Demokracija ili cinizam?!

Je li Zagreb stvarno “muževna Atena hrvatstva” (kako mu se nekada tepalo) ili je, nažalost, “grad cinika” (kako je još 1914. izvalio bezočni V. Čerina, u jednom pamfletu, koji je danas bolje ne citirati), to mi je, nakon pola stoljeća zagrebovanja, još teško reći! Uvođenjem ovih sintagmi htio bih samo podcrtati/podvući ono zgražanje koje je, nekidan, izrazio Miljenko Jergović (“Obrana Varšavske i kuferi za dotepence”; “Jutarnji list”, 25. V. o.g.), na račun parole kojom zagrebački demonstranti namjeravaju/žele iz ovog grada otjerati aktualnog gradonačelnika. Misleći da izvode nekakav duhoviti performans – ispisujući na tucetima kartonskih kovčega/kufera poruku: “S ovim si došel, s ovim odlazi” – paradirali su gradom bez ikakvog stida od pomisli, da ona znači “Zagrepčani/zauzeto”, što je tako nijansirana preformulacija malo starije parole “Zauzeto/Hrvat”! Kako sam se bio zgrozio kad sam to vidio na televiziji i potom na novinskim fotografijama, ovdje mogu samo podržati spomenutoga kolegu (koji je na isti način reagirao prije, zahvaljujući razlici između dnevnoga i tjednoga tiska).

Doći s kovčegom/kuferom iz provincije u veliki grad, to je već nešto (u njemu mogu biti i dukati i zlatne poluge, a ne samo rublje i knjige), kad znamo da su neki došli ovamo (u “našu tako lijepu i tako našu”) donoseći samo prašinu na svojim opancima (pa im je bilo nuđeno da to i odnesu, kada su bježali), a da su u novije vrijeme brojni i pristigli noseći u ruci samo plastičnu vrećicu/kesicu, u koju je stalo čitavo njihovo kućanstvo i imanje! Dakle, cinička poruka/poruga – “S ovim si došel, s ovim odlazi” – na kraju je razotkrila pravo lice “atenske” demokracije u Varšavskoj ulici: ta ne baš djeca koja se tu okupljaju, nakon što su propustila krvavije i opasnije afere protiv kojih je trebalo ustajati (dobro, za borbu protiv neo-endehazije, da su i imali ideju i vođu, nedostajalo im je oružje, malo snažnije od makete “trojanskog konja”), demonstriraju čisto pomodno, kao da imaju “pravo na grad”. A nemaju, jer je investitor u Varšavskoj kupio svoje pravo, dok bi se oni tom ulicom samo šetuckali (načelno jer tom spojnom uličicom samo se prolazi), ignorirajući glavno načelo kapitalizma (za koje smo se borili), naime, da je privatno vlasništvo – sveto!

No, upao sam u ovu priču tek kao u odvojak glavne teme (načete ovdje prošli put, 21. V. o.g.),  samo zbog toga jer me je novo čitanje knjige I. J. Boškovića o “Orjuni” i romana Nike Bartulovića “Glas iz gorućeg grma” navelo u čudne i sumnjive usporedbe vremena današnjega s vremenom prošlim (pa sam iz te lektire i izvukao sintagme o “Ateni” i “gradu cinika”). Sličnosti ne tražim niti bih ih stvarao, razumije se, na političkome planu, ali po profesionalnoj deformaciji, vidim na književnom planu ono što vrijedi izvući na svjetlo današnjice. Ako je pokojna politika (“Orjune”, za koju danas ne zna ni mnoga starež, jednako kao što ni današnja mladež ne zna za Ovčaru!), knjige ne umiru (one mogu biti zaboravljene i/ili odbačene, ali se uvijek vraćaju). Hrvatski pisac Niko Bartulović (rođ. 1890. u Starom Gradu na Hvaru) imao je takvu sudbinu, da ga je njegovo političko opredjeljenje izbacilo iz hrvatske književnosti, a opus mu otjeralo u zaborav (premda nije Srbin, već “samo” Hrvat-Jugoslaven, pripao je u dio povijesti srpske književnosti!). Zanesen idejama koje su tada harale, posebno Dalmacijom, već je 1914. g. bio hapšen s ostalim prvacima splitske grane pokreta “Jugoslavenska nacionalistička revolucionarna omladina”… itd. itd. o čemu se treba obavijestiti u odličnoj studiji I. J. Boškovića (2006. g.) i u samom Bartulovićevom romanu. Ovaj je, pak, autobiografski i to je ono što me je njemu privuklo. Pisan u Splitu 1927./28. g., objavljen je pod naslovom “Na prelomu”, u izdanju Srpske književne zadruge 1929. g., da bi marom ovdašnjega Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”, proširen prema rukopisima iz ostavštine, bio pretiskan 2003. g. u Zagrebu, pod naslovom “Glas gorućeg grma”. Prikazujući političke prilike 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, na relaciji Stari Grad-Split-Zagreb-Prag-Rijeka-Beograd, Bartulović je opisao sebe u glavnom liku, ali je u koloplet događanja uvukao stotinjak prvih/stvarnih osoba iz ondašnjega društvenoga i političko-kulturnoga svijeta, tako da ta “dokumentarnost” upravo i baš danas snažno evokativno odjekuje. Dok je autobiografizam suvremene hrvatske proze prevladavajuće intimistički (“sitno kaluđerski”), ili čak glupavo ezopovski (“s ključem”!), Bartulović je nepoštedno svoje pismo temeljio na pravim činjenicama i u vezi sa značajnim osobama. Trebao je najprije nešto istinski proživjeti, za ovakvu prozu, da bi skončao ili među četnicima 1943. ili ispred partizanskoga suda 1945. g. S kuferom se uputio u povijest, a “ni pasjeg brabonjka na grobu mu ne bu”!