Demografski diskurs supsidijarne države
Od same krize kapitalističkog ekonomskog ciklusa, a to nije sva istina ovoga trenutka, interesantnije je proučiti odgovor društva na nju. Jer, kriza je već bilo. Sjetimo se samo da je zadnje suočenje s krizom u nas, ono iz 80-ih godina, proizvelo “krizologiju”, menadžersku ideologiju koja je na vlast uistinu i dovela menadžere, ali preko crne “esencijalističke” nacionalističko-identitarne kupke 90-ih. Ono što sada možemo vidjeti jest da mediji u privatnom i pseudojavnom vlasništvu koncipiraju ne samo upravljačke ideologije, već i sliku društvenog totaliteta, “dijalektički”, kao neki ugovorni tripartizam – u kome na mjestu teze stoje poslodavci, antiteza je tzv. radno ovisno stanovništvo, a sinteza “nacionalna” država.
Od dvije jače strane – kapitala i njegove države – dodijeljenim mu ulogama, privatno poduzetništvo i dalje fingira kao glavni pokretač i izvor proizvodnje novih vrijednosti. A koncepcija ekonomskog rasta, kao rasta udjela kapitalskog, na račun nadničarskog “bogatstva naroda”, samorazumljiv je ekonomicistički osnov društvenog napretka. Radne mase, svedene na biopolitičku ili demografsku problematiku, onu ugodne dostupnosti radne snage kapitalu, kao da su samo još “smetajući” preostatak radnog društva. Koji bi, induciran u gubitništvo, morao biti sretan što ga postfordistički funky business, kao jedan takav anakronizam, još uopće tolerira. U tom smislu čini se sve da kriza sindikalizma u tzv. tranzicijskim društvima postane samoispunjavajuće proročanstvo.
Što dakle imamo? Imamo prijenos problema s očite činjenice da privatno-vlasnička, menadžerski upravljana, radnički razvlaštena i “ne-nacionalna”, u globalizacijske procese uklopljena privreda, nije odgovor na “zagonetku vremena” koju bi postavila neka suvremena Sfinga: kako poslovati u ugodnom okruženju, dugoročne i redovne a ne maksimalne, ali kratkoročne, eksploatacije masa? Masa naguranih u situaciju krajnjeg robnog fetišizma – gdje su robe svjetskog korporativnog svijeta dobro zbrinute, a ljudske egzistencije zbrčkane, do nefunkcionalnosti čak i samog tzv. potrošačkog društva. Taj problem transferiran je – kamo? Pa na licemjerno čuđenje moćnika: kako to da se ljudi grupno i klasno ne organiziraju, dovoljno dobro da radne, a siromašne, većine ne ostanu “vječni” gubitnici tranzicije, što se već desetljećima redovno događa? S perspektivom radikalne ispalosti iz društva, a onda i obitelji (a ne obrnuto), kao jedinoj svima zagarantiranoj starosti. Žurnalistički skrenuto u mentalitetne etno-psihoanalize pita se: zašto se ljudi u velikim zemljama EU-a, da grčku iznimku sada ostavimo po strani, redovno, organizirano i uporno bune, a “naši” šute i trpe? A to nije cijela istina.
Kome je do stvarnog odgovora na to pitanje taj će ga i naći. No, takvih je malo. Jer, on pretpostavlja nerobovanje ekonomicističkim, vulgarno-materijalističkim (nekog naopakog simulakruma marksizma) shemama.
Vratimo li se “tripartizmu” naše ekonomske, političke i društvene (a sve te atribute treba podvrći radikalnom preispitivanju) scene, moramo stvari povezati dublje od lakonske izjave ministra prometa Božidara Kalmete, koji u jednoj televizijskoj emisiji ovih dana ovako disciplinira sindikate: “Koliko vaše središnjice imaju članova, a koliko je ljudi nas izabralo na političkim izborima? Dakle, vi štitite male grupice stanovništva, s posebnim interesom, a mi u vladi pazimo na opći interes društva u cjelini.” Taj opći interes društva u cjelini najbolje je opisati kao demografski diskurs jedne supsidijarne države.
Što to znači? Zanemarimo li, a ovdje to ne bismo smjeli, šmitovsku suverenost, s pravom na poziv o odluci o izvanrednom stanju, koja brine da npr. “Srbi ne dignu glavu” (njegovanjem tekovina etničkog čišćenja, naročito u kulturi), unutar države prisutan je, za sve stanovništvo, svojevrstan higijenski diskurs. Da riječ biopolitika u nas već nije zloupotrebljena, kao navodno adekvatan opis “totalitarne komunističke vlasti” prethodnog socijalističkog poretka, danas vladajući diskurs mogli bismo nazvati biopolitičko-demografskim. Upravljaštvo (governmentality) nad svojim stanovništvom glavna je obaveza naše države, na putu od “banana republike” (iz vremena Clintonovog rješavanja Tuđmanovih bespuća) prema rubnoj državi EU-a. Pojednostavljeno: našu državu će, što dalje to više, vlastiti državljani zanimati samo u onoj mjeri u kojoj treba sve više regulirati i nadzirati njihov položaj na tržištu radne snage i unutar radnog procesa. To je druga, “nevidljiva” strana navodno slobodnog poduzetništva, na tzv. slobodnom tržištu, koje treba sve veće državno nasilje da bi nastavilo sa svojim neoliberalnim eksperimentima jednog casino kapitalizma. Jednog sistema koji proizvodi najprije novac bez pokrića, a onda upreže nas da stvorimo realni novac kojim ćemo razriješiti “dužničku krizu”. Pozajmice “nerazvijenim zemljama”, koje trebaju raditi stoljećima u budućnost, da bi u njih upumpan novac pokrile proizvedenom vrijednošću, ovjerava supsidijarna država. A to je država koja svojim postojanjem garantira raspad političke sfere, tako što “probleme” i “procese” koji se daju riješiti na nižem nivou ne prenosi na viši (EU). Ono što mogu uredbe vlade na liniji EU integracija, ne treba raditi parlament.
Uostalom, jedini pravi zadatak te “političke zajednice” je čuvati socijalni mir za procese globalnog kapitalizma. Njezini državljani znaju za tu njezinu posredničku, kompradorima pogodujuću funkciju. No, kad prijetnja razvlaštenjem radnih masa postaje svakodnevica “ispalosti”, u kojoj mnoštvo naprosto napušta teren, dobivši crveni karton otkaza, u realiziranoj prijetnji nestaje straha. Ali, koga napasti? Traži se ozbiljna država za rušenje.