Dosjei na mjestu zločina

Dosjei novinara, onih koje je režim Franje Tuđmana bez ikakvog stvarnog temelja uhodio tijekom devedesetih godina, još su uvijek u rukama hrvatskih tajnih službi, odnosno na raspolaganju istim onim ljudima koji su ih sastavljali za račun svojih političkih nalogodavaca i drugih klijenata.

Iako je koalicija koja je 2000. godine smijenila HDZ-ovu vlast, predvođena SDP-om Ivice Račana, odmah obećala da će prekinuti s totalitarnim praksama devedesetih, a koncem sljedeće godine omogućila uhođenim novinarima i uvid u njihove dosjee, “Novosti” doznaju kako se potom s navedenom dokumentacijom postupilo na najgori mogući način, budući da se gotovo svi dosjei i devet godina nakon toga nalaze u arhivu Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), nasljednice nekadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP). Ona je po nalogu Tuđmanovih ministara policije Ivana Penića i Ivana Jarnjaka neopravdano pratila, prisluškivala i na druge načine obrađivala ukupno 126 novinara, te još više stotina intelektualaca, političara i drugih građana.

Odgovor SOA-e tek nakon intervencije Ureda predsjednika

Iako su dosjei 2001. godine bili ponuđeni na uvid uhođenim osobama, one ih nisu mogle trajno zadržati ni kopirati, već samo izabrati hoće li ti materijali biti uništeni ili sačuvani, pri čemu nije bilo jasno određeno tko će ih čuvati. Novinari su se mahom suprotstavili uništavanju te dokumentacije, očekujući da bi ona mogla poslužiti kao dokazni materijal u postupcima protiv odgovornih za nezakonita i neutemeljena uhođenja. Takva inicijativa došla je iz tjednika “Feral Tribune”, koji je smatrao da nije na novinarima da privatnim tužbama rade posao države, već je u svojem saopćenju tražio da Državno odvjetništvo, odnosno država sama pokrene taj progon i tako izvrši demontažu represivnih struktura Tuđmanovog autoritarnog režima. No ni tadašnji državni odvjetnik Radovan Ortynski ni sadašnji državni odvjetnik Mladen Bajić, koji je Ortynskog naslijedio uskoro po izbijanju “afere dosjei”, nisu pokazali interes za pokretanje takvog progona, kao što ga nije pokazivala ni cjelokupna koalicijska vlast, koja je čak tvrdila da su Tuđmanovi špijuni svoja uhođenja proceduralno utemeljili na zakonu. Nije došlo ni do kakvog oblika lustracije, već su nalogodavci uredno nastavili sa svojim političkim, a izvršitelji sa špijunskim karijerama, što je jedna od najvećih sramota Račanove vlasti.

Stoga nije ni čudno da su “Novostima” trebala gotovo tri tjedna kako bi od sigurnosno-obavještajnog sustava iskamčile službenu potvrdu informacije o tome gdje su dosjei arhivirani. “U vezi vašeg upita obavještavamo vas kako je spomenuta dokumentacija arhivirana u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Od ukupnog broja do sada ostvarenih uvida (njih 41), 38 osoba po izvršenom uvidu nije dalo suglasnost za uništavanje dokumentacije dok su tri osobe tu suglasnost dale”, glasi kratki odgovor iz kabineta ravnatelja SOA-e Josipa Buljevića. Na njega smo morali čekati 19 dana, četiri dana više od roka predviđenog Zakonom o pravu na pristup informacijama, koji je Buljević bez ikakvog problema ignorirao.

S kolikom je voljom Buljević, koji je profesionalnu karijeru počeo 1995. kao operativac splitskog centra SZUP-a, dakle u vrijeme kada je taj centar obrađivao redakciju “Ferala”, odgovorio na naš upit, pokazuje to što nam je odgovor stigao tek nakon intervencije iz Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS), a po svemu sudeći i Ureda predsjednika Ive Josipovića. Naime, kako Buljević nije bio odgovorio u zakonskom roku, “Novosti” su pomoć u dobivanju informacije zatražile od Ureda predsjednika, koji nas je uputio na UVNS, a čiji je predstojnik Petar Mišević potom zatražio odgovor od SOA-e. Mišević nas je obavijestio kako je dobio odgovor od Buljevića te ga proslijedio Uredu predsjednika, a tek tri dana nakon toga Buljević je svoj šturi odgovor poslao “Novostima”.

Račanova koalicija sve pomela pod tepih

– Naravno da se dosjei opet nalaze na mjestu zločina, u takozvanoj Službi. Od tamo su ionako samo nakratko bili izašli, jer je čitava ta farsa davanja doušničkih svinjarija na uvid žrtvama režima imala poslužiti kao demokratska kozmetika Račanovoj koalicijskoj vladi, i to naravno ne zbog nas, nego zbog međunarodne zajednice – kaže “Feralova” urednica Heni Erceg, koja danas piše za slovensku “Mladinu”.

– Stoga mislim da grijeh oko uhođenja novinara, čak ni smiješne optužbe za “unutrašnji ekstremizam i terorizam”, kakve sam našla u svom dosjeu, nisu samo na nalogodavcu. Svaka se diktatura, pa tako i Tuđmanova, brani od neistomišljenika svim dopuštenim, ali i nedopuštenim sredstvima, a zato u konačnici diktature i propadaju. Kudikamo je veći grijeh takozvane demokratske vlasti Račanove koalicije koja je čitavu tu gadnu storiju, uz podršku Državnog odvjetništva, naprosto pomela pod tepih, umjesto da je napravila barem nježnu lustraciju istaknutih špijunskih kadrova i time postigla neki odmak od Tuđmanova režima. Ovako su svi špiclovi i dalje živahni unutar sistema, a njihovi šefovi i danas su istaknuti činovnici HDZ-ove vlasti. Pritom su im na raspolaganju i dosjei o nama, onako da im se nađu ako ustreba, a iz vlastita iskustva znam da im uvijek ustrebaju – dodaje Heni Erceg.

Tijekom devedesetih uhođeno je po 27 novinara iz “Ferala” i “Globusa”, 16 iz “Nacionala”, 11 iz “Novog lista” i osam iz “Jutarnjeg lista”, a i nekoliko novinara iz redakcija koje su bile pod izravnom kontrolom režima, poput “Večernjeg lista”, “Vjesnika”, “Slobodne” i “Nedjeljne Dalmacije”, a dosjee je imalo i 19 suradnika tjednika “Imperijal” koji je bio organ jedne od špijunskih frakcija.

Prema Buljevićevom odgovoru, manje od trećine uhođenih iskoristilo je mogućnost uvida u svoj dosje. Najobimniji je vođen pod imenom tadašnjeg “Feralova” glavnog urednika, a sadašnjeg kolumnista “Novosti” Viktora Ivančića, no on ga nije otišao pogledati, smatrajući da bi uvidom u prikupljene, a dobrim dijelom i fabricirane podatke, samo dovršio posao špijuna. Mnogi od onih koji su se odazvali pozivu na uvid pamte mučninu koju su doživjeli od pogleda na špijunske sastave, čak i nakon što su primijetili da je dio materijala, možda i onog najprljavijeg, prethodno već bio očišćen.

– Pitam se što je s tim dosjeima u međuvremenu napravljeno i jesu li možda nadograđivani. Da sam znala da će do danas ostati kod tajnih službi, bila bih tražila da se moj dosje uništi. S obzirom na to da nitko nije pokazao interes da se to problematizira i da nalogodavci odgovaraju, ne želim da dosjei ostanu u SOA-i, mislim da bi bilo bolje da se unište. Imam zastrašujuće nepovjerenje prema obavještajnom sustavu, sa svim tim ljudima koji su bili u SZUP-u, a danas su u SOA-i, i s političarima poput Jarnjaka koji nas je dao prisluškivati, a koji su još uvijek tu negdje u vlasti – kaže Đurđica Klancir, zamjenica glavne urednice T-portala, koja se na udaru HDZ-ovih špijuna našla 1992. godine kao novinarka, a poslije i kao glavna urednica “Globusa”.

Podaci o novinarima nisu bili samo prikupljani, nego i korišteni protiv njih, a mogli su lako završiti u privatnim arhivima pojedinih političkih moćnika ili procuriti. Osobno se, kaže Đurđica Klancir, osvjedočila da je u dosjeima bilo falsifikata i konstrukcija pripremljenih za difamaciju, koje su joj privatno nanijele štetu kada je dio tih materijala 1998. godine bio plasiran i kružio u pojedinim redakcijama.

Zakonsko “utemeljenje”

– Račanova vlada, koja je napravila cijelu tu paradu s otvaranjem dosjea, nije smogla snage da osudi i žigoše one koji su to učinili. Svi bi oni danas vjerojatno rekli da su samo radili svoj posao. Naravno da Mladen Bajić može i dan-danas pokrenuti postupak protiv njih, ali sumnjam da hoće jer je ionako dosta toga propustio učiniti – smatra Đurđica Klancir.

Novinari su uhođeni prema zakonu koji je Tuđmanovim ministrima policije davao diskrecijsko pravo da narede tu mjeru već na temelju izmišljotine da se netko bavi ekstremističkim i terorističkim djelatnostima, a Račanovoj vladi to je zakonsko “utemeljenje” bilo dovoljno da zauzme dvoličan stav kojim će abolirati i nalogodavce i špijune.

– Ako mene pitate je li to uhođenje bilo nezakonito, odgovaram da. Ali to nije bilo rađeno nezakonito u smislu procedure. Mi smo tražili određene formalnopravne razloge po kojima je uhođenje bilo nelegalno, ali tadašnji je zakon dopuštao da se procedura shvati preliberalno i oni su tvrdili da je formalnopravno postojao razlog za uhođenje – kaže Šime Lučin, koji je kao Račanov ministar unutarnjih poslova dao novinarima dosjee na uvid.

No ipak nije jasno po kojoj su osnovi ti dosjei još uvijek u SOA-i, jer Zakon o sigurnosno obavještajnom sustavu nalaže da se u roku od 30 dana unište ne samo nezakonito prikupljeni dokumenti, nego i oni koji se ne odnose na svrhu za koju su prikupljeni. Ako je SDP-ova vlast već priznala da je HDZ-ovo uhođenje novinara bilo pokriveno zakonom, ipak ostaje pitanje u koju to svrhu SOA danas drži njihove dosjee, osim ako ih i dalje ne sumnjiči za “protuustavno djelovanje”. Štoviše, postupak Račanove vlasti bio je takav da je, formalnopravno, proizveo niz kontradikcija. Naime, ako je uhođenje bilo nezakonito, dokumente je trebalo uništiti, no oni većinom nisu uništeni. Ako je uhođenje bilo zakonito, dosjee nije trebalo uništiti, no na zahtjev trojice novinara oni su ipak uništeni. Ako novinari ne predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost, njihovi dosjei nemaju što raditi u SOA-i, a ako predstavljaju opasnost, onda je pitanje zašto su im dosjei dani na uvid.

Muzej nevinosti tajnih službi

– Kako je 90-ih bilo odlučeno da oni ugrožavaju nacionalnu sigurnost, te se dosjee nije moglo svrstati u skupinu nelegalno prikupljenih dokumenata. Ali ti bi dokumenti po meni trebali spadati pod odredbu da ih se mora uništiti, jer oni nisu ugrožavali nacionalnu sigurnost – proturječno će i dalje Lučin. Očigledno i sam shvaćajući nedorečenost procedure po kojoj je radio, sada predlaže da se ta situacija riješi nekim podzakonskim aktom, kojim bi se dosjei preselili u Državni arhiv.

– Račanova koalicija je i oko tih dosjea, kao i oko mnogih drugih stvari, napravila polovičan posao. Dala je novinarima mogućnost da vide što su o njima prikupljale Tuđmanove službe i formalno to osudila, ali ništa nije učinila protiv onih koji su te novinare godinama prisluškivali i pratili bez ikakva stvarnog razloga. Mislio sam podnijeti tužbu protiv onih koji su me uhodili i punili dosje kojekakvim glupostima, no odustao sam. Shvatio sam da bi to bio potpuno uzaludan posao i nije mi se dalo na to tratiti vrijeme – kaže “Feralov” novinar Drago Hedl, koji danas piše za “Jutarnji list”, a kojeg su uhodili i SZUP i vojna tajna služba SIS, puneći dosjee izmišljotinama i obrađujući članove njegove obitelji.

– Radovalo bi me da, barem kad je moj dosje u pitanju, jednoga dana bude izložen u “muzeju nevinosti” hrvatskih tajnih službi, da posjetitelji vide na kakve je gluposti Tuđmanov paranoični režim trošio novac svojih podanika – zaključuje Hedl.

Zdenko Duka: Dosjee prebaciti u Državni arhiv

– Mislim da bi novinarske dosjee trebalo barem preseliti iz SOA-e u Državni arhiv, jer oni koji su to provodili više ne bi smjeli s time raspolagati i praktički se koristiti onim što su nelegalno pribavili. U HND-u smo upravo ovih dana uputili jednu predstavku kojom tražimo od nadležnih institucija da nam dostave podatke o dosjeima koje je o novinarima tijekom devedesetih sastavljala vojna tajna služba SIS. Možda je ta predstavka dobra prilika da se ponovno otvori i priča o SZUP-ovom uhođenju novinara i da se ona jednom konačno zaključi na adekvatan način – kaže Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva.

Jučer špiclovi, danas ugledni građani i biznismeni

Režimske zapovijedi za uhođenje potpisivali su ministri unutarnjih poslova Ivan Jarnjak (1992-1996.) i Ivan Penić (1997-2000.), dok su glavni izvršitelji bili njihovi pomoćnici i ravnatelji SZUP-a Smiljan Reljić (1992-1997.) i Ivan Brzović (1997-2000.). Penić i Jarnjak, koji je bio i predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS), uživali su nakon HDZ-ovog gubitka vlasti nove zastupničke mandate, a Jarnjak je, nakon povrata HDZ-a na vlast koncem 2003. godine, postao i predsjednik saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, dok je u sadašnjem sazivu potpredsjednik Sabora. Brzović je otišao u poduzetničke vode, dok je Reljić, kojeg je 2002. godine predsjednik Stjepan Mesić umirovio uz povlaštene uvjete, danas koncesionar jednog lovišta. Šef splitskog SZUP-a Alojzije Šupraha danas je nogometni sudac, no u Službi su ostali brojni njihovi operativci, od kojih joj je jedan, Buljević, sada na čelu.

Tuđmanov režim imao je čak sedam tajnih službi, a na čelu SIS-a, jedne od najozloglašenijih, bio je Markica Rebić, danas novinar “Hrvatskog lista” i vlasnik lanca ljekarni. Na čelu Hrvatske izvještajne službe (HIS), najveći dio devedesetih bio je Miroslav Tuđman, koji se smatra i arhitektom očevog obavještajnog sustava.