Blajburške kerefeke

Odmah se vidjelo da više nema mrdanja. Čim je policija nedavno izdegeničila najmilitantniju frakciju Bad Blue Boysa u Zagrebu, upotrijebivši matematički isti višak sile koliki je dosad bio manjak, lako se moglo naslutiti da će se nešto promijeniti i u odnosu na ono društvo koje se 15.svibnja svake godine zgrne na Bleiburg.

Od istog su materijala napravljene te dvije navijačke skupine, zapravo se najčešće i regrutiraju u istim centrima, pa što ima normalnije nego da se vlast približno isto postavi prema njima.

Ne,nitko nije tukao momčine s blajburškog polja, niti se ovdje, daleko bilo, za to zalažemo. Ostalo je na tome da se velik broj autobusa kojima su odavde krenuli put Austrije zaglavio na hrvatskoslovenskoj granici,što se dosad nije događalo.Kao što se ne sjećamo da je tzv. Počasni blajburški vod dosad objavljivao uputstva da se ondje ne dolazi u uobičajenoj ustaškoj odjeći. Ne dozvoljava austrijski zakon, rekoše u PBV. Hm, hm, tko bi rekao.

Pa, isti taj zakon vrijedio je svih ovih godina,i ako se on odjednom počeo primjenjivati, netko je morao za to dati mig. Austrijska centralna vlast? Možda, iako ne izgleda previše vjerojatno. Nitko joj ni dosad nije branio da plijeni ustaško znakovlje, kape, uniforme, zastave, pa to nije činila, kao što se i inače nikada nije pretrgla da ozbiljno obavi denacifikaciju svoje zemlje – teško da u Evropi ima ijedne države koja je to tako bezvoljno i polovično napravila.

A da taj mig nije stigao iz Banskih dvora u Zagrebu? E, to već izgleda uvjerljivije.Vlada Jadranke Kosor drži se prtine verbalnog antifašizma koju je za sobom ostavila Sanaderova Vlada – ceremonijalno odavanje počasti jasenovačkim žrtvama, i tako to.

Ali, još ničim nije pokazala da je spremna poduzeti i praktične korake kao prijašnja,koja se nije libila ukloniti  spomenike Mili Budaku ili Juri Francetiću. Treba tu,vjerojatno se kalkulira, nešto napraviti da baš ne ispadne da Kosor u bilo čemu, a pogotovo u  nečem ovako važnom, zaostaje za  svojim prethodnikom, iz čije sjene tako silno želi izaći. Samo, neće to ići baš tako lako,nije se ni Sanader zalijetao da ruši neke granice koje se u HDZ-u doživljavaju kao nedodirljive i jednom za svagda zadane.

Evo,vratimo se istoznačnici koju smo povukli između najradikalnijeg dijela BBBa i ustašoida koji se okupljaju na Bleiburgu. Ako sada Kosor vuče neke poteze kojima se želi distancirati od jednih i drugih, što je logičnije nego da to i otvoreno obznani i obrazloži. Pa bi onda javnost iz njenih usta morala čuti da su ustašoidi s blajburškog polja huligani isto koliko i najzadrtiji BBB-ovci, a ovi ustašoidni ništa manje od pavelićevske bratije koja se okuplja na Bleiburgu. E, ali za to treba petlje, koje nije imao ni Sanader, pa je onda još manje ima Kosorova, koja je objektivno skromnije politički kapacitirana i formatirana od svog prethodnika.

I onda naravno imaš ovakvo muljanje kakvo imaš. Autobusi su se zaglavljivali na graničnom prijelazu Macelj, a Kosor se izbjegla susresti s blajburškim natražnjacima, primjenjujući staru domislicu Račana i Sanadera da odu na Bleiburg nekoliko dana prije službene komemoracije.

Ali je ondje poslala Ivana Jarnjaka koji je taj ionako providni trik do kraja obesmislio, jer je oštro napao sadašnjeg predsjednika Josipovića i bivšeg Mesića što se, zamisli ti to, odbijaju ondje pojaviti. Naravno da se odbijaju pojaviti i za to su dali potpuno jasna i otvorena objašnjenja,za razliku od Kosorove, Sanadera i Račana, koji su ih skrivali kao što su se i sami skrivali po blajburškim šumarcima. Josipović i Mesić ne žele na Bleiburg dok god se manipulira brojkama o tada i poslije pogubljenima, i dok god se ondje pojavljuju ustašonostalgičari,odjeveni kao da se spremaju za nova masovna ubojstva koja su prethodila onim blajburškim, čega je i ove godine, iako manje,bilo.Točka.

Doduše, Mesić je nepotrebno podletio Jarnjaku jednom suvišnom izjavom kakvih mu se posljednjih mjeseci i previše zalomilo.U gimnaziji A.G.Matoš u  Zaboku govorio je u povodu 65. godišnjice pobjede nad fašizmom vrlo umjesno o ulozi Titovih partizana kao jedinih koji su se zbiljski borili protiv fašizma. Ali je onda neumjesno zaključio da se ubijanje zarobljenih na Bleiburgu i poslije dogodilo iz osvete, no, dodao je,”osveta je bila neminovna jer su zločini koje su počinili bili toliko strašni da ju je bilo nemoguće izbjeći”. Dakle, Mesić je praktički amnestirao ubijanja na Bleiburgu,za što ga nitko nije ovlastio, i time napravio gaf koji mu zbilja nije trebao. 

Prizivanje pomirbe

Nepotrebno je kompromitirao povijesno i moralno smislenu izjavu pokojnog Zvonka Ivankovića Vonte, koju su mnogi pa i on posvojili – da u Jasenovcu nije bilo nijednog logoraša koji je kriv za žrtve na Bleiburgu, a među blajburškim žrtvama je bilo mnogo onih koji su krivi za masovna ubojstva u Jasenovcu. Da je Mesić ostao na toj rečenici, koja objašnjava i kontekstualizira, ali ne presuđuje, stavio bi u džep Jarnjaka,koji je izjednačio ustaške i komunističke zločine kao izraz iste “ideološke i rasne” mržnje. Pa su mu onda Jasenovac i Bleiburg dva potpuno ravnopravna toponima na mapi zločina iz Drugog svjetskog rata, a priključio im je i Ovčaru, iako ne možeš nikako dokučiti što ona tu radi.

To je priča iz jednog sasvim drugog rata, za kojeg bi se moglo reći da je i bio moguć zato što više nije bilo partizana,ali Jarnjaka za to nije briga. Njemu su svi ti ratovi očito bili isti. Po njemu su to etnički ratovi ovdašnjih naroda, prvenstveno Srba i Hrvata, pa on želi da se tu uvede reda i s Bleiburga je pozvao da nikada više Hrvat ne udari na Hrvata. Dakle, i dalje smo ondje gdje nas je ostavio Tuđman sa svojom “pomirbom” partizana i ustaša, što je, naravno, sporno danas koliko je bilo i u njegovo vrijeme, prvenstveno zato što isključuje druge (Srbe, Bošnjake). No, dobro, neka bude. Ali, ako prizivaš pomirbu među Hrvatima,onda to pravo moraš priznati i drugima,a tu stvari škripe da bole uši.

Jadranka Kosor se na Bleiburgu oštro okomila na odluku Vojnog muzeja Srbije da otvori poseban odjel za Dražu Mihailovića, smatrajući da se time ruše tekovine antifašizma, ali ne shvaćajući da time oslikava i stanje u Hrvatskoj. Jer, u zemlji koju vodi, još je sedamnaest ulica koje nose ime po ustaškom doglavniku Mili Budaku, pa ako nije sporan on zašto bi bio Mihailović, koga su u antihitlerovskoj koaliciji barem neko vrijeme držali za antifašističkog gerilca? I na što je ispalo ovo Kosoričino oprezno stezanje pamučastog obruča oko blajburške parade ustašonostalgičara, s namjerom da se neutralizira ta neugodna knedla hrvatske politike? Ma,na ništa!

Sve se to svelo na kerefeke  neodlučne premijerke, koja još nije otkrila formulu kako da oda počast blajburškim žrtvama, a da to ne bude popust blajburškim neoustaškim hodočasnicima i samoj NDH. Koliko god ona željela maknuti te hodočasnike iz neprijatnog vidokruga, oni i dalje zadržavaju, kao i BBB-ovci, status strasnih domoljuba. Koji, doduše, malo prekardašuju u iskazivanju osjećaja, ali to je i sve što im se može staviti na teret.

I tako se opet zatvorio krug iz kojeg već puna dva desetljeća nema izlaza. Uostalom, ako je Jarnjak s Bleiburga poručio da se ondje odaje počast i poginulim braniteljima iz Domovinskog rata, može li biti jasnije da se taj izlaz ozbiljno i ne traži.