Gudovcu se klanjamo, o Jazovci se informiramo
Nedavno je održano drugo od pet planiranih studijskih putovanja Documente posvećenih kulturi sjećanja u Hrvatskoj, u sklopu kojih se obilaze obilježena i neobilježena mjesta stradanja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tko osmišljava program i kakve ste zaključke dosad izvukli?
– Program osmišljava ekipa Documente, uz veliku pomoć povjesničara koji pripremaju informacije o svakoj lokaciji koju kanimo posjetiti. Na prvom putovanju obišli smo mnoga stratišta i spomenike u Zagrebu, a zadnje smo posjetili selo Gudovac kraj Bjelovara, gdje su u travnju 1941. ustaše strijeljale oko 200 Srba i gdje je postavljen spomenik “Gudovčan pred strijeljanje” autora Vojina Bakića, koji je bio srušen 1991. godine. Posjetili smo i prvi logor u NDH, Danicu kraj Koprivnice, bivši koncentracijski logor u Lepoglavi te rodnu kuću i spomenik Josipu Brozu u Kumrovcu. Pripremamo i internetsku stranicu na kojoj će se, uz povijesne činjenice, moći vidjeti sva mjesta stradanja koja ćemo obići. Neposredni posjeti mjestima stradanja vrlo su važni radi stvaranja vlastite slike o tome što se dogodilo. Sjećanje na sve žrtve je važno jer one zaslužuju pijetet, a njihovim obiteljima treba priznati patnju.
Krivci su trebali dobiti priliku za suđenje
Ipak, moramo primijetiti da iz vašeg programa dijelom proizlazi da se radi o izjednačavanju žrtava, recimo onih u Jadovnom i onih na Bleiburgu ili Jazovki, koje također imate u planu posjetiti? Nisu li politike koje su dovele do tih žrtava ipak bile različite?
– Riječ je o različitim poglavljima povijesti i takva mjesta dokumentiramo kao dvije zasebne cjeline. Ne radi se o izjednačavanju žrtava, upravo zbog ovoga što ste naveli. Važno nam je dokumentirati zločin, sudbinu svake žrtve, prvenstveno kako bi se izbjegle političke manipulacije oko zločina, neovisno o tome je li riječ o genocidu ili ratnom zločinu, jesu li žrtve pale u borbi ili je pak riječ o masovnim ubojstvima. Važno je precizno opisati što se dogodilo, jer s Križnim putem je problem u tome što ste tamo imali i krivce, ali i nevine žrtve. Ponavljam, ne može biti poistovjećivanja žrtava, jer primjerice, za razliku od Bleiburga, spomenik u Teznom kraj Maribora je centralno mjesto Križnog puta. To je evidentno mjesto smaknuća, mjesto otvorenih grobnica gdje su nakon rata strijeljani i krivi i nevini. Poslijeratne izvansudske egzekucije reakcije su na zločine koje su počinili ustaše, nacisti i fašisti. Treba izraziti žaljenje zbog smaknuća nevinih, a krivci su u najgorem slučaju trebali dobiti priliku za suđenje.
No, što je s različitim politikama koje su dovele do tih žrtava? Trpamo li i dalje u isti koš stradalu djecu u Jasenovcu i ustaške oficire na Bleiburgu?
– Ponavljam, posjetima različitim mjestima stradanja želimo ukazati na uzroke i posljedice zločina kao takvog. Želimo isprovocirati javnost i pokrenuti javnu raspravu o mjestima stradanja. U velikom dijelu Europe, pa tako i u Hrvatskoj, na djelu je dekonstrukcija slike o Drugome svjetskom ratu. Relativiziraju se raspoloživi podaci o stradanju, jer istraživanja o žrtvama nisu bila temeljita. Tek od prije koju godinu prvi put imate imena stradalih u Jasenovcu koji je bio koncentracijski logor. S druge strane, spomenici koji slave zločin, poput ustaškog spomenika u Lepoglavi koji je postavilo Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, a za čije se uklanjanje zalaže tamošnji Savez antifašističkih boraca, trebali bi biti uklonjeni. Također, ako usporedimo ratni zločin nad stanovništvom u srpskim selima podno Kozare i nad onima koji su sudjelovali u tim zločinima i završili na Križnom putu, jasno je da su različite politike dovele do tih žrtava. Zato se na komemoracijama prilikom obilazaka spomenika i masovnih stratišta negdje informiramo i klanjamo žrtvama, kao u slučaju Gudovca, a negdje se samo informiramo, kao što će biti u slučaju Jazovke. Ponavljam, ne izjednačavamo žrtve niti ih trpamo u isti koš. Jazovku posjećujemo jer se nalazi na hrvatskoj mapi sjećanja, ona je dio naše povijesti, o čemu osobno želim nešto naučiti i dodatno se informirati.
U borbi protiv fašizma vrijedilo je ginuti
Premijerka Jadranka Kosor posjećuje i Jasenovac i Bleiburg. Documenta kao nevladina organizacija također posjećuje i antifašistička i ustaško-domobranska mjesta stradanja. Ne biste li barem u tom segmentu trebali biti drugačiji, bez obzira na vaše, eto sada već argumentirane, dobre namjere oko ovih studijskih putovanja?
– Ne vidim nikakva razloga da nas se poistovjećuje s premijerkom Jadrankom Kosor, prije svega zato što kao organizacija za ljudska prava želimo dodatno istražiti i dokumentirati zločine u svrhu javne rasprave o primjerenom obilježavanju stradalih. Naša politika nije politika Vlade. Pravi put i mogućnost zaustavljanja revizionizma je poticati dodatna povijesna istraživanja. Nitko od političara od 1945. naovamo nije se iskreno odvažio potaknuti istraživanje o zločinima.
Kako danas gledate na antifašistički otpor? Je li se za neku politiku isplatilo ginuti?
– Antifašistički otpor je bio potreban i on je u Hrvatskoj bio među najsnažnijima u Europi, što se u javnosti i dalje potiskuje. U borbi protiv fašizma i ustaša vrijedilo je ginuti i to je jedina politika za koju je vrijedilo ginuti. Šteta je da u Hrvatskoj nemamo povijesni muzej, postav o 20. stoljeću, koji bi svjedočio o otporu nacizmu, kao što on postoji u Njemačkoj. Za nadati se da će se i to promijeniti.