Čelični zagrljaj monetarne unije

Kriza europske valute pokrenula je debatu o tome na koji način bi se s tom krizom trebalo nositi i debatu o dubljim manama europske monetarne unije koje bi, ukoliko se ne isprave, i dalje mogle ugrožavati pojedine zemlje članice, time i cijelu Europsku uniju.

Višemjesečna agonija Grčke kulminirala je krajem travnja, kada je grčki premijer Georgios Papandreou zatražio pomoć Unije i Međunarodnog monetarnog fonda kako njegova zemlja, opterećena proračunskim deficitom od 13,6 posto i dugom od 133 posto BDP-a, ne bi bankrotirala. Situacija u Grčkoj, kao i procjene da su još četiri zemlje – Portugal, Italija, Irska i Španjolska – u sličnom stanju, izazvala je srozavanje njihovih kreditnih rejtinga, nervozu na financijskim tržištima, a posljedično i pad vrijednosti eura u odnosu na dolar.

Tvrdi stav Njemačke

Tjednima prije toga europski su čelnici pregovarali treba li Grčkoj odmah poslati financijsku injekciju ili zahtijevati od nje da prethodno provede reforme. Strahovalo se da bi bezuvjetna pomoć Grčkoj mogla dovesti do toga da se i druge problematične članice nastave ponašati neodgovorno i rastrošno, a zatim jednostavno zatraže od Unije da ih spasi. Protivnici “lakog” izvlačenja, prije svega Njemačka, na kraju su ipak popustili, svjesni da bi odugovlačenje s pružanjem pomoći produbilo recesiju i ugrozilo njihove ekonomije temeljene na snažnom izvozu. Tako je Grčkoj obećana zajednička pomoć EU-a i MMF-a u iznosu od 110 milijardi eura, na koju ona mora uzvratiti radikalnim mjerama štednje.

Njemačka kancelarka Angela Merkel Grčku i ostale države u krizi kritizirala je jer nisu igrale po pravilima monetarne unije, koja zabranjuju proračunski deficit veći od tri posto, već su godinama povisivale cijenu rada i pretjerano trošile, dok im je produktivnost stagnirala. Berlin je zbog toga optuživan da propagira kult štednje koji bi, zbog smanjenja potrošnje, mogao usporiti oporavak europskog gospodarstva, a veliki proračunski rezovi mogli bi dovesti do deflacije, rasta nezaposlenosti i antagonizma prema euru. Stručnjaci tvrde da se te zemlje moraju reformirati, ali ne po cijenu da se ubije ekonomija, jer čak ni MMF, nakon iskustva Latinske Amerike, više ne nameće tako radikalnu štednju.

Luka Brkić, profesor političke ekonomije Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, smatra da bi cijena grčkog oporavka bila niža da se krenulo ranije, no drži da je glavno pitanje ove debate zapravo pitanje je li prije bila kokoš ili jaje.

– Pravi problem nije u tome treba li prvo ići financijska pomoć ili mjere štednje, nego je problem u urođenim manama same monetarne unije. Prva je da se, kada imate područja s nefleksibilnim uvjetima rada, kao u Grčkoj, povećava nezaposlenost, pa se pomoć takvim područjima pokazuje preskupom, jer se tu uvijek radi o transferu novca iz jedne zemlje u drugu, dakle o novcu građana koji ne žele plaćati tuđu rastrošnost. Drugi problem su velike razlike u razvijenosti pojedinih članica, pa se nužno pojavljuje pritisak za ujednačavanje troškova poslovanja, a da bi se to ostvarilo, nužna je i redukcija neto profita države, odnosno rezanje troškova, što se sada događa u Grčkoj – kaže Brkić.

Klađenje na bankrot

Vlada Angele Merkel od južnoeuropskih je zemalja tražila zapravo da se ponašaju isto kao Njemačka koja, “opsjednuta štednjom i inflacijom”, godinama drži nisku cijenu rada, nisku domaću potrošnju i izrazito visoku produktivnost, što joj je omogućilo da postane jedan od najvećih svjetskih izvoznika, pri čemu 70 posto tog izvoza ide u zemlje eurozone.

Francuska ministrica financija Christine Lagarde zbog toga se javno na Njemačku obrecnula da ne želi svojim “ogromnim trgovinskim suficitom i zalihama novca pomoći susjedima kupujući od njih”. Angeli Merkel se stavlja na dušu da je špekulantima na financijskim tržištima, prije svega hedge fondovima, olakšala da se klade na bankrot grčke ekonomije. Zbog toga su porasle premije rizika na grčke državne obveznice, a njezini dugovi postali toliki da je na kraju bila prisiljena obratiti se MMF-u i Uniji. Da je Njemačka reagirala ranije, tvrdi se, i dozvolila da Unija zajednički preuzme odgovornost za Grčku, onemogućilo bi se špekuliranje i spriječio pad vrijednosti državnih obveznica. Ranijom reakcijom Unije, tvrde kritičari, povećala bi se vjerojatnost da se Grčka sama izvuče iz krize, a time bi se i uštedio novac europskih poreznih obveznika koji će sudjelovati u pomoći Grčkoj.

Osnivanje EMF-a

Tvrdi se da je sistemski problem Unije u tome što su se zemlje eurozone odrekle suvereniteta u području monetarne politike i primile zajedničku valutu, ali se umjesto zajedničke financijske politike stvorio Pakt o stabilnosti i rastu, koji ne sadrži mehanizme za kontrolu financijskih politika pojedinih članica, već samo sankcije za situacije kada se one već nađu u problemima.

Zbog toga su se pojavile ideje o osnivanju europske agencije za kreditni rejting i Europskog monetarnog fonda. Luka Brkić kaže da je ideja o osnivanju EMF-a pokušaj da se odgovori na potrebu redefiniranja arhitekture monetarnog sustava kakav je stvoren 1940-ih godina, kada su osnovane sadašnje međunarodne financijske institucije.

– Tu ideju treba promatrati u tom kontekstu, a cilj joj je da se u interesu razvijenih zemalja Unije ojača pozicija eura kao globalnog igrača. Europska rejting agencija, pak, sasvim bi se sigurno ponašala više u interesu Unije, barem zbog toga što ne bi bila privatna i što bi joj bili drukčiji nalogodavci – zaključuje Brkić.

Agencije za procjenu kreditnog rejtinga krive za krizu

Kao krivci za financijsku krizu sve se glasnije spominju i agencije za procjenu kreditnog rejtinga kompanija, različitih financijskih proizvoda i država. Tri najveće takve privatne  američke agencije su Standard&Poor’s, Moody’s i Fitch. Američki senator Carl Levin nedavno je objavio rezultate istrage koji kažu da agencije nisu donijele ništa dobroga ni svojim dioničarima ni građanima. Levin tvrdi da su agencije “koristile modele koji nisu predvidjeli rizike hipotekarnih kredita”, koji su 2008. doveli do krize u SAD-u. Dozvoljavale su, tvrdi Levin, da vanjski pritisci utječu na njihove procjene, rezultat čega je da 93 posto svih kredita koji su 2006. godine dobili ocjenu “sigurno za ulagače” danas imaju onu “smeće”. Procjene kreditnih agencija doprinijele su propasti američkih banaka Lehman Brothers i Bear Sterns te osiguravateljskog diva AIG, dok su investitori banke Goldman Sachs izgubili preko milijardu dolara, a njezini šefovi danas su na sudu zbog prevare. S druge strane, tri najveće agencije u pet godina udvostručile su prihode na šest milijardi dolara godišnje.