Blajburška molitva za European Bank
Što je zajedničko trima događajima koji su se odvili prošloga tjedna: skupu na Bleiburgu, zagrebačkom sastanku Evropske banke za obnovu i razvoj i katoličkim misama, koje se redovno održavaju? Zajedničko im je da su to događaji u organizaciji privatno-(nad)državnih partnerstava, gdje “kozmopolitske” organizacije, poput banaka, crkvi i udruga za promicanje povijesnog revizionizma i rasizma, ponekad potpomognute i našim novcem iz proračuna, ponekad i same “donatori“ našem posustalom društvu, svestrano raspravljaju i kroje našu sudbinu. Ekonomsku, moralnu i metafizičku. Da, i uvijek uz prisustvo vladajućih. Koje još zovemo i političkom strankom, iako se oni višedecenijski deklariraju kao etnički klub. Na Bleiburgu je bio i govorio saborski zastupnik HDZ-a Ivan Jarnjak, na bankarskom skupu HDZ-ov ministar financija i potpredsjednik Vlade Ivan Šuker, a na misi je bila premijerka, članica HDZ-a, Jadranka Kosor. Ovu zadnju vijest nismo provjerili, no ako je prošli tjedan propustila odlazak u crkvu, neka nas javno demantira.
No, nije okolnost što se HDZ-ovci pojavljuju u različito bitnim ulogama na ova tri mjesta, jedino što označava rečene skupove. Jer, njih nešto i razlikuje. Razlikuju ih ideologije u ime kojih nastupaju. Nazovimo, u light verziji, ideologiju blajburškog skupa nacionalističkom, katoličke crkve klerikalnom, a skup evropskih bankara neoliberalnim. Naravno, hard verzija govorila bi o tri kandidata za neku od varijanti danas vladajućeg post-fašizma. Jer, sve tri ideologije – katolicizam, nacionalizam i neoliberalizam – zasnovane su na nekom od oblika isključivanja. Sve tri nas uvjeravaju da nekoj skupini ljudi ne možemo pripisati ljudskost. U katolicizmu su to žene, istospolno usmjereni, pripadnici drugih vjera, prije svega islama. U nacionalista su to svi koji dolaze s istoka i juga, iz Azije i Afrike, Romi, te naravno svi nehrvatski post-Jugoslaveni (zato se na “hrvatskom” Bleiburgu ne spominju npr. “srpske” žrtve).
U neoliberala “neljudi” su beskućnici, siromašni, nezaposleni, svi koji preživljavaju od socijalne pomoći. Sve su te skupine ljudi, kojih je svakim danom sve više, stranci u “nacionalnom tijelu”, koje je zato sve manje i sve “ugroženije”. Prošla su ona sjajna vremena kada su problem bili samo Srbi. Sada se granica između nas i njih zaoštrava, a broj izroda sa hrvatskim državljanstvom raste. Nije slučajna, na globalnoj ravni, veza između kapitalističke neoliberalne i naoko pred-kapitalističke, konzervativno-katoličke i ekstremno-desne, rasističke ideologije. Na prvi pogled neoliberalnost zagovara punu slobodu izbora, izbor životnih stilova i spolnih usmjerenja, dok konzervativci, naprotiv, čuvaju strogu granicu između dozvoljenog i nedozvoljenog, normalnog i patološkog.
No, dublja od razlike je sličnost. Ta sličnost govori o dvije vrste ljudi: zaslužnima i nezaslužnima, pobjednicima i poraženima. U toj podjeli uspijevaju oni bliži novcu i moći. Siromašni – bez obzira na vjerski status – iskorištavaju državu, rado bi živjeli bez rada na račun bogatih, koji su svoje bogatstvo stekli teškim i marljivim radom. Sve tri ove ideologije, kakve su danas, vide u smanjenju socijalnih prava uspostavljanje neke više društvene pravde. Ukidanje socijalne države u njihovom je nepisanom post-političkom programu.
U pitanje dolaze temelji socijalne države, prije svih politička i demokratska jednakost. Zato sada ljudska prava postaju sve više arbitrarnima, ovisna od samovolje onih koji imaju moć da društvu nametnu svoju interpretaciju “pravičnosti”. Ako ima i gladnih, a politički lojalnih i bogobojaznih Hrvata, kako pomagati “ostalima”? Kapitalu, kada ih još uopće treba, najbolje služe dehumanizirani ljudi bez prava, kojima se lako manipulira. Npr. oni koji su zaposleni, a siromašni.
Slovenska socijalna radnica Vesna Leskošek ovako sažima kriterije prekarnosti (nepredvidivo i nesigurno egzistencijalno stanje koje otežava materijalno i psihološko blagostanje pojedinca) rada: nesigurnost zaposlenja (poslodavac vas može otpustiti u svakom trenutku, ako mu više niste potrebni); funkcionalna nesigurnost ( poslodavac vas može premjestiti s jednog radnog mjesta na drugo, po svojoj volji); opasnost radnog mjesta (spram drugih ljudi, okoliša); neredovitost isplate zarađenog; ugrožen ili onemogućen pristup pogodnostima iz rada (bolovanje, godišnji odmor, otpremnina, mirovina); nestalnost radnog vremena; ograničena mogućnost kolektivnog ugovora, pritužbe i kolektivnog zastupanja interesa; ograničena mogućnost pristupa novom znanju, obrazovanju i osposobljavanju.
To je kratak opis trenutne sudbine nas, većine stanovnika ove zemlje, zaposlenih, a siromašnih. Ne samo novcem, već i društvenošću. To je i opis neposredne budućnosti, u kojoj će se, zbog povoljnih društvenih i političkih uvjeta za povećanje prekarizacije poslova i smanjenje socijalne sigurnosti zaposlenih i nezaposlenih, broj zaposlenih, a siromašnih, povećavati. Na tome projektu rade sve tri spomenute, u nas vladajuće, ideologije: neoliberalizam, nacionalizam i klerikalizam. A HDZ ima svoje predstavnike u svima i prošli tjedan svi su radili.