanest miljuna. Drugo i drugo, sad mi je tu mali Frane, pa će za njega i Fani tribat malo veći brod. A treće i treće, ja san to sve steka krvavim radom, prika!

– Daj kako te nije sram! – bijesan je sindikalni povjerenik. – Tri iljade ljudi držiš na minimalcu. Blagajnice ti rade za dvi i po iljade kuna.

– I ja san tako počeja – ne da se Kerum. – Ja san ima i manje od dvi i po iljade kuna kad san bija blagajnica. A onda san teškim radom od blagajnice dogura do direktora i vlasnika firme.

– Kako si to dogura, majke ti?

– Lipo. Vidiš ovi veliki stol za kojin sidin? E, on ti je bija skroz tamo na kraju hodnika, a onda san ga ja svojin rukama, bez da mi iko pomogne, dogura u ovu sobu i tako zauzeja ovi položaj. Sve se može kad se oće. Samo triba imat volje i force.

– Jebeš me, a?

– A ti mene ka ne jebeš?

– Ja ka predstavnik radničke klase samo prenosim opravdane zahtjeve zaposlenih.

Željko Kerum blago se naginje prema Željku Kerumu, nastojeći stvoriti manje hladnu atmosferu za nastavak diskusije.

– Vidiš, prika, ja san tija stvorit poduzeće di će svi moji radnici bit zadovoljni. I stvorija san ga. Ko nije u mene zadovoljan uvik može ić radit na drugo misto. Pa će onda ostat samo oni koji su zadovoljni. I rješili smo problem.

– Di će ić ako nema posla?

– Eto vidiš. Znači da u mene mogu bit zadovoljni. Bolje in je bit u mom poduzeću nego da idu negdi di ne mogu otić. Zadovoljan radnik je oni koji razumi da mu je bolje bit živ nego nezadovoljan. Razumiš?

Ljuta je kriza, triba stezat kajiš i to

Sindikalnom povjereniku navire krv u lice, stišće rukohvate stolice tako snažno da su mu pobijelili prsti, a pogledom strijelja poslodavca s druge strane stola.

– A ti se ne bi odreka mrvu profita da onoj sirotinji šta za tebe rinta po cili dan malo olakšaš život, a? Pala bi ti kruna s glave, je li? – pita Kerum.

– Nema šanse da se odreknen dobiti – odgovara Kerum. – Ako si ne mogu priuštit jahticu, ferarija i druge sitnice, svi bi rekli kakva je to firma kad vlasnik nema ni kučeta ni mačeta. Bija bi zadnji propalitet, razumiš, a onda bi i radnici bili nesritni. Cili grad bi govorija, eno pizde Keruma, popušija je u biznisu.

– A ovako govore da si lopina i kurbin sin.

– Šta govore, da je Željko Kerum kurbin sin?

– Je, to govore.

– Pa ti si Željko Kerum, zar nisi?

– Ja? A zašto bi ja bija kurbin sin?

– Vidi, prika… Doša si u mene ka predstavnik radnika tražit za njih povišice, regrese, kolektivne ugovore, ovo, ono, a ja ti, pošto znan s kin iman posla, ponudin da rekneš radnicima kako se ne može, kako je ljuta kriza, triba stezat kajiš i to, a onda tebi zauzvrat šta ćeš umirit tu rulju dignen plaću za dvi iljade kuna, razumiš, dobiješ regres i te stvari, i plus te namistin za šefa voznog parka da dolaziš na posal u odjelu ka čovik a ne ka štraca. I šta ti onda napraviš?

– Čekaj malo – širi oči sindikalni povjerenik – ti bi tija da ja privarin tri iljade ljudi zbog vlastitog interesa?! To bi tija?! Pa znaš ti u kakvu bi se ja škovacu pretvorija kad bi to prihvatija?

– Ne znan, ti mi reci.

– U Željka Keruma, predstavnika radničke klase – s osmijehom reče povjerenik.