Čija su tri prsta?

Tri dobro raširena prsta (palac, kažiprst i srednjak), na visoko uzdignutoj desnici ruci bili su važna i obavezna gestualna simbolika – hrvatskih nam ustaša u vrijeme tzv. NDH! Da, upravo tako, pod tim “trofaznim znamenjem”, u ono vrijeme, zbivale su se sve važne ustaške svečanosti, dapače, “prva hrvatska vlada” položila je svečanu prisegu (16. travnja 1941. u Banskim dvorima) tako što su se svi njeni novoimenovani članovi zakleli, uvis podižući – tri prsta! Postoji o tome i foto-dokumentacija, a i neki pravi Hrvat valjda ima u obitelji još kojeg preživjelog ustašu, koji bi mu mogao o tome posvjedočiti.

Inače, u knjizi “Ustaša – dokumenti o ustaškom pokretu” (prir. P. Požar; “Zagrebačka stvarnost”, Zagreb, 1995.), na str. 145. dobro se vidi kako Poglavnik dr. Ante Pavelić znakovito ističe tri prsta, dok se u tehnički nešto bolje otisnutoj knjizi “Tko je tko u NDH – Hrvatska 1941.-1945.” (“Minerva”, Zagreb, 1997.), vide svi članovi vlade s ponosno podignutim prstima, kako prilikom prve zakletve (1941.), tako u nekoj prigodi u jesen 1943. g. (str. 454-456). Dakle, hrvatski su ustaše dobro bili zauzeli značenja te geste (izvorno, nesumnjivo kršćanska simbolika, koja izražava vjeru u sv. Trojstvo), pa kako se onda moglo dogoditi da im je preotmu – Srbi? Taj simbolički “salto mortale” ponovno je, evo, nekidan mogao završiti kao “salto mortale”, samo da strasti nisu bile na vrijeme stišane.

Čitam u novinama, sa zakašnjenjem, da su se na nekom loptaškom nadmetanju (ono, kad golemi, zadrigli muškarčine međusobno dobacuju napuhanu kožnatu mješinicu), raspalili simbolički potencijali, kao da itko može i smije zauvijek zauzeti sv. Trojstvo. U finalu nekakve NLB lige (od kojih je riječi ovaj akronim?), ali su se i pokoškali – navijači (ta sirotinja koja izdržava luksuzne zaigrane sisavce). Prema novinskom izvješću (“Večernji list”, 24. IV. o.g.), na utakmici između zagrebačke “Cibone” i beogradskoga “Partizana”, u 24. minuti “stigla je srbijanska provokacija koja je imala namjeru izazvati incident. Jedan član ‘Partizanove’ navijačke skupine ‘Grobari’… visoko je podignuo tri prsta. Navodno se nekadašnji igrač, a danas predsjednik kluba, čudio zbog čega se Zagrepčani nerviraju kada netko podigne tri prsta.” Stvarno, zašto ako to nije već iz ljubomore što netko preotima znak koji su Hrvati (dobro, ustaše) već odavno – zauzeli?

Znam, znam, da će se odvratiti, kako su s podignuta tri prsta u nedavnom građanskom ratu srbočetničke horde žarile i palile po Hrvatskoj, pa je taj znak ostao upisan u hrvatskoj kolektivnoj memoriji kao zloznak. Al’, što ako su te horde isticale tri prsta baš u obrnutom značenju, kao povratnu uvredu za sve ono što je ustašija pod tim znakom napravila Srbima za vrijeme NDH? Kad bi i moglo biti tako, ponovno završavamo u ćorsokaku povijesnih bespuća, u kojima nitko ne može iz kolektivnoga pamćenje jedne i/ili druge strane istrgnuti ono što je nesvjesno, duboko upisano. Tako, u spomenutom izvješću (“VL”), nakon opisa “usijane situacije”, jer “domaći puk bio je razjaren”, slijedi još rezigniraniji zaključak: “Bio je to i svojevrstan odgovor svima onima koji misle da bi se mogla igrati nogometna regionalna liga. Jer, rane iz bliske prošlosti još su svježe i još dugo neće zacijeliti.”

Eto, zbunilo nas je najobičnije loptanje, kako bi neki iz njega mogli izvlačiti dnevno-političke zaključke, dok se moja malenkost zbunjeno zaključala u “Povijest kršćanske literature” Tomislava J. Šagi-Bunića (i to samo I. sv. “Patrologija od početka do sv. Ireneja”; “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb, 1998.), iz koje sam izašao zbunjeniji nego kad sam joj pristupio. Dakako, poučavanje o tome kako je još u novozavjetno doba nastajao “Apostolski simbol vjere” potpuno je suvišno u ovo zbunjeno doba, kad se odlučuje bismo li još malo (bratski) ratovali ili bismo li se samo – loptali. Koje su to “još svježe rane” i zar baš svaki još svježi ranjenik mora nazočiti igračkome nadmetanju, u kojem, na jednoj/protivničkoj strani nastupaju oni koji su nositelji simboličkoga značenja neprijatelja iz bliske prošlosti? Naravno, da nije tako, jer bi bio neshvatljiv nacionalni mazohizam da se ucviljene žrtve dobrovoljno podvrgavaju sada, pak, simboličnom mučenju!

Najprije je masovna propaganda najmanje dva desetljeća trenirala “domaći puk” da na “tri prsta” reagira ubilačkom mržnjom, a potom kad je taj uvjetni refleks dobro fiziološki usvojen, onda se žali što je tome tako. Koprcajući se u stisku ove vrlo teške i mučne teme (koju bi mogao, možda, razjasniti neki simpozij političkih teologa pod naslovom “Čija su tri prsta?”), žalim samo, privatno, osobno i lično što već dvadesetak godina ne mogu u kafiću normalno naručiti 3 dcl točenoga piva. Naime, kad sam zadnji put, početkom devedesetih godina, bio normalno s tri prsta (ispruženim palcem, kažiprstom i srednjakom) signalizirao barmenu svoju narudžbu, umalo da me nisu napali, poučivši me da se od tada sve “na tri” u Hrvatskoj pokazuje tako, da se istaknu palac, kažiprst i mali prst, za razliku od srpske geste. Na stranu, što je ovakovo pokazivanje rogovlja istovremeno i skaredno, ali eto, barem nije srpsko, a dodao bih da nije ni – ustaško!