Dvije škole mišljenja u jednom akademiku

Dušan Bilandžić u Vrdoljakovoj seriji o Titu iznosi neobično oštroumno viđenje događaja na Bleiburgu. Ugledni akademik otkriva nam kako u vezi tog golemog zločina postoje zagovornici dva stava. “Prema jednoj školi mišljenja”, kaže Bilandžić, “Tito je naredio pogubljenja. Prema drugoj školi mišljenja, nije.”

Koji široki luk! Kakav raspon mogućnosti! To su te spoznaje zbog kojih čovjek rado i s dubokim osjećajem smisla plaća TV pretplatu, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, poreze i prireze u društvu znanja. Ali, to nije sve. Samo četiri dana kasnije, u “Otvorenom”, Bilandžić apodiktički iznosi još šokantnije nalaze. “Prema jednima”, kaže on, “Titovo razdoblje bilo je Periklova epoha u životu Južnih Slavena. Prema drugima, bila je to najcrnja komunistička diktatura.” Kakva pronicljivost!

Mlađe čitatelje (+88) upozoravamo da na ovom mjestu hitno napuste tekst jer će se odmah iza zadnje interpunkcije pojaviti uznemirujuće povijesne spoznaje, koje mogu snažno iritirati senzibilnije oko.

Crn-bel

Naime, Bilandžić nam je priopćio – oslanjajući se na dokaze i polustoljetna istraživanja – kako je “Tito sigurno bio vladar”, usto i vladar koji je imao “realnu moć”! Kao vladar koji je bio vladar, i to vladar s realnom moći, punokrvni vlastodržac sa žezlom, moćni komunistički faraon a ne neka pripizdinska krpa, Josip Broz Tito, objašnjava Bilandžić, “nije bio ni crn ni bijel”. Iz svega što je ugledni historik rekao možemo s visokom dozom sigurnosti zaključiti da J. B. Tito (1892-1980) nije nalikovao na šahovsku tablu. Međutim, kakav je Tito bio – to televizijski voditelj iz usta Dušana Bilandžića, koji se objema rukama grčevito držao za fotelj, nije uspio iščupati ni zubarskim kliještima. Trudio se Mislav Togonal, potezao akademika za jezik, cimao, molio, kumio, ali sinjski Voltaire dalje od “ni crn ni bijel” nije htio ni beknuti. U jednom se trenutku emisije nečemu začudio kao pop Jocina frajla i onda demonstrativno zamuknuo. Do kraja emisije ostao je sjediti naduren i kolutati bistrim akademskim očima, pa o Titovoj pravoj boji moramo zaključivati sami, na temelju iznesenih činjenica koje su možda pouzdane, a možda i nisu. A one nas vode prema jedinstvenom zaključku.

Ako Tito nije bio “ni crn ni bijel”, onda je, da se poslužimo Berlusconijevim opisom Baracka Obame, zacijelo bio – malo preplanuo! Štoviše, Josip Broz Tito vjerojatno je bio – crven.  Prema jednoj školi mišljenja, taj je realni vladar tu boju stekao dugotrajnim izlaganjem suncu na brijunskom arhipelagu, svome samoupravnom Xanaduu. U “belom odelu”, koje je snažno potcrtavalo njegovu crvenu boju, nalikovao je na Velikog Gatsbyja. Prema drugoj školi mišljenja, Broz je preplanuo zato što mu je ona smušena Jovanka izgubila “Coperton”.

Crveni Duško

A u vrijeme dok su oba naša druga bila crvena, i drug Broz i drug Bilandžić, ovaj je drugi imao mrvicu manje smisla za nijansirane slike realno moćnih vladara. Paleta mu je bila više monokromatska. Portretistička tehnika Dušana Bilandžića imala je u “brozna vremena” izraženiju apologetsku perspektivu, koja je markantno naglašavala ključnu ljudsku dimenziju Titova lika – onu nadljudsku. U Bilandžićevoj knjizi “Historija SFRJ – glavni procesi 1918-1985”, izdanoj 1985. godine, autor već na stranici 16. piše da je Tito – čije je djelo “golemo” – “igrao odlučujuću ulogu u svim povijesnim događajima i socijalnim transformacijama svog vremena”. Godinu dana kasnije, 1986., isti čovjek izdaje drugu knjigu, “Jugoslavija poslije Tita 1980-1985.”, ali u njoj tek na stranici 467. piše da je Tito – koji je bio “neponovljiv” – “igrao odlučujuću ulogu u povijesnim događajima i socijalnima transformacijama svog vremena”! Dok u “Historiji SFRJ” na stranici 16. piše da je “njegovo najveće djelo što je stvorio koncepciju zajedništva naroda i narodnosti Jugoslavije”, u “Jugoslaviji poslije Tita” tek na 471. stranici piše kako je “najveće njegovo djelo u tome što je stvorio koncepciju zajedništva naroda i narodnosti Jugoslavije kojoj bi se teško mogla naći alternativa”! U “Historiji SFRJ” Bilandžić tek na 467. stranici piše da je Broz imao “golemo iskustvo o mamutskim birokratskim sistemima još prije rata”. U “Jugoslaviji poslije Tita”, međutim, već na 30. stranici piše da je “neponovljivi Broz imao golemo iskustvo o mamutskim birokratskim sistemima još prije rata”.

Očito je da Dušan Bilandžić teško odolijeva strasti da citira klasike! Iza Tita je, kaže Bilandžić, “ostalo radova za više od 60 tomova” (“Historija”, 471.), a maršal je “do posljednjeg časa stajao na principima” (isto, 472.).
No, što je s Bleiburgom i križnim putem? Dok taj kompleks u “Jugoslaviji poslije Tita” Bilandžić ni ne spominje, u “Historiji SFRJ” nalazimo na stranici 79. tek jedan, neobično sramežljiv citat. “Jedinice JA uspjele su presjeći put kvislinškim snagama na austrijsko- jugoslavenskoj granici i tako spriječile da se predaju vojskama zapadnih sila zarobivši oko 50.000 vojnika, uglavnom ustaša i četnika. Ostaci tih snaga prešli su u Austriju i Italiju, gdje su smješteni u logore”. “Ostaci” su “smješteni u logore”. A gdje je smještena glavnina? Tih 50.000? Što je s njima bilo? E, to naš ugledni historičar otkriva tek 2010. godine i odmah se javlja kao ekspert za tu temu. Akademik Bilandžić čuo je od nekog rođaka da se na Bleiburgu nešto zbivalo jer je netko iz obitelji stradao. Tito je za to možda znao, a možda opet i nije. Možda je naredio, ali tko će to sad znati. Povjesničari? Da, kad bi to bilo lišeno rizika i dočekano s pljeskom.

Fatma Nur Dženet s više pouzdanja gleda u budućnost nego Dušan Bilandžić u prošlost! Jer, Bilandžić – to su dvije škole mišljenja u jednom čovjeku. Dok u spomenute dvije knjige tvrdi kako je “najveće Titovo djelo u tome što je stvorio koncepciju zajedništva naroda i narodnosti Jugoslavije kojoj bi se teško mogla naći alternativa”, u “Slobodnom tjedniku” Marinka Božića, gdje je bio kolumnist, Bilandžić 27. svibnja 1992. piše: “Obnova Jugoslavije u bilo kojem državno-pravnom obliku nije moguća. Nije riječ samo o poukama prve, druge i treće Jugoslavije, poukama koje su dokazale da je ona u svakom obliku umjetna tvorevina i kao takva neodrživa, već i o činjenici, a to je krunski dokaz, da narodi koji su se zakrvili u ovom ratu ne mogu živjeti pod istim državnim krovom…” A mogu li, akademiče, živjeti u BiH? Ili u EU? Iako su se zakrvili? Gdje su te “pouke” u vašim knjigama?

Ki bi da bi povijest

S takvom “ki bi da bi, dva su ovna v grabi” historiografijom, Dušan Bilandžić i Antun Vrdoljak pletu niti takozvane novije naše povijesti. Ovaj prvi sramota je akademske zajednice, onaj drugi pravne države, koja bi morala istražiti na što su to sprženi silni milijuni kuna. Dušan Bilandžić ranije je bio crven. Danas se crveni tek kad govori istinu. Akademiku bi bilo pametnije da obrađuje svoj umirovljenički vrt, umjesto što se pača svake teme o kojoj ga pitaju, izričući – kako je još davno primijetio Stipe Šuvar – “kao parahistoričar, po babljoj metodi rekla-kazala” navodno meritorne stavove.

No, nije Bilandžić usamljen slučaj. On je i gore od toga. On je sindrom, vodeći autor popularnog žanra čorbe od povijesti; on je opće mjesto u duhu vremena, žalosni egzemplar takozvanog angažiranog znanstvenika. On je, u biti, konjunkturist popularnih ideologija.

Kalfa u gazdinoj butigi. Povijesti pristupa “demokratski”: istina je ono što misli većina, i to vladajuća većina. Ali povijest nije popularna demokratska znanost, to dobro znaju i Nada Klaić, i Mirjana Gross, i Slavko i Ivo Goldstein, i Zorica Stipetić – u nekim elementima oko Jasenovca i Bleiburga čak i Franjo Tuđman – i neki drugi povjesničari koji su mimo struje raskrinkavali popularne mitove kojima su bilandžićoidi armirali temelje.
Naš je problem što se hrvatska historiografija sustavno strukturira kao jedan kolektivni Bilandžić. Zato danas nemamo niti jednu pravu, ozbiljnu, neporecivu monografiju Josipa Broza, Vladimira Bakarića, Ante Pavelića, Vladka Mačeka, Vjekoslava Luburića, Ivana Šubašića. Naši su povjesničari u mnogo slučajeva veća sramota od naše povijesti, a to nije lako postići. Uz povjesničare kakav je naš akademik – “ova škola misli ovo a ona ono”; “u jednu ruku da, u drugu ne”; “mož’ da bidne, al’ ne mora da znači” – tako je, zacijelo, i bolje