Dobrovoljac i dezerter

Povod za razgovor s Filipom Šovagovićem, glumcem i režiserom koji na Akademiji dramske umjetnosti nikada nije diplomirao, njegova je monodrama “Stanje nacije”, nedavno izvedena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Bila je to jedna od rijetkih prilika kada je publika uz ulaznicu dobila i pivo. A sami su mogli ponijeti ćebe.

U posljednje vrijeme dajte puno intervjua, kako to da vam se odjednom to da raditi?

– Ne da mi se. Ali, ne da mi se ni raditi. Ipak sve to skupa doživljavam kao neki oblik javnog djelovanja. Nakon što kažem neke stvari, vidim da je ljudima jasnije što radim, pa time dajem mali prilog razumijevanju stvari kojima se bavim. Mislim da i mlađim generacijama možemo nešto objasniti jer smo preživjeli najgore i ništa nas ne može iznenaditi.

A što je to najgore?

– Konkretno, prošao sam dva državna sistema koja su potpuno nekompatibilna, prošao sam dvije države a da se nisam maknuo iz svog sela, bio sam u dvije vojske. Zajedno smo prošli stabilizaciju, pa socijalizam, pa demokraciju. Bili smo svjedoci svih vrsta manipulacija, pljački i cenzura. Prošli smo, politički gledano, neko veoma turbulentno vrijeme. Vidim da velik broj klinaca pokušava sada osnovati firmu i vidim da su u velikom strahu od toga što će se dogoditi. U strahu su da li ćemo svi bankrotirati. Njima poručujem da je uvijek bilo tako i da je najbolje da kao sistem bankrotiramo, no to nam se, nažalost, neće dogoditi.

Ambicija, najveći čovjekov neprijatelj

Često za sebe znate reći da ste neuspješan glumac. Radi li se o nekoj vrsti poze ili u to zaista vjerujete?

– Možda je to neka moja utjeha. Imam jednu pjesmu koja otprilike ide ovako:

Kada gledaš kroz izlog kazališnog kluba

i kada to radiš vrlo često

u stanju si pomisliti u sve ono što drugi o tebi misle

mada je to sasvim nebitno i ponekad potpuno netočno.

Ali kada shvatiš da si kao umjetnik možda sasvim propao,

Tu ti se otvaraju ogromne šanse da uspiješ kao čovjek.

Nije li to konačno mjesto da zaključiš kako si potpuno uspio.

Ogromna ambicija kod umjetnika je strašna, to je spoj političkog angažmana i poznavanja svih društvenih tema. Da bi bio kompletan umjetnik, moraš u sebi sve to objediniti. Imam i drugu pjesmu koja se zove “Ambicija, najveći čovjekov neprijatelj”. Što se mora? Ne mora se zapravo ništa. S jedne strane, guram više smjerova kojima se bavim, a s druge porodica i prijatelji s podsmijehom čekaju kraj svih tih projekata. Upravo s te strane, autoironično si postavljam pitanje kada će se sve to realizirati.

Nedavno ste započeli pankersku turneju s monodramom “Stanje nacije”, koja je zapravo više neki stand up ili performans. Koliko ste u njoj uspjeli biti iskreni? Da li da na to gledamo kao na neki autobiografski rad?

– Nije to bitno, ali činjenica je da se pokušavam kretati u književnosti koju su napisali pisci koji iz svoje radne sobe izlaze na ulicu. Statistički, nakon deset dana provedenih na ulici prisustvovat ćeš nekom ubojstvu. Doživljaj crne kronike može se transformirati u umjetničko djelo. I roman “Zločin i kazna” neka je vrsta crne kronike. Druga vrsta pisaca su oni koji sjede doma i čitaju knjige, a dožive jedino nešto na emocionalnom planu. Osobno kombiniram te dvije krajnosti. Jedini način da zadržiš neki dio privatnosti jest da priznaš da li je nešto autobiografsko ili ne. U puno slučajeva medijima je zanimljiviji privatni život umjetnika nego ono što su napravili.

U jednom davnom intervjuu izjavili ste da dok pišete svoje likove ne vidite kao lijeve ili desne, kao ustaše ili partizane. Smatrate li da umjetnik ima neku etičku i profesionalnu odgovornost, te koliko su sami umjetnici odgovorni za zlo koje se desilo devedesetih?

– Umjetnici su već davno prije poručili da se ne žele aktivno baviti politikom. Oni koji su bili bliski s nekim od političara izazvali su kontroverze. Ivo Andrić se, recimo, ne smatra hrvatskim piscem jer je bio politički angažiran u Beogradu. Ako pričamo o Emiru Kusturici, mislim da je žrtvovao svoj privatni život da bi uspio u profesionalnom smislu. Govorim o njegovom preseljenju u Beograd, jer sumnjam da bi u Sarajevu tih godina uspio ostvariti filmografiju koju je realizirao u Beogradu. Umjetnika ima premalo da bi bili odgovorni za situaciju koja se događala. Ta situacija je bila neizbježna i mislim da je nijedan umjetnik nije mogao zaustaviti, iako je bilo velikih pokušaja da se to učini.

Radi se zapravo o staroj priči, recimo o Leni Riefenstahl i o tome da li umjetnik treba stvarati pod nacizmom. Ili uzmimo ovdašnji primjer, Oktavijana Miletića i film “Lisinski” nastao u NDH. Neki su umjetnici i u zadnjem ratu vrlo spremno postali dio ratne mašinerije. Drugi su pak postali disidenti, recimo Rajko Grlić, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić…

– To je u nekom trenutku bio njihov osobni izbor i mislim da su imali sreću da su imali kamo otići. Umjetnost vam je uvijek u sprezi s nekom politikom. Svi najslavniji umjetnici, slikari, kompozitori, radili su na dvorovima, svirali i crtali za kraljevske porodice. Na kraju se sve to zaboravi i ostaje samo ono što su napravili. Smatram da umjetnik smije raditi političke greške, tu ne vidim ništa sporno. Mogu shvatiti da mogu biti izmanipulirani gomilom informacija. Politički promašaj ne može se uspoređivati sa zadovoljstvom realizacije umjetničkog projekta. Sada sam si odredio da sam i producent svog novog filma, producent u zemlji u bankrotu. Dakle, nemoguća situacija. Mislim da ću zajedno sa suradnicima morati napraviti gomilu kompromisa i znam da će nas ljudi zbog toga prozvati. A pozicija disidenta je izvrsna pozicija. Kada se disidenti nakon godina izgnanstva vrate u tu neku svoju maticu, od tog trenutka vidimo da su uspjeli realizirati sve ono što dotada nisu mogli i to je jedan oblik umjetničke strategije. Vidjet ćete da svi oni koji su godinama plakali da su ugroženi danas drmaju s najvećih pozicija, pa je i to neko politikantstvo u umjetnosti.

Jugoslaveni, Hrvati, Evropljani

Između disidentstva i rata izabrali ste rat i uključili se u umjetničku bojnu. Što je bio razlog da u tom trenutku uzmete oružje i što danas mislite o tome?

– Nije bilo baš previše izbora, bila je to situacija u kojoj si morao prestati s tim nekim skrivanjem. Prvo sam bio dobrovoljac, kada sam skužio da na Braču nema nikoga osim mene i tisuća nekakvih žena i djece, baka i djedova. Tada sam shvatio da se trebam vratiti u Zagreb, gdje je međutim vladao kaos. U općini Centar imao sam namjeru prijaviti se kao dobrovoljac, ali sam odustao nakon šest sati čekanja i nakon što sam od neke smiješne tajnice dobio deset formulara koje je trebalo ispuniti. Morate znati da u tom trenutku imam 24 godine. Onda sam bio mobiliziran u jednu četu, gdje sam shvatio da na zbornom mjestu ne znam nikoga. Iz te čete sam dezertirao i onda postao prvi borac umjetničke čete, u kojoj sam proveo šest mjeseci, gdje mi se činilo da sam sa svojom škvadrom i da tamo pripadam. Pod dojmom nekakvog konačnog rješenja hrvatskog pitanja bio sam do trećeg mjeseca 1992. Kada je krenuo rat u Bosni i Hercegovini, nekako sam se naglo ohladio od domoljublja. Sredinom 1992. prestao sam se baviti temama koje ne mogu riješiti. Izbjegao sam mobilizaciju za “Oluju”, pravio sam se da me nema. Istovremeno sam i dobrovoljac i dezerter. Volim za sebe misliti da sam i žrtva i agresor. Od jednog indoktriniranog Jugoslavena pretvorio sam se u indoktriniranog Hrvata, a u nekim svojim zrelim godinama pokušavam odbaciti ta neka svoja nacionalna uvjerenja jer vidim da se ona mijenjaju. Moj privatni cilj je da ostanem ovakav do kraja života i da pripadam nekom užem umjetničkom smislu. Prvo smo bili Jugoslaveni, pa Hrvati, na kraju ćemo biti Evropljani, a ja i dalje živim na istoj adresi gdje sam se rodio.

Prije nekoliko godina dio glumaca Hrvatskog narodnog kazališta odbio je ići u Beograd s objašnjenjem da bi se tamo morali pokloniti agresorskoj publici. Da li biste se vi kao branitelj poklonili publici u Beogradu?

– Naravno. Glumac sam i u Beogradu sam bio već 1999. godine, na Sajmu knjiga. Odigrao sam nekoliko predstava u Beogradu i mislim da to nije više, kaj ja znam…

U “Stanju nacije” dosta koristite ekavicu, na što se publika grohotom smijala. Međutim, meni to uopće nije bilo smiješno, više mi sliči na humor iz “Večernje škole”. O čemu je zapravo riječ, o podilaženju publici ili provokaciji?

– Ne znam. Najprije moramo raščistiti neke stvari. Jezik kojim komuniciram, hrvatski se zove sada a prije se zvao hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, i dalje doživljavam kao jedan jezik. Imao sam užasnih problem zbog toga ovdje, a zbog nekih drugih stavova vjerojatno bih imao problema u Srbiji. Mislim da je publici to smiješno jer doživljava ekavicu kao nekakav dijalekt, a vjerojatno ima onih koji to doživljavaju i u političkom smislu. A šifru bih zadržao za sebe. Smatram da ta podjela kod umjetnika da moraš nekamo pripadati, lijevoj ili desnoj skupini, to je ista priča kada kao građanin imaš šansu da se prikloniš nekoj političkoj partiji. Biti opredijeljen za nekakvo društvo pisaca ili udruženje književnika isto je kao i pripadnost nekoj stranci.

Stojim više nego dobro

Ali, zar se ne opredjeljuje već time što se ide ili ne ide glumiti u Srbiju? To je isto politička odluka.

– Meni je to normalna stvar. U Beogradu sam služio JNA i tamo sam doživio svoje prve društveno-kulturne šokove. Bio sam kurir, pa sam mogao nesmetano izlaziti iz kasarne i tako sam odgledao sve predstave Ateljea 212. Beogradsku sam scenu upoznao već 1984. godine i u svom umjetničkom profilu tamo stvorio prve temelje svoje kazališne naobrazbe. U tom smislu kazališni otac bi mi mogao biti i Dušan Kovačević, ali to u svim turbulencijama postaje nebitno. Ne želim žrtvovati nijedan dio svoje biografije da bih po bilo kojem kriteriju imao briljantno urednu biografiju. Neko vrijeme sam mislio da sam disident iznutra, što je teška pozicija koju je u nekim situacijama bilo teško izdržati.

U “Stanju nacije” imitirate Radu Šerbedžiju koji čuva ovce i taj dio stvarno nisam razumio…

– To je neki san i to se ne referira ni na što. Zalijepio sam se za teatar apsurda. Moj frend Filip Nola i ja smo se uhvatili toga i došli do nekih genijalnih zaključaka. Taj Beckett je nešto za što se lovim. Cijela priča oko sastavljanja i rastavljanja država kod nas zapravo dobiva smisao. To je vrhunski apsurd, da pošaljete ljude u nekakvo rastjelovljenje, a sada opet imate udruživanje.

U monodrami se najviše referirate na dužničko ropstvo, bankrot, kapitalizam… To su teme koje vas trenutno najviše zanimaju?

– Financijski gledano sam nula, ali zato stojim više nego dobro. Ljudi kopaju po kantama, a istovremeno sve korporacije preuzima jedan jedini čovjek. To je situacija u kojoj vidiš da je socijalizam genijalan, ali ujedno da to zapravo nije moguće, što se najbolje vidi na primjeru Kine. Čovjek se ne smije nervirati. Teškom mukom sam došao do nekih svojih stavova i potrebna je još veća muka da bih se tih stavova odrekao. Nije sramota ne imati mišljenje o stvarima. Imao sam veliku ambiciju da postanem novinski kolumnist, pa sam godinama bio nesretan što to nisam uspio realizirati. Sada mi je veoma drago zbog toga jer bih izgubio previše živaca.

U vašoj monodrami “Stanje nacije” glavni lik Arterije Fras Vraz Filipović ima traumatično sjećanje na rat. Jesu li i vama ostala neka traumatična sjećanja iz rata?

– Imam problema sa živcima, ali previše je bilo turbulencija da bih mogao izvesti analizu otkud mi oni. Ja dobro spavam, a Arterije je tip koji nikada nije bio u vojsci, ali ima noćne more kao i oni koji su ratovali. Ne osjećam sućut za slučaj generala koje je Mesić umirovio, ali osjećam neizmjerno poštovanje i razumijevanje za ljude koji su otišli u rat i bili na prvoj liniji. Nakon rata uvijek izgleda kao da su bolje prošli svi oni koji nisu bili u ratu. Problem je što veterani ne znaju da li su napravili pravu ili krivu stvar, a u njihovoj biografiji staž u ratu upisan je zlatnim slovima. Normalno je da se svatko sada pita da li je izmanipuliran ili nije. U cijeloj toj priči činjenica je stvaranje države koju su sanjale generacije prije nas. Da li je to bio i naš san, to je sada stvarno veliko pitanje, ali ne znam što hrvatska vojska radi u Afganistanu i na koji način to može biti naš emocionalni interes. To može biti jedino naš monetarni interes. To mogu smatrati manipulacijom. Zamislite, glavna mana jednog hrvatskog časnika koji se kao dobrovoljac javio za rat u Afganistanu bilo je to što je previše nacionalno osviješten. Kužite onda koje se tu turbulencije događaju.